I Kž-Us-153/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 153/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika P. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženika P. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. lipnja 2014. broj K-Us-4/12, u sjednici održanoj 16. lipnja 2015.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženika M. M. i kazneno djelo iz članka 177. stavka 1. Kaznenog zakona iz točke 10. izreke prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Odbijaju se u ostalom dijelu žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i žalba optuženika P. M. u cijelosti kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci optuženik P. M. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97) pa je na temelju tih zakonskih odredbi i uz primjenu članka 61. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. veljače 2011. do 20. lipnja 2011., a optuženik M. P. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih

I Kž-Us 153/14-4

međunarodnim pravom, protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. KZ/97 pa je na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, koja kazna mu je na temelju članka 55. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12., dalje u tekstu – KZ/11) zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada te je određeno da će, ako se optuženik M. P. u roku osam dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili ako mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak za rad za opće dobro, početi postupak izvršenja kazne zatvora na koju je osuđen, a da će sud, ako ovaj optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u određenom mu roku, donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženici P. M. i M. P. dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. ZKP/08 i to optuženik P. M. u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, troškove stalnog sudskog tumača za albanski jezik u iznosu od 11.487,50 kuna i troškove stalnog sudskog tumača za područje informatike, elektrotehnike i telekomunikacije u iznosu od 1.767,80 kuna, dok je optuženik M. P. dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 600,00 kuna.

Na temelju članka 82. stavka 1. i 3. KZ/97 od optuženika P. M. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom iz članka 177. stavka 1. i 3. KZ/97 u iznosu od 2.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a od optuženika M. P. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom iz članka 177. stavka 1. KZ/97 u iznosu od 150,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te je utvrđeno da su ti novčani iznosi imovina Republike Hrvatske, nakon čega je optuženiku P. M. naloženo da novčani iznos od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a optuženiku M. P. novčani iznos od 150,00 eura u kunskoj protuvrijednosti isplate Republici Hrvatskoj u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Optuženik M. M. oslobođen je od optužbe, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08, da bi počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. KZ/97.

Protiv te presude žali se Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu - USKOK) u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. stavak 3. i članak 470. stavak 1. i 2. ZKP/08), a u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 4. i članak 471. stavak 1. ZKP/08). Predlaže da se pobijana presuda u odnosu na oslobađajući dio preinači na način da se optuženika M. M. proglasi krivim i osudi na kaznu zatvora, a u odnosu na osuđujući dio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima P. M. i M. P. izreknu više kazne zatvora.

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik P. M. po branitelju M. S., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kaznenoj sankciji, s

I Kž-Us 153/14-4

prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili podredno pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu optuženika P. M. podnio je USKOK, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženik M. M., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika P. M. nije osnovana, dok je žalba USKOK-a djelomično osnovana.

U odnosu na točku I. izreke

Žalbom USKOK-a je za sada doveden u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženik M. M. počinio kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. KZ/97 u razdoblju od 1. do 3. siječnja 2011.

Prvostupanjski sud smatra da optuženika M. M. u vezu s počinjenjem terećenog mu kaznenog djela dovodi jedino činjenica što su policijski službenici 3. siječnja 2011. u 21,00 sati zatekli dva strana državljana, T. E. i V. U., na parkiralištu trgovačkog centra M., kada je prema službenoj bilješci o utvrđenim činjenicama i okolnostima Policijske uprave L. od 3. siječnja 2011. utvrđeno da je na tom parkiralištu parkiran osobni automobil registarske oznake …, koje vozilo je bilo prazno, a koje je potom bilo zaustavljeno na putu od L. prema M., u mjestu V., u 21,45 sati po policijskim službenicima, kada je prilikom redovne kontrole vozila, utvrđen identitet vozača, upravo optuženika M. M. Ta činjenica, uz okolnost da nije utvrđen niti jedan telefonski razgovor koji bi optuženika doveo u vezu s počinjenjem terećenog mu kaznenog djela, kao i okolnost da je svjedok D. V. naveo da je optuženik išao u S. po „getribu“ za kombajn, su bili dostatni prvostupanjskom sudu za zaključak da nema dokaza da bi ovaj optuženik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret.

