Psz-151/1992-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Psz 151/1992-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća te stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog J.H. iz V.G., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 12. svibnja 1992. godine br. J- 330/1992, radi prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. listopada 1992. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem odbijena je žalba kažnjenog J.H. iz V.G. kao neosnovana i potvrdjeno rješenje Gradskih sudaca za prekršaje Zagreb od 24. veljače 1992. godine br. JRM-57/91 kojim je kažnjeni oglašen krivim zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pobliže opisanog u izreci prvostepenog rješenja i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.500 HRD.

Uz kaznu primijenjena je i zaštitna mjera oduzimanja pištolja marke "Mauser" model 90-DA tvornički br. 900004135 cal 9 mm s okvirom i 10 metaka.

Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio pravovremen, potpun i dopušten zahtjev za sudsku zaštitu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja. U zahtjevu kažnjeni navodi da mjesto na kojem je prema utvrdjenjima prekršajnih organa počinjena prekršajna radnja nema obilježja javnog mjesta, da u postupku nisu saslušani svjedoci koje je predlagao kažnjeni, a da je na sugestiju suca kao svjedok saslušan suprug oštećene V.Dj.. Nadalje kažnjeni je predložio da se u postupku saslušaju svjedoci S.H., M.Č. i I.M..

Psz 151/92

Obzirom na navedene razloge kažnjeni je predložio da sud zahtjev uvaži i kažnjenog oslobodi od krivnje.

Republičko vijeće za prekršaje dostavilo je ovome sudu spise prekršajnog postupka bez odgovora na zahtjev.

Zahtjev nije osnovan.

Razmotrivši spise prekršajnog postupka i zahtjev za sudsku zaštitu ovaj je sud ocijenio da ne postoje razlozi za sudsku zaštitu propisani člankom 135. Zakona o prekršajima ("Narodne novine" br. 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 39/90, 41/90 i 59/90 - dalje ZP) ni u pogledu utvrdjene prekršajne odgovornosti kažnjenog niti u pogledu izrečene kazne.

U provedenom prekršajnom postupku provedeni su dokazi saslušanjem kažnjenog, svjedoka E.Dj. i

V.Dj., a izvršeno je i suočenje.

Sudac za prekršaje ocijenio je po slobodnom uvjerenju temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 47. ZP sve provedene dokaze te je to svoje uvjerenje obrazložio logičnim i uvjerljivim razlozima. Postojanje prekršajne radnje potvrdila su oba saslušana svjedoka u svojim iskazima i prilikom suočenja, time da je i sam kažnjeni prilikom suočenja navodio da je oštećenima rekao da su pokvarenjaci te da je lupio pištoljem po vratima od stana u kojem oštećeni stanuju i da je vrata oštetio. Na taj način i sam kažnjeni je djelomično priznao da je počinio prekršajnu radnju.

Ovaj je sud suglasan s ocjenom Republičkog vijeća za prekršaje da je sudac za prekršaje na osnovi rezultata dokaznog postupka imao dovoljno osnove da utvrdi da je kažnjeni počinio radnju prekršaja pa nema potrebe za saslušanjem naknadno po kažnjenom predloženih svjedoka. Ovo tim više što je sam kažnjeni priznao da je otišao pred stan oštećenih, da je razgovarao s oštećenima, da je udarcem pištoljem po vratima stana oštećenih čak oštetio vrata stana pa sve te okolnosti čine uvjerljivijim iskaze oštećenih kad tvrde da je kažnjeni vikao, psovao i prijetio pištoljem. Naime, kažnjeni po ocjeni ovog suda nije otišao pred vrata stana oštećenih u cilju da o sporu uljudno porazgovara, kako to sam nastoji prikazati. Kad bi bila takva volja kažnjenog tada ne bi imalo smisla da kažnjeni uzima pištolj i da istim udara o vrata stana oštećenih. Zbog navedenih razloga iskaz kažnjenog u dijelu kojim poriče postojanje prekršajne radnje nije ni uvjerljiv ni logičan.

Na osnovi tako utvrdjenog činjeničnog stanja djelo kažnjenog je pravilno pravno kvalificirano kao prekršaj iz primijenjenog propisa.

Prema članku 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 56/90, prečišćeni tekst - dalje ZPJRM) djelo prekršaja čini onaj tko se na javnom mjestu tuče, svadja, viče ili na drugi način ometa javni red i mir.

Kažnjeni pogrešno smatra da se zajedničko stubište višestambene zgrade (koja prema navodima kažnjenog ima pet stanova) ne smatra javnim mjestom. Stubište u višestambenoj zgradi pristupačno je uvijek svim stanarima i osobama koje stanuju ili pak borave u

stanovima u toj zgradi pa se smatra javnim mjestom u smislu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Za ocjenu postojanja prekršaja s obzirom na javno mjesto nije odlučno da li je u momentu izvršenja djela prekršaja doista bilo osoba koje bi slušale vikanje i prijetnje kažnjenog ili ne.

Uvidom u spise prekršajnog postupka ovaj sud je ocijenio da u tom postupku nisu učinjene bitne povrede pravila postupka.

Izrečena kazna odmjerena je u granicama zakona i uz uzimanje u obzir svih odlučnih okolnosti propisanih čl. 28. i čl. 29. ZP.

Kako zbog navedenih razloga, pobijanim rješenjem nije povrijedjen zakon na štetu kažnjenog to je temeljem čl. 136. i 137. ZP u vezi s čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske, zahtjev kažnjenog odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 12. listopada 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš v.r.

Boris Guttmann v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena.

Presuda se dostavlja:

1. J.H., V.G.,

2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom