Us I-342/2016-8 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 3 UsI-342/16-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja M. D. iz B., A. S. 8/1 kojeg zastupa opunomoćenik M. M. odvjetnik u B., Š. K. B. 55, protiv tuženika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Z., R. cesta 22, u predmetu utvrđivanja prava darovanjem i organiziranom ugradnjom građevinskog materijala za obnovu odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevinskom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. veljače 2017., a objavljene 01. ožujka 2017.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Z., KLASA: UP/II-371-01/15-01/694, URBROJ: 510-04-01-01/3-16-05 od 18. kolovoza 2016., kao neosnovan.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Z., KLASA: UP/II-371-01/15-01/694, URBROJ: 510-04-01-01/3-16-05 od 18. kolovoza 2016., odbijena je žalba M. D. iz B., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Odjela za obnovu i stambeno zbrinjavanje, KLASA: UP/I-019-06/13-08/41, URBROJ: 2198-02-04-15- 02 od 21. rujna 2015., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem KLASA: UP/I-019-06/13-08/41, URBROJ: 2198-02-04-15-02 od 21. rujna 2015., odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje darovanjem i organiziranom ugradnjom građevnog materijala za obnovu kuće odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevnom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva u mjestu B. selo, Grad B., kao neosnovan.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu iskazujući nezadovoljstvo načinom na koji je predmetna upravna stvar riješena, u bitnom navodeći da je prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno provesti ispitni postupak, na nedvojben način utvrditi sve činjenice i pravo stanje stvari, pribaviti i provesti sve dokaze, pružiti tužitelju kao podnositelju zahtjeva mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, pozvati sve svjedoke te postupiti sukladno čl. 9 ZUP-a i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja odlučiti o zahtjevu tužitelja, a sve kako bi se dobili odgovori na

- -

pitanja je li tužitelj u Republici S. kroz razdoblje od 1995. - 2000. te u S. američkim državama kroz razdoblje od 2000. - 2015., bio vlasnikom nekretnina te je li u navedenom razdoblju imao bilo kakav promet nekretnina u tim državama. Tužitelj nadalje navodi da su u konkretnom slučaju općepoznate činjenice da je tužitelju bio dodijeljen trosobni stan u B., u ulici Z. K. 2/1, te da je tužitelj tijekom vojnoredarstvene akcije "Oluja" 1995. izbjegao na K. u Republiku S. gdje je ostvario status izbjeglice te da je tužitelj dobivši status izbjeglice u Republici S. 2000.g. kao izbjeglica odselio u S. A. države, iz čega da se može nedvojbeno zaključiti da tužitelj kao izbjeglica, kao ni članovi njegove obitelji nisu imali nikakve nepokretne imovine, jer da u protivnom nadležne vlasti i Republike S. i S. A. država ne bi ni tužitelju, ni njegovoj supruzi, kao ni njihovoj djeci dodijelile status izbjeglice sukladno odredbama internog prava tih država, kao i odredbama međunarodnog javnog prava, a sve ove činjenice i okolnosti da su i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo potpuno zanemarili, dapače da se u svojim odlukama na njih nisu uopće ni osvrnula. Također ističe da je tužitelj tijekom postupka dokazao da ni on, ni njegova supruga nisu vlasnici druge useljive nekretnine u S. A. državama te da u toj državi nisu imali nikakav promet nekretnina, a kad je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelj kao izbjeglica boravio i u Republici S. kroz razdoblje od 1995. - 2000., tada da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno, sukladno odredbama čl. 137. ZUP-a pozvati tužitelja da dostavi i isprave o eventualnom vlasništvu i o prometu nekretnina u Republici S., međutim, prvostupanjsko tijelo je propustilo i to učiniti, pa je činjenično stanje u predmetnom slučaju ostalo nepotpuno utvrđeno, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo donijelo preuranjeno rješenje o odbijanju zahtjeva tužitelja, a koji propust da nije otklonilo ni drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem koje rješenje tužitelj osporava u predmetnom postupku. Stoga, da je u predmetnom slučaju činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, da osporavano rješenje nije pravilno i utemeljeno na zakonu, radi čega tužitelj predlaže da sud usvoji tužbu i poništi osporavano rješenje tuženog tijela.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 28. studenog 2016. u cijelosti je osporilo navode tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći da je osporavano rješenje doneseno u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, na koje činjenično stanje da je pravilno primijenjeno materijalno pravo ističući da je na podnositelju zahtjeva (ovdje tužitelju) sukladno odredbi članka 9. stavak 2. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja (Narodne novine, broj: 133/13) teret dokaza o eventualnom vlasništvu druge useljive nekretnine, odnosno o ostvarenom prometu nekretnina za mjesta prebivališta/boravišta u inozemstvu. Shodno tome, da tužitelj tvrdi da je nakon 8. listopada 1991. prebivao u Republici S. i SAD-u, međutim da nije dokazao okolnost da u SAD-u nije ostvario promet nekretnina, budući da je o toj okolnosti dokaz podnesen samo za 2013. godinu, a ne za cijelo vrijeme boravka tužitelja, dok za R. S. da nije podnio dokaze o eventualnom vlasništvu niti prometu nekretnina, radi čega da tuženo tijelo i dalje ostaje kod ocjene da tužitelj nema osnova za utvrđivanje prava po podnesenom zahtjevu.

Također je navelo da su neosnovani navodi tužitelja da ga prvostupanjsko tijelo nije u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku pozvalo na dostavu dokaza o eventualnom vlasništvu i prometu nekretnina u Republici S. budući da ga je prvostupanjsko tijelo 03. listopada 2014. pozvalo na dostavu dokaza o eventualnom vlasništvu i prometu nekretnina za sva mjesta prebivališta/boravišta u inozemstvu od 8. listopada 1991. pa nadalje. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu tužitelja kao neosnovanu.

Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 21. veljače 2017., u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji je svoj izostanak opravdao, opunomoćenik tužitelja je ustrajao u navodima tužbe predlažući da sud izvede dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu na okolnosti da tužitelj kroz cijelo vrijeme od trenutka kad je izbjegao iz RH u kolovozu 1995.

- -

do povratka iz SAD-a u RH 2015. godine, nije imao u svom vlasništvu nikakvih nekretnina ni u Republici S., odnosno u Republici K., ni u SAD-u već da je cijelo vrijeme imao status izbjeglice, kao i da nikakav promet nekretnina nije imala ni njegova supruga S. D. S obzirom na činjenicu da je tužitelj osobno pristupio ročištu, pored svog opunomoćenika, Sud je prihvatio prijedlog opunomoćenika tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu na predložene okolnosti.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije sporno da je živio u stanu u B. od 1984. do 1995. godine kada je zbog ratnih zbivanja izbjegao u Republiku S. na K. u K. M., a potom putem UNHCR zajedno s obitelji 2000. otputovao u A.; da nije sporno da je imao status izbjeglice te da je u A. živio sve do 2015. kada se vratio u B. na adresu Ulica A. S. 8 u stan koji je kupila njegova kćerka. Da od momenta napuštanja RH pa sve do današnjeg dana u svom vlasništvu nije imao niti ima nekretninu, da nije stoga ni ostvario porez po osnovi prometa nekretnina a za što ga tuženo tijelo u upravnom postupku poziva na dostavu dokaza o istom. Pored navedenog je istakao da u svom vlasništvu ima nekretninu i to upravo česticu zemlje na kojoj i misli sagraditi kuću u B. selu kako bi riješio svoje stambeno pitanje, a u odnosu na koju je i podnio zahtjev za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje ističući da se njegov zahtjev za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje odnosi isključivo na njega i njegovu suprugu. Kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, Sud je pristupio izvođenju dokaza pregledom i čitanjem cjelokupnog spisa tuženog tijela, kao i svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje darovanjem i organiziranom ugradnjom građevnog materijala za obnovu kuće odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevnom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva u mjestu B. selo, Grad B.

Odredbom članka 1. Uredbe Vlade RH o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihove obitelji te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja (Narodne novine, broj: 133/13, dalje Uredba) je propisano da se ovom Uredbom propisuje utvrđivanje statusa bivših nositelja stanarskog prava i članova njihovih obitelji, te uvjeti i postupak njihovog stambenog zbrinjavanja na područjima posebne državne skrbi i izvan područja posebne državne skrbi.

Odredbom članka 2. stavka 1. točke 1. i 2. Uredbe je propisano da se stambeno zbrinjavanje osigurava: 1. davanjem u najam stana u vlasništvu Republike Hrvatske, 2. darovanjem i organiziranom ugradnjom građevnog materijala za popravak, obnovu i nadogradnju obiteljske kuće ili stana, odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevinskom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva ili člana njegovog obiteljskog domaćinstva, uz suglasnost tog člana obiteljskog domaćinstva.

Odredbom članka 5. stavkom 1. točkom 1. i 2. iste Uredbe propisano je da pravo na stambeno zbrinjavanje iz naprijed navedenog članka 2., može ostvariti podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji koji žive u zajedničkom domaćinstvu u skladu s odredbama posebnog zakona koji uređuje obiteljske odnose ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako nisu istu prodali, darovali ili na bilo koju drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991. godine, odnosno ako nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca, ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području nastalih raspadom SFRJ ili drugim državama u kojima borave odnosno u kojima su boravili ili da istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991.godine, odnosno nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca; da na navedene uvjete zahtjevu prilože ovjerene izjave.