Međutim, USKOK opravdano ukazuje na zbirke i registre podataka TK operatera za broj telefona koji je koristio optuženik, iz kojih proizlazi da je između optuženika i svjedoka D. N., zabilježena učestala telefonska komunikacija u terećenom mu razdoblju, na koju činjenicu se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo. Naime, taj svjedok je naveo da nikad nije telefonski kontaktirao s optuženikom, ali da mu je njegovo ime poznato i da bi ga možda prepoznao ako bi ga vidio. Osim toga, radi se o svjedoku koji je pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Čakovcu za kazneno djelo iz članka 177. stavka 1. KZ/97 pod točkom 14. izreke osuđujućeg dijela presude. Također, s pravom USKOK upućuje i na iskaz svjedoka D. V. iz kojeg proizlazi da je on optuženiku posudio kombajn kojemu se „slomila getriba“ te da je pronašao nekog čovjeka u S. i poslao optuženika da popravi taj stroj, a da se radilo o dijelu koji se nije mogao kupiti pa da je optuženik kupio rabljeni dio. Prvostupanjski sud zanemaruje navedenu okolnost, prihvaćajući potpuno nekritički činjenicu da je optuženik bio parkiran na trgovačkom centru M. i da je prema vlastitim navodima kupovao rezervni dio za kombajn. Tako se ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne čini logičnim i životnim da

I Kž-Us 153/14-4

bi optuženik kupovao rabljene dijelove za kombajn u navedenom trgovačkom centru. Jednako tako, opravdano žalitelj ukazuje i na iskaz svjedoka M. N. koji je naveo da se u terećenom vremenu odvijala komunikacija između njega i optuženika tijekom dana, vezano za adresu gdje se može nabaviti dio za kombajn, dok iz izvatka iz zbirke i registra podataka TK operatera proizlazi suprotno, da se ta komunikacija odvijala učestalo noću, upravo tijekom vremena za koje se optuženik tereti da je počinio kazneno djelo.

Kraj takvog stanja stvari žalitelj s uspjehom dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem nije dokazano sudjelovanje optuženika M. M. u aktivnosti opisanom pod 10. izreke oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude.

Budući da su žalbeni navodi USKOK-a za sada s uspjehom doveli u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude za optuženika M. M., to je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i uputiti u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U tom ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će iznova izvesti provedene dokaze, po potrebi izvesti i druge dokaze za koje se ukaže potreba te donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku koju će valjano obrazložiti. Pritom će pomno analizirati iskaze do sada ispitanih svjedoka, osobito svjedoka D. V. kao i telefonsku komunikaciju iz zbirki i registra podataka TK operatera između optuženika te svjedoka D. N. i M. N. te utvrditi je li taj optuženik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, a ako je, u kojem opsegu te će sve valjano obrazložiti.

U odnosu na točku II. izreke

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, ističući da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, da presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni ili da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Pri tome optuženik navodi da je izreka presude proturječna „dokazima koji su provedeni u postupku“ jer iz podataka u spisu ne proizlazi da bi terećeno mu kazneno djelo bilo počinjeno u sastavu grupe, a niti da bi ostvario protupravnu imovinsku korist u terećenom iznosu.

Nije u pravu optuženik da je ostvarena ovako istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer pobijana presuda sadrži jasnu, preciznu i razumljivu izreku, činjenični i pravni opis te pravnu oznaku djelatnosti zbog koje je optuženik proglašen krivim, izreka nije u proturječju sa razlozima presude kako u pogledu odlučnih tako i ostalih važnih činjenica, niti je prvostupanjski sud proturječno prenio sadržaj dokaznog materijala u odnosu na odlučne činjenice. Ovako naznačena povreda ukazuje na nezadovoljstvo žalitelja činjeničnim utvrđenjima pa se ustvari radi o prigovoru činjenične naravi.

Zbog toga pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 koju žalitelj ne obrazlaže već upire posredno kao posljedicu pogrešnih činjeničnih utvrđenja, niti koja druga takva povreda na

I Kž-Us 153/14-4

koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano se optuženik P. M. žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice ispravno i potpuno utvrdio. Sud prvog stupnja je ispravno postupio kada je povezao nespornu okolnost da su telefonski razgovori koji su vođeni sa telefonskih brojeva …, … i … (koji pripadaju upravo optuženiku) između njega i svjedoka P. B., te optuženika i M. M., N. M., kao i NN osoba, od kojih je jedna osoba nadimka O., rezultat dogovora optuženika sa tim osobama o nezakonitom prebacivanju stranih državljana iz Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju pa do zemalja Europske unije. Iz te opširne telefonske komunikacije jasno proizlazi da je optuženik zajedno sa svjedokom P. B. u razdoblju od 1. siječnja do 3. siječnja 2011. dogovorio nezakonito prebacivanje dva strana državljana Republike Turske (u odnosu na točku 10. izreke), koje je trebao preuzeti M. M., a što se nije dogodilo, jer su policijski službenici u Republici Sloveniji uhitili te osobe na parkiralištu trgovačkog centra M. Sud prvog stupnja je ovo utvrđenje pravilno doveo u vezu sa sadržajem službene bilješke od 3. siječnja 2011. iz koje proizlazi da su u neposrednoj blizini trgovačkog centra M. zatečena dva državljana Republike Turske, T. E. i V. U. kao i sa ostalom materijalnom dokumentacijom u spisu, a osobito zapisnika Policijske postaje D. o prihvatu osoba od 7. siječnja 2011., izvješća o uhićenju i zadržavanju te rješenja Policijske postaje D. od 7. siječnja 2011. te posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu.

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik u dogovoru sa svjedokom P. B. i drugim osobama organizirao nezakonito prebacivanje troje stranih državljana u razdoblju od 11. do 12. siječnja 2011. (u odnosu na točku 11. izreke), a što jasno potvrđuje opširna telefonska komunikacija između optuženika i tog svjedoka prema kojoj se dogovaraju o nezakonitom prebacivanju troje stranih državljana i organiziranju njihovog smještaja, kao i ugovora o najmu vozila broj … iz kojeg je vidljivo da je optuženik M. P. iznajmio osobno vozilo marke VW Polo, registarske oznake … dana 11. siječnja 2011., s rokom vraćanja 13. siječnja 2011. Potom je te okolnosti pravilno povezao s izvješćem sastavljenog u povodu provođenja mjera tajnog nadzora od strane nadležnog tijela Republike Slovenije od 12. siječnja 2011. kojim je utvrđeno da je optuženik M. P. tog dana u svojstvu vozača u 19,00 sati došao s vozilom registarske oznake …, na parkiralište na adresi …, a koje su potom preuzeli N. i M. M. Sve ove okolnosti potvrđene su posebnim dokaznim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu kao i mjerama tajnog nadzora.

U odnosu na točku 14. izreke prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je optuženik P. M. u razdoblju od 24. siječnja do 1. veljače 2011. sa P. B. i drugim osobama organizirao nezakonito prebacivanje dvoje stranih državljana i to K. M., državljana Republike Kosova i S. K., državljana Republike Turske, koje osobe je iz Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju prevezao vozač D. N. (pravomoćno osuđen na Općinskom sudu u Čakovcu). Navedeno jasno proizlazi iz detaljne i opširne telefonske komunikacije sa nadziranih telefona optuženika P. M., P. B. i NN muške osobe, u terećenom razdoblju, kao i iz službene bilješke Policijske postaje L. od 1. veljače 2011. iz koje proizlazi da je zaustavljeno osobno vozilo registarske oznake … marke Mazda 323, kojim je upravljao D. N., a u vozilu su bili K. M. i S. K. te ostale materijalne dokumentacije u spisu, posebice one o zaticanju, uhićenju i izručenju tih

I Kž-Us 153/14-4

osoba od strane nadležnih tijela Republike Slovenije te posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu.

Prema tome, nije točno da ovog optuženika ne tereti niti jedan dokaz izveden u ovom kaznenom postupku i da bi se identifikacijom glasa potvrdilo da glas osobe koja je prisluškivana u razgovoru sa svjedokom P. B., a za koji prvostupanjski sud utvrđuje da pripada njemu, u stvari pripada nekoj drugoj osobi. Kraj brojnosti i uvjerljivosti navedenih dokaza te posve neuvjerljive obrane ovog optuženika, nije bilo potrebe da se provodi dokaz identifikacije glasa prisluškivane osobe sa brojeva telefona …, … i …, jer je nedvojbeno da taj glas pripada upravo optuženiku P. M.

