Kžzp-33/2012-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzp 33/12-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božićević-Grbić i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u pravnoj stvari predlagatelja B. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi predlagatelja podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. travnja 2012. broj Kzp-2/12-6, u sjednici održanoj 4. rujna 2012.,

r i j e š i o j e :

I. Uvažava se žalba predlagatelja B. S. te se preinačuje rješenje prvostupanjskog suda na način da se prihvaća zahtjev predlagatelja za suđenje u razumnom roku i nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Gorici da u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od 6 (šest) mjeseci od dana dostave prijepisa ovog rješenja donese prvostupanjsku odluku u kaznenom predmetu broj K-142/11.

II. Predlagatelju se na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosuđuje iznos 4.000,00 kuna (slovima: četiritisuće kuna i nula lipa).

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti ovim rješenjem dosuđen iznos na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici odbijen je kao neosnovan zahtjev predlagatelja B. S. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, podnesen na temelju članka 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10 i 122/10 - pročišćeni tekst i 27/11 – dalje u tekstu: ZS), putem punomoćnika V. K., odvjetnika iz Z., u kaznenom postupku koji se u trenutku podnošenja zahtjeva vodio kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem K-142/11 protiv predlagatelja kao okrivljenika zbog kaznenog djela iz članka 345. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 i 50/00 – dalje u tekstu: KZ).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio predlagatelj B. S. putem punomoćnika V. K., odvjetnika iz Z.. Premda žalbeni razlozi nisu izrijekom navedeni, iz obrazloženja žalbe proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se preinačiti pobijano rješenje u skladu sa zahtjevom predlagatelja.

Žalba predlagatelja je osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe, vijeće sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije našlo da bi bile počinjene bitne povrede postupovnih odredbi iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 – ispravak, 30/11 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje u tekstu: ZPP), a ni da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, na što ovo vijeće pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP.

Međutim, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se duljina trajanja kaznenog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem K-142/11 protiv njega kao okrivljenika, zbog kaznenog djela iz članka 345. stavak 1. i 3. KZ ne može smatrati prekoračenjem razumnog roka i povredom njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

Svoju odluku o neosnovanosti predlagateljevog zahtjeva prvostupanjski sud obrazlaže time što se, s obzirom na činjenični opis optužnice, radi o složenom predmetu u kojem se postupak prvotno vodio protiv četiri, a zatim protiv tri okrivljenika i u kojem je saslušan veliki broj svjedoka te je bilo potrebno provoditi vještačenje koje je ostalo bezuspješno zbog nedostatka dokumentacije, koja je zamolbeno zatražena od nadležnih tijela u S.. Zaključuje da se, neovisno o doista neopravdanom zastoju od tri godine i šest mjeseci, nakon čega se

i načelo ekonomičnosti postupka, postupalo izuzetno ažurno i u kontinuitetu te poštujuć

dugotrajnost postupka ne može pripisati neefikasnosti suda ili drugim propustima u radu suda.

Prije nego što se navedu razlozi zbog kojih je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno zaključku prvostupanjskog suda, zahtjev predlagatelja osnovan, valja ukazati na pogrešne navode prvostupanjskog suda o duljini trajanja pravno relevantnog razdoblja. Navedeni kazneni postupak pokrenut je onog dana kada je kod Županijskog suda u Zagrebu primljen istražni zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici protiv predlagatelja i još tri okrivljenika, zbog kaznenih djela iz članka 217. stavak 1. i 2. KZ, odnosno 8. ožujka 2002., a ne 8. ožujka 2001. kako je to pogrešno navedeno u pobijanom rješenju. Pravno relevantno razdoblje traje sve do donošenja odluke o zahtjevu predlagatelja iz članka 27. stavak 1. ZS, odnosno do 3. travnja 2012., što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Stoga pravno relevantno razdoblje traje 10 (deset) godina i 26 (dvadeset i šest) dana, a ne 11 (jedanaest) godina i 26 (dvadeset i šest) dana, kako je to navedeno u pobijanom rješenju.

Što se tiče postupanja nadležnih sudova tijekom pravno relevantnog razdoblja, ovaj sud postupanje Županijskog suda u Zagrebu tijekom istrage ocjenjuje u dovoljnoj mjeri ažurnim i učinkovitim. Takvim se može ocijeniti i postupanje Općinskog suda u Velikoj Gorici u razdoblju od zaprimanja optužnice do donošenja posljednje odluke o prigovoru protiv iste. Nakon toga, međutim, dolazi do nedopustivo dugog zastoja u radu budući da je prva sljedeća radnja - naredba za određivanje glavne rasprave – poduzeta tek nakon više od tri godine i četiri mjeseca, što je uostalom pravilno uočio i prvostupanjski sud.

