Rev-1802/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1802/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Žuvele kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića kao članova vijeća u radnom sporu tužitelja (ranije predlagatelja) I.-P. Z., dipl. psihologa iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz P., protiv tuženika (ranije protupredlagatelja) Radna zajednica stručne službe samoupravne interesne zajednice za zapošljavanje I. - P., kojeg zastupa punomoćnik V. Ž., dipl. pravnik, radi poništenja odluke o privremenom udaljenju tužitelja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 18. ožujka 1991. godine posl. br. Gž-123/91-2, kojom je potvrđena odluka Osnovnog suda udruženog rada u Rijeci od 23. studenoga 1990. godine posl. br. IX-S-1101/90, u sjednici održanoj dana 6. studenoga 1991,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom odlukom odbijen je zahtjev predlagatelja (sada tužitelja) da se ponište rješenje direktora o privremenom udaljenju predlagatelja (sada tužitelja) iz radne zajednice Ur. br. 2168-27-01-90-1 od 6. ožujka 1990. godine: odluka disciplinske komisije Ur. br. 2168-27-03/1-90-3, od 22. ožujka 1990. godine kojim je potvrđeno rješenje direktora i odluka radničkog savjeta Ur. br. 2168-27-03/1-90-5 od 26. ožujka 1990. godine kojom je odbijen predlagateljev prigovor, sve označeno kao Klasa: 114-04/90-01/3. Određeno je da svaki sudionik snosi svoje troškove postupka.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja (ranije predlagatelja) kao neosnovana i potvrđena je prvostepena odluka.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena pred drugostepenim sudom odnosno čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) pred prvostepenim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud usvoji reviziju, a u slučaju preinačenja pobijane prvostepene odluke traži da mu se naknade i troškovi postupka.

Na reviziju tužitelja odgovorio je tuženik koji smatra da revizija nije osnovana i predlaže da ju revizijski sud odbije.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji tužitelja.

Prvostepeni sud je utvrdio da se događaj zbog kojeg je tužitelj privremeno udaljen iz tužene organizacije zbio 6. ožujka 1990. godine. Nije sporno da je direktor tužene organizacije toga dana donio rješenje o privremenom udaljenju tužitelja iz radne zajednice. Nadalje je utvrđeno da je to rješenje dana 9. ožujka 1990. godine podneseno na potvrdu disciplinskoj komisiji tužene organizacije, te da je ta komisija potvrdila rješenje o privremenom udaljenju tužitelja odlukom od 22. ožujka 1990. godine. Taj sud ocjenjuje da su disciplinski organi tužene organizacije postupali u skladu s odredbom čl. 97. st. 1-3. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu ("Narodne novine", br. 31/ 88). Pri tome ocjenjuje da se radilo o takovom postupanju tužitelja, koji je fizički napao direktora radne zajednice, koje opravdava odluku o privremenom udaljenju tužitelja iz tužene organizacije.

Činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Sporno je i u ranijim fazama, a i u revizijskoj fazi postupka da li je postupak privremenog udaljenja tužitelja proveden u skladu sa zakonom.

Prema odredbi čl. 97. st. 1. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu odluku o privremenom udaljenju radnika s rada ili iz organizacije donosi disciplinska komisija. To je pravilo. Izuzetak od tog pravila predstavlja odredba st. 2. čl. 97. navedenog Zakona prema kojoj radnik može biti privremeno udaljen pismenim rješenjem ili neposrednim usmenim nalogom poslovodnog organa ili drugog ovlaštenog radnika u skladu sa samoupravnim općim aktima. U konkretnoj situaciji, upravo pozivom na st. 2. čl. 97. navedenog zakona direktor radne zajednice donio je rješenje o privremenom udaljenju tužitelja iz radne zajednice. To rješenje nosi datum 6. ožujka 1990. godine. Navedeno rješenje direktor je u roku od osam dana podnio na potvrdu disciplinskoj komisiji koja je odluku o potvrdi tog rješenja donijela 22. ožujka 1990. godine, tj. u roku od 15 dana od dana podnošenja, sve to u smislu st. 3. čl. 97. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu. Okolnost da tužitelj niti njegov branitelj nisu bili pozvani na sjednicu disciplinske komisije na kojoj je donesena odluka od 22. ožujka 1990. godine ne Čini tu odluku nezakonitom. U postupku privremenog udaljenja disciplinska komisija, naime, nije obvezna pozvati radnika i branitelja na sjednicu te komisije. Ta se obveza odnosi samo na situacije kada je već podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Riječ je, naime, o razdvojenim postupcima koji imaju samostalnu pravnu sudbinu. Niti jednim propisom o radnim odnosima, koji je vrijedio u vrijeme donošenja odluke o privremenom udaljenju, nije propisano da disciplinska komisija mora obavezno pozvati radnika na sjednicu na kojoj odlučuje o potvrdi odluke poslovodnog organa o privremenom udaljenju radnika. To naravno ne znači da disciplinska komisija to ne može učiniti, ako smatra da je to svrhovito.