Prvostupanjski sud je osnovano odbio prijedloge braniteljice za ispitivanjem svjedoka N. M. i M. M., o čemu je dao obrazloženje, jer u odnosu na utvrđene dokaze nije više bilo potrebe za ispitivanjem drugih svjedoka, a navodi optuženika da bi se njihovim ispitivanjem utvrdilo da li su oni, osim sa P. B. komunicirali i sa optuženikom, i s tim u vezi je li djelo počinjeno u sastavu grupe, ne dovode u sumnju ovako utvrđeno činjenično stanje.

Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud, nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni sa opravdanim zaključkom da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela. Prvostupanjski sud je sve dokaze valjano analizirao, utvrdio ulogu optuženika P. M. i njezin opseg, a osobito zašto prihvaća i zašto ne prihvaća iskaze svjedoka P. B. i D. N. Pritom je pravilno obrazložio činjenična i pravna utvrđenja sastavnica kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice u sastavu grupe iz koristoljublja. Detaljno navedeni telefonski razgovori jasno i nedvojbeno ukazuju i na tu sastavnicu kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. i 3. KZ/97. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanja činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

USKOK drži da kazna zatvora u trajanju jedne godine na koju je osuđen optuženik P. M. neće postići svrhu kažnjavanja, s obzirom na način počinjenja kaznenog djela iz članka 177. stavka 3. KZ/97, njegovu dosadašnju osuđivanost, kao i životnu dob. Optuženik P. M. smatra kaznu previsokom, s obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje, životnu dob, protek vremena, mali kriminalni supstrat i protupravnu stečenu korist te je uspoređuje sa kaznama ostalih optuženika.

U pravoj je mjeri sud prvog stupnja optuženiku P. M. cijenio otegotne (u tri navrata pravomoćno osuđivan, od toga u jednom navratu zbog istovrsnog kaznenog djela) i olakotne (životna dob) okolnosti odmjerivši mu primjerenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine koja nije preblaga, kako neosnovano tvrdi USKOK, ni prestroga kako smatra optuženik P. M. Pored činjenice da se radi o kaznenom djelu sa visokim stupnjem organiziranosti i da se imovinska korist ostvaruje kriminalnom djelatnošću prebacivanjem osoba preko granice koje su se na taj potez odlučile u nuždi u potrazi za boljim životom, blaža kazna od izrečene ne bi ispunila svrhu kažnjavanja iz članka 50. i članka 6. KZ/97, kako u smislu opće, tako niti u smislu individualne prevencije. Naime, kada se ima na umu da je za kazneno djelo iz članka 177. stavka 3. KZ/97 zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, i da je optuženik organizirao tri radnje prebacivanja osoba preko državne granice, kojima je na

I Kž-Us 153/14-4

nezakonit način prebačeno ukupno sedam stranih državljana i da je ostvarena materijalna dobit od najmanje 4.000,00 eura (od čega optuženik najmanje 2.000,00 eura), tada se ni u kom slučaju ne može govoriti o prestrogoj kazni, koja odgovara posebnom minimumu. Upravo će se tom kaznom zatvora izrečenom po sudu prvog stupnja ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja pa je stoga neosnovana žalba USKOK-a i optuženika P. M. zbog odluke o kazni. Optuženik upire na svoje teško zdravstveno stanje, međutim za te tvrdnje ne prilaže dokaze, niti je to utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka.

Osim toga, treba napomenuti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u odnosu na kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko granice iz članka 177. stavak 1. i 3. KZ/97 stavljeno na teret optuženiku P. M. postoji kaznenopravni kontinuitet u kaznenom djelu protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 326. KZ/11, time da počinjenje djela u grupi sada nije kvalifikatorni element koji bi bio propisan u navedenom članku. Međutim, KZ/11 taj kvalifikatorni element sada regulira u članku 329. KZ/11 koji u konkretnom slučaju nije blaži za optuženika, već se radi o istim predviđenim kaznama (od jedne do deset godina zatvora), pa je pravilno primijenjen kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.