Premda je u daljnjem razdoblju nešto duljem od dvije godine i osam mjeseci glavna rasprava određena u dvanaest navrata te je dovršen dokazni postupak i donesena prva prvostupanjska presuda o krivnji predlagatelja, postupanje Općinskog suda u Velikoj Gorici se ni u razdoblju ove procesne aktivnosti ne može cijeniti potpuno usmjerenim što bržem i učinkovitijem okončanju postupka. Naime, od ukupno određenih dvanaest rasprava, devet ih je održano, dok su tri odgođene (jedna zbog razloga na strani suda, jedna zbog nepristupa predlagatelja koji je opravdao svoj izostanak i jedna zbog nepristupa predlagateljevog suokrivljenika), pri čemu dinamika određivanja rasprava ukazuje na to da se sud nije u potpunosti rukovodio načelima ekonomičnosti i koncentracije glavne rasprave.

Tako je uočeno da su razmaci između pojedinih rasprava oko četiri mjeseca (od 15. svibnja 2007. do 11. rujna 2007.), tri mjeseca (od 11. rujna 2007. do 20. prosinca 2007.) te jednu godinu i gotovo četiri mjeseca (od 28. kolovoza 2008. do 17. prosinca 2009.). Što se tiče ovog posljednjeg razmaka između održavanja rasprava, činjenica je da je u tom razdoblju bilo naloženo provođenje knjigovodstvenog vještačenja te se čekalo na izradu nalaza i mišljenja vještaka. Međutim, neprihvatljivo je da je, i nakon što je on konačno dostavljen (9. veljače 2009.), i to nepotpun, proteklo više od deset mjeseci do održavanja sljedeće rasprave.

Postupanje Županijskog suda u Velikoj Gorici u žalbenom postupku ocjenjuje se relativno ažurnim i učinkovitim jer je taj sud o žalbi protiv prve prvostupanjske odluke odlučio u roku od jedne godine nakon što mu je predmet dostavljen na nadležno odlučivanje. Takvim se može cijeniti i postupanje Općinskog suda u Velikoj Gorici u ponovljenom postupku budući da je on, nakon što mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, u kratkim rokovima odredio glavnu raspravu u dva navrata i zamolbenim putem zatražio dostavu dokumentacije na koju je upućen u ukidnoj odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici.

Okolnost što ta dokumentacija još uvijek nije zaprimljena, zbog čega se ne može dalje postupati, ne može se pripisati krivnji suda.

Postupanje predlagatelja, koji nije pristupio na dvije rasprave, time da je jedna od njih odgođena zbog razloga na strani suda, a druga, za koju je predlagatelj opravdao svoj izostanak, zbog njegova nedolaska i nedolaska još jednog suokrivljenika, zanemarivo je utjecalo na duljinu postupka.

Što se tiče složenosti postupka, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio da se radi o složenom postupku koji se prvotno vodio protiv četiri, a potom protiv tri okrivljenika, u kojem je bilo potrebno ispitati veliki broj svjedoka te provesti knjigovodstveno vještačenje, koje je zbog nedostatka potrebne dokumentacije ostalo nepotpuno i dovelo do ukidanja prvostupanjske presude, dok se u ponovljenom postupku još uvijek čeka dostava te dokumentacije koja je zatražena zamolbenim putem iz S..

Imajući na umu sve izložene okolnosti, a osobito duljinu pravno relevantnog razdoblja koje traje 10 (deset) godina i 26 (dvadeset i šest) dana, što već samo za sebe predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku, te okolnost da je tijekom tog razdoblja postupak bio u potpunom zastoju više od tri godine i četiri mjeseca, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da postupanje Općinskog suda u Velikoj Gorici nije bilo u dostatnoj mjeri u suglasju s načelima ekonomičnosti i efikasnosti, zbog čega je povrijeđeno predlagateljevo pravo na suđenje u razumnom roku.

Određujući rok u kojem je Općinski sud u Velikoj Gorici dužan donijeti odluku, ovaj je sud imao na umu duljinu dosadašnjeg kaznenog postupka, njegovu složenost, kao i radnje koje je još potrebno provesti. S obzirom na navedeno, ocijenjeno je da je rok od 6 (šest) mjeseci u potpunosti primjeren za donošenje prvostupanjske odluke o krivnji predlagatelja, zbog kaznenog djela iz članka 345. stavak 1. i 3. KZ.

Određujući visinu naknade primjerene povredi prava koju predlagatelj trpi opisanim postupanjem sudova, uzeta je u obzir duljina pravno relevantnog razdoblja, radnje koje su sudovi poduzeli tijekom tog razdoblja, priroda i složenost postupka, nepostojanje značajnijeg doprinosa predlagatelja duljini postupka, kao i značaj koji je vođenje kaznenog postupka imalo na njegova druga prava i obveze. Uvažavajući navedene okolnosti, kao i trenutne teške gospodarske i socijalne prilike u Republici Hrvatskoj, ocijenjeno je da naknada primjerena povredi prava na suđenje u razumnom roku koju predlagatelj trpi iznosi 4.000,00 kuna.

Slijedom navedenoga, trebalo je, na temelju članka 380. točka 3. ZPP u svezi s pravnim pravilnom iz paragrafa 21. bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom postupku, koji se primjenjuje na temelju članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), uvažiti žalbu predlagatelja i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu 4. rujna 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.