Rev-1168/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1168/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Davorke Lukanović- Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1/ N. P. iz I. i 2/ D. P. iz I., koje zastupa punomoćnik S. V., SSSH, Povjereništvo Županije međimurske, Čakovec, protiv tuženika Č. d.d. Č., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice ad 2/ D. P. izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Čakovcu od 5. ožujka 1998. godine, br. Gž 46/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu od 11. studenog 1997. godine, br. P 156/97, u sjednici održanoj 14. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Tuženik Č. d.d., dužan je tužiteljicama isplatiti na ime otpremnine po čl. 116. Zakona o radu, i to: N.P. iznos od 5.389,95 kn i D.P. iznos od 4.032,02 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na iznos od 4.032,02 kn od 15. listopada 1996. godine pa do plateža, a na iznos od 5.389,95 kn od 31. listopada 1996. godine pa do plateža, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tužiteljica D.P. odbija se sa viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa."

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica D.P. pravodobno je izjavila dopuštenu reviziju pozivom na revizijski razlog: pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložila je da preinakom prvostupanjske presude u pobijanom dijelu njen tužbeni zahtjev u cijelosti bude prihvaćen kao osnovan. Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se tuženik obveže da joj isplati određenu novčanu svotu na ime razlike između isplaćenog i pripadajućeg iznosa na ime otpremnine.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljici D.P., kao zaposlenici tuženika, prestao radni odnos kod tuženika dana 15. listopada 1996. godine, temeljem odluke tuženika o osobno uvjetovanom otkazu (čl. 106. st. 1. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR),

- da je tužiteljica D.P. neprekidno bila u radnom odnosu kod tuženika 12 godina,

- da je prosječna netto plaća isplaćena tužiteljici D.P. za razdoblje od tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, iznosila 1.338,61 kn,

- da je tuženik na ime otpremnine tužiteljici isplatio svotu od 4.000,00 kn. Temeljem izloženih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su sukladno odredbi čl. 118. st. 2. ZR-a zaključili da tužiteljicu D.P. - s obzirom na duljinu neprekidnog trajanja radnog odnosa kod tuženika i prosjek isplaćene plaće za tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, pripada pravo na otpremninu u ukupnom iznosu od 8.032,30 kn, a kako je tuženik iz tog osnova istoj isplatio iznos od 4.000,00 kn, to su tuženika obvezali da tužiteljici isplati razliku u iznosu od 4.032,02 kn, a za više traženi iznos od 3.328,98 kn odbili njen tužbeni zahtjev.

U ovom stadiju postupka prijeporno je pravno pitanje, je li kod izračuna otpremnine zaposleniku prema odredbi čl. 118. st. 2. ZR-a relevantan prosjek brutto plaće koji pripada zaposlenika u zadnja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, kako tvrdi revidentica, ili je relevantan prosjek netto plaće, kako su zaključili nižestupanjski sudovi.

Suprotno stajalištu revidenta, prema prosudbi ovog revizijskog suda, pravilnim se pokazuje zaključak nižestupanjskih sudova da je kod utvrđenja visine otpremnine koja zaposlenika pripada prema odredbi čl. 118. ZR-a, relevantan prosjek netto plaće zaposlenika u zadnja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa.

Navedeno, prema stajalištu ovog revizijskog suda, slijedi iz dikcije odredbe čl. 118. st. 2. ZR-a, koja propisuje da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Tužiteljici, kao zaposleniku tuženika nije isplaćena brutto plaća.

Za utvrđenje visine otpremnine koja pripada zaposlenika prema odredbi čl. 118. ZR-a, mjerodavan je iznos plaće koja je zaposleniku isplaćena u zadnja tri mjeseca, odnosno plaća u visini na koju ima pravo. Zaposlenicima se pak ne isplaćuje brutto, već netto plaća.

Stoga se ne može prihvatiti kao drugačije stajalište revidenta.

Pozivanjem revidenta na odredbe kolektivnog ugovora, Pravilnika o porezu na dohodak, te na odredbe čl. 38., 45., 49. i 85. ZR-a, prema prosudbi ovog suda, ne opravdava stajalište revidenta, jer svaka od tih odredbi ima u vidu poseban pravni slučaj, dok je odredbom čl. 118. st. 2. ZR-a regulirano pitanje visine otpremnine koja zaposlenika pripada za slučaj redovitog otkaza ugovora o radu (osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika).

Iz izloženih razloga revizija se ne pokazuje osnovanom, pa je istu valjalo odbiti i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. ožujka 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.