U odnosu na optuženika M. P., USKOK ističe da dosadašnja osuđivanost optuženika, kao i okolnosti koje se tiču načina počinjenja kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. KZ/97, ukazuju da se strožom kaznom u trajanju jedne godine, uz zamjenu radom za opće dobro, može postići svrha kažnjavanja.

Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne tom optuženiku, utvrdivši kao olakotnim okolnost da se radi o obiteljskom čovjeku i ocu maloljetnog djeteta. Činjenica da je optuženik u jednom navratu pravomoćno osuđen, ali ne zbog istovrsnog djela, već zbog kaznenog djela iz članka 308. stavka 2. KZ/97, kao i način počinjenja terećenog mu kaznenog djela, kojom prilikom je u jednom navratu u svojstvu vozača prevezao troje stranih državljana, nije od takvog značaja da bi utjecala na njegovo strože kažnjavanje, a kako se to u žalbi predlaže. Ocjena je i ovog suda drugog stupnja da ranija osuđivanost optuženika M. P. ne utječe na potrebu odmjeravanja strože kazne, dok sve utvrđene olakotne okolnosti opravdavaju izricanje ovom optuženiku kazne zatvora u trajanju šest mjeseci, a nakon toga i zamjenu te kazne radom za opće dobro. Prvostupanjski sud je izrečenu kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 177. stavka 1. KZ/97 optuženiku zamijenio radom za opće dobro sukladno odredbama članka 55. KZ/11. Time je istovremeno primijenio odredbe KZ/97 i KZ/11. Međutim, neovisno o tome, izvršenje rada za opće dobro izvršava se po odredbama KZ/11 u skladu s odredbom članka 384. stavka 1. KZ/11 koja propisuje da će se izvršenje kaznenopravnih sankcija pravomoćno izrečenih sukladno odredbama Kaznenog zakona i drugih posebnih propisa iz članka 381. stavka 1. ovoga Zakona, čije izvršenje nije započelo ili je u tijeku, provoditi sukladno odredbama ovoga Zakona od dana njegova stupanja na snagu. Stoga navedeno ne dovodi u pitanje odluku prvostupanjskog suda u pogledu izrečene kazne po odredbama KZ/97 i njezine zamjene radom za opće dobro odredbama KZ/11. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se, i zamjenom kazne zatvora u trajanju šest mjeseci, radom za opće dobro u potrebnoj mjeri na njega utjecati da više ne čini takva ili slična kaznena djela.

I Kž-Us 153/14-4

Zbog toga nisu osnovane žalbe USKOK-a u odnosu na optuženike P. M. i M. P., a ni žalba optuženika P. M., podnesene iz osnove navedene u članku 471. stavku 1. ZKP/08.

Optuženik P. M. tvrdi da je odluka o oduzimanju imovinske koristi nejasna, jer u spisu nema dokaza da bi ista bila ostvarena. Ovakvim žalbenim navodima nisu s uspjehom dovedeni u pitanje zaključci suda prvog stupnja u pogledu utvrđene imovinske koristi koju je počinjenjem predmetnog kaznenog djela ostvario optuženik P. M. u iznosu od 2.000,00 eura. U odnosu na proturječje izreke s razlozima presude već je rečeno u okviru istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Prvostupanjski sud se koristio rezultatima posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu kao i personalnim dokazima iz kojih jasno proizlazi iznos ostvarene imovinske koristi optuženika, i to u odnosu na točku 10. izreke, iznos od 600,00 eura, u odnosu na točku 11., iznos od 800,00 eura, te u odnosu na točku 14. izreke, iznos od 600,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 eura. Na taj je način sud prvog stupnja u odnosu na tog optuženika, ovisno o tome u koliko je radnji ilegalnog prebacivanja sudjelovao i koliko je osoba prebačeno, precizno izračunao koliku je ostvario zaradu pa je jasno da taj iznos treba biti oduzet kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u skladu s člankom 82. KZ/97 i člankom 4. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.), zbog čega niti u ovom dijelu optuženikova žalba nije osnovana.

Slijedom navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.

Zagreb, 16. lipnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.