Rev-2134/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2134/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja E. T. s., Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika B.

I. iz P., kojeg zastupa punomoćnik K. J., odvjetnik u P., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 5. travnja 1991. br. Gž-413/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču od 12. studenog 1990. br. P-140/89, u sjednici održanoj dana 30. prosinca 1991,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.080 USA dolara sa pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 1.765 dinara, s tim da se tuženik može osloboditi obveze plaćanja ovog duga u dinarima po tečaju na dan plaćanja duga.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, koji je, na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske

- dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim prigovorima u pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni nejasnoća, kao ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13.

ZPP, koju tuženik posebno ističe.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da su parnične stranke dana 30. siječnja 1987. sklopile ugovor kojim se tužitelj kao izdavač međunarodnog vodiča obvezao da će slastičarnicu Z. uvrstiti u taj svoj vodič kroz pet godina, a tuženik se obvezao za to platiti tužitelju cijenu u iznosu od 1.800 USA dolara;

- da se tuženik obvezao unaprijed platiti 40% te ugovorene svote, što čini iznos od 720 USA dolara, a ostali dio cijene da se obvezao platiti kroz pet godišnjih rata od po 216 USA dolara godišnje, s tim da svaka rata dospijeva 1-vog dana svake nove ugovorene godine, a u slučaju neplaćanja ili djelomičnog plaćanja kada prekoračenje iznosi dva mjeseca, čitav iznos kasnijih godišnjih pretplata (rata) dospijeva odmah;

- da je tužitelj svoju ugovornu obvezu u cijelosti izvršio, dok je s druge strane tuženik svoju obvezu samo djelomično izvršio i to na način da je platio tužitelju samo onaj iznos od 270 USA dolara koji se obvezao unaprijed platiti, a ni jednu od ugovorenih godišnjih rata od po 216 USA dolara nije platio, zbog čega su sve te rate i dospjele za plaćanje koje čine ukupno upravo utuženi iznos od 1.080 USA dolara;

- da je između stranaka ugovoreno da se navedeni ugovor automatski produžava iz godine u godinu, ukoliko najmanje osam tjedana prije njegovog isteka ne bude raskinut putem obavijesti u pismenoj formi preporučenom pošiljkom na adresu tužitelja u M. ili

N. Y.;

- da suprotno prigovorima tuženika do sporazumnog raskida predmetnog ugovora nije došlo, kao ni na potonje navedeni način.

Kraj takvog stanja stvari pravilan je zaključak sudova da je tuženik dužan platiti tužitelju utuženi dospjeli dug, pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su dosudili tužitelju iznos od 1.080 USA dolara na teret tuženika.

Sudovi su pravilno ocijenili da u konkretnom slučaju nije moglo doći do raskida ugovora jednostranom izjavom tužitelja putem telefona upravo da je takva izjava i učinjena.

Revizijskim prigovorima kojima tuženik opetovano, kao i u redovnom postupku, ističe da je došlo do raskida predmetnog ugovora i da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu, svode se na pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj pravomoćnoj presudi, što prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno, pa se takvi prigovori u reviziji niti ne mogu s uspjehom isticati.

Sudovi su s pravom tužitelju (stranoj osobi) dosudili dužni iznos u stranoj valuti.

Sjedište tužitelja kao strane osobe je nesumnjivo u inozemstvu, gdje i prema našim propisima (član 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) treba ispuniti konkretnu obvezu plaćanja. Kad takvu obvezu treba ispuniti u inozemstvu nema zapreke udovoljavanju zahtjevu stranog vjerovnika da mu se dosudi dugovani iznos u stranoj valuti (čl. 16. i 17. ZDP - 85).

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga na temelju čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. prosinca 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.