Prema podacima u spisu tužitelju zaista nije dostavljena odluka disciplinske komisije od 22. ožujka kojom je potvrđeno rješenje direktora radne zajednice od 6. ožujka 1990. godine o privremenom udaljenju tužitelja iz radne zajednice. Time, međutim, u konkretnoj situaciji nisu bitno povrijeđene odredbe o postupku za privremeno udaljenje radnika na štetu tužitelja. Tužitelju je, naime, već u rješenju direktora od 6. ožujka 1990. godine data uputa da radnik može uložiti prigovor radničkom savjetu. To pravo je tužitelj i iskoristio, te je o njegovom prigovoru radnički savjet i meritorno raspravljao. Pri tome je radnički, savjet imao u vidu da je rješenje direktora od 6. ožujka 1990. godine potvrdila disciplinska komisija odlukom od 22. ožujka 1990. godine. Tom odlukom disciplinske komisije nisu utvrđene nikakove nove činjenice koje bi se razlikovale od činjenica koje ima u vidu direktor radne zajednice kada je donio rješenje o privremenom udaljenju tužitelja od 6. ožujka 1990. godine. Kako je utvrđeno da je radnički savjet, raspravljajući o prigovoru tužitelja protiv rješenja od 6. ožujka 1990. godine, imao u vidu i potvrdu tog rješenja od strane disciplinske komisije odlukom od 22. ožujka 1990. godine, to je tužitelju omogućeno da iznese odlučne okolnosti, te da time štiti svoja prava. Radnički savjet, pak, ocjenio je da su i rješenje direktora tužene organizacije od 6. ožujka 1990. i odluka disciplinske komisije od 22. ožujka 1990. godine zakoniti, pa je prigovor tužitelja odbio. I po ocjeni ovog revizijskog suda, sudovi nižeg stepena s pravom ocjenjuju da na štetu tužitelja, u konkretnoj situaciji, nisu bitno povrijeđene odredbe o postupku privremenog udaljenja. Zbog toga se ne može prihvatiti tvrdnja revidenta da bi na njegovu štetu bila povrijeđena odredba čl. 97. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu.

Suprotno tvrdnji tužitelja sudovi nižeg stepena sastavili su pobijanu i prvostepenu odluku u skladu s odredbama ZPP. Za svoje odluke naveli su jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa se ne može prihvatiti tvrdnja revidenta da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku pred prvostepenim sudom odnosno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom.

Za napomenuti je.da nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja da disciplinski postupak u ovom predmetu nije okončan. Naime, dopunskom odlukom Suda udruženog rada Hrvatske br. Sž-3795/90 od 20. studenoga 1990. godine potvrđena je i odluka Radničkog savjeta predloženika (sada tuženika) br. Klasa: 11-04/90-01/1, Ur. br. 2168-27-13/1-90-7 od 26. ožujka 1990. godine. Tom odlukom Radničkog savjeta tužene organizacije usvojen je prigovor podnosioca zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka protiv odluke disciplinske komisije od 27. veljače 1990. godine i tužitelju je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Riječ je o konačnoj odluci, koja je na osnovi dopunske odluke Suda udruženog rada Hrvatske od 20. studenoga 1990. godine br. Sž- 3795/90 postala i pravomoćna. Prema tome tužitelju je kod tuženika radni odnos prestao 26. ožujka 1990. godine. Do tog vremena, kao zakonita, trajala je i suspenzija izrečena rješenjem direktora tužene organizacije od 6. ožujka 1990. godine (čl. 98. st. 1. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu). Prema toj odredbi privremeno udaljenje može trajati najduže do donošenja konačne odluke o radnikovoj odgovornosti za povredu radnih obveza.

Nisu, dakle, osnovani revizijski razlozi koje ističe tužitelj.

Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 386. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema odredbi čl. 393. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zakon o parničnom postupku preuzet je kao republički zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91).

U Zagrebu, 6. studenoga 1991.

Predsjednik vijeća:

Mladen Žuvela, v. r.