- -

Odredbom članka 9. Uredbe je propisano da se zahtjevu za stambeno zbrinjavanje, obvezno prilaže, za podnositelja zahtjeva i za sve članove obitelji za koje podnosi zahtjev za stambeno zbrinjavanje, sljedeća dokumentacija:

1. preslika važeće osobne iskaznice ili druge identifikacijske isprave,

2. uvjerenje o prebivalištu za razdoblje od 8. listopada 1991. godine do trenutka podnošenja zahtjeva,

3. uvjerenje katastra o ne/posjedovanju nekretnina za mjesta prebivališta od 8. listopada 1991. godine do trenutka podnošenja zahtjeva te za mjesta boravka u navedenom razdoblju,

4. uvjerenje nadležnog općinskog suda da na području Republike Hrvatske imaju/nemaju u vlasništvu nekretnine za razdoblje od 8. listopada 1991. godine do dana podnošenja zahtjeva,

5. potvrdu nadležne porezne ispostave o prometu nekretnina za mjesta prebivališta od 8. listopada 1991. godine do trenutka podnošenja zahtjeva te za mjesta boravka u navedenom razdoblju,

6. dokaz da podnositelj zahtjeva nije pravomoćno osuđen ili da protiv njega nije podignuta pravomoćna optužnica za kazneno djelo opisano člankom 3. stavkom 1. Zakona o općem oprostu,

7. dokaz o statusu nositelja stanarskog prava odnosno člana obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava,

8. ovjerene izjave podnositelja zahtjeva i članova njegovog obiteljskog domaćinstva da nemaju u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću pogodnu za stanovanje u mjestima prebivališta, uključivo i mjesto stana/kuće koja je predmet najma/obnove, ili da iste nekretnine nisu prodali, darovali ili na drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991. godine. Ove izjave obvezno sadrže podatak o mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva u inozemstvu u razdoblju od 8. listopada 1991. godine do dana podnošenja zahtjeva.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da podnositelj zahtjeva dostavlja dokumentaciju iz stavka 1. točaka 1., 7. i 8. ovog članka. Dokumentacija iz točaka 2, 3, 4, 5. i 6. iz evidencija koje se vode u Republici Hrvatskoj pribavlja se službenim putem. Dokumentaciju iz točaka 2, 3. i 5. iz evidencija koje se vode u inozemstvu, dostavlja podnositelj zahtjeva.

Iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi:

- da je predmetni upravni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva M. D. ovdje tužitelja, 27. siječnja 2005. Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, Upravi za prognanike, povratnike i izbjeglice za dodjelu osnovnog građevinskog materijala za popravak, obnovu ili izgradnju obiteljske kuće ili stana na građevnom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva u mjestu B. selo, Grad B.;

- da je predmetnu zamolbu tužitelj podnio na temelju ostvarenog statusa bivšeg nositelja stanarskog prava na stanu u B., Z. K. 2/1, na koju okolnost je podnositelj zahtjeva priložio odluku RO PTT prometa, Z., OOUR PTT B. od 3. kolovoza 1983. i Ugovor o korištenja stana sklopljen između ZSIZ stambeno komunalne oblasti na području općine B. i M. D. od 7. kolovoza 1984.;

- da su u zahtjevu kao članovi obitelji navedeni tužitelj osobno, njegova supruga S. D., kći O. D. i sin S. D.;

- da je prvostupanjsko upravno tijelo pozvalo podnositelja zahtjeva svojim dopisom od 3. listopada 2014. u skladu s odredbama Uredbe na dostavu dokaza o prometu nekretnina za vrijeme boravišta u inozemstvu i uvjerenje nadležnog suda/katastra o ne posjedovanju nekretnina;

- da je podnositelj zahtjeva, ovdje tužitelj, naknadnom izjavom putem svog opunomoćenika 26. studenog 2010. dao izjavu da njegova djeca u svom posjedu i vlasništvu

- -

imaju nekretnine te da stoga traži izgradnju obiteljske kuće samo za sebe i svoju suprugu S.

D., dakle da je izmijenio zahtjev;

- da je podnositelj zahtjeva prvostupanjskom upravnom tijelu dostavio ovjerenu potvrdu procjenitelja za nekretnine M.W. od 22. listopada 2014. iz koje proizlazi da na njegovo ime niti na ime njegove supruge S. D. u imovinskim podacima nije pronađena dokumentacija o nekretninama u P. C., Savezna Država F. te je pored navedenog dostavio ispravu naslovljenu kao „autorizaciju potpisa i elektronske arhive Porezne uprave za 2013. godinu“ za sebe i suprugu;

- da je Ured državne uprave u Z. Ž., Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove 20. studenog 2014. pozvao podnositelja zahtjeva na dostavu dokaza o prometu nekretnina za vrijeme boravišta u inozemstvu i uvjerenje nadležnog suda/katastra o ne posjedovanju nekretnina (Register of Deeds);

- da je podnositelj zahtjeva prvostupanjskom tijelu dostavio ovjereni prijevod „indexa službenih podataka u mreži P. S.O. Neil“ iz kojeg proizlazi da M. i S. D. nema podataka (Register of Deed);

- da je prvostupanjsko upravno tijelo saslušao podnositelja zahtjeva ta da je 16. rujna 2015. uzelo njegovu izjavu na Zapisnik;

- da je na temelju provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjsko upravno tijelo donijelo rješenje UP/I-019-06/13-08/41, URBROJ: 2198-02-04-15-02 od 21. rujna 2015., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje darovanjem i organiziranom ugradnjom građevnog materijala za obnovu kuće odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevnom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva u mjestu B. selo, Grad B., kao neosnovan;

- da je tužitelj protiv citiranog rješenja podnio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženog tijela odbijena kao neosnovana, a protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio tužbu i pokrenuo predmetni upravni spor.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog suda nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je iz naprijed navedenih nespornih utvrđenja razvidno i kao nesporno utvrđeno da M. D. kao podnositelj zahtjeva za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje darovanjem i organiziranom ugradnjom građevnog materijala za obnovu kuće odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevnom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva u mjestu B. selo, Grad B., uz podneseni zahtjev, a ni naknadno u tijeku postupka nije dostavio dokaze na koje je bio pozvan dopisom prvostupanjskog upravnog tijela od 3.listopada 2014., a potom i dopisom od 20. studenog 2014., koje je zatražilo od podnositelja zahtjeva dostavu dokaza o prometu nekretnina za vrijeme boravišta u inozemstvu i uvjerenje nadležnog suda/katastra o ne posjedovanju nekretnina, a koje dokaze je podnositelj zahtjeva dužan dostaviti u skladu s naprijed citiranom odredbom čl. 9. st. 1. toč. 3. i 5. Uredbe.

Pravilno je obrazloženje tuženog tijela koje je u svojoj odluci navelo da je podnositelj zahtjeva dužan iz evidencija koje se vode u inozemstvu dostaviti dokaze propisane člankom 9. stavkom 2. Uredbe te da je teret dokaza na podnositelju zahtjeva, a koje dokaze podnositelj nije dostavio pa stoga nije na nesporan način utvrđeno postoje li zapreke propisane odredbom čl. 9. toč. 3. i 5. Uredbe.

Slijedom navedenog, a kako tužitelj ni u žalbi, a potom ni u tužbi protiv osporavanog rješenja nije dostavio tražene dokaze, niti je tražene dokaze dostavio uz tužbu, ni u tijeku upravnog spora, to je pravilna ocjena prvostupanjskog, a potom i tuženog tijela da se podnesenom zahtjevu tužitelja nije moglo udovoljiti, odnosno zahtjev usvojiti budući da nisu zadovoljene pretpostavke propisane odredbom članka 9. st. 1. toč. 3. i 5. Uredbe, a koje

- -

obrazloženje kao valjano, argumentirano i na Zakonu osnovano u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

U odnosu na navedeno, valja istaći da vlasništvo drugog useljivog objekta, kao i njegovo otuđenje nakon 8. listopada 1991. godine, sukladno Uredbi predstavlja zapreku ostvarenju prava na stambeno zbrinjavanje pri čemu je podnositelj zahtjeva dužan podnijeti dokaze na te okolnosti za mjesta prebivališta/boravišta u inozemstvu, a tužitelj je dostavio samo dokaz naslovljen kao „autorizacija potpisa i elektronske arhive Porezne uprave za 2013. godinu“ za sebe i suprugu, međutim nije dostavio dokaz za cijelo vrijeme boravka u inozemstvu u SAD-u od 2000. do 2015., niti je dostavio dokaze na navedene okolnosti za vrijeme boravka u Republici S. za razdoblje od 1995. do 2000., to je po ocjeni ovog Suda prvostupanjsko upravno tijelo pravilno odlučilo kada je na temelju dokaza priloženih spisu utvrdilo da zahtjevu M. D. ne može udovoljiti.

Nisu osnovani tužbeni navodi tužitelja da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije proveden ispitni postupak te da tužitelj nije bio pozvan na dostavu dokaza o eventualnom vlasništvu i prometu nekretnina u Republici S., budući da iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi sasvim suprotno, a kako je to naprijed navedeno i obrazloženo. Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja te u skladu s naprijed citiranim zakonskim odredbama, navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanog rješenja tuženog tijela niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog Suda, nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14; dalje ZUS-a), pazi po službenoj dužnosti.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u izreci.

U Splitu 01. ožujka 2017.

S U D A C

Leandra Mojtić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić