I Kž-607/1993-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 607/1993-7

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Kocijančić Erike, Petranović Milana i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić- Baranović Senke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V. B. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH (prečišćeni tekst), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 10. svibnja 1993. godine br. K-19/93, u sjednici održanoj 18. listopada 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmić Tomislava,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik V. B. za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH (prečišćeni tekst), zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH (prečišćeni tekst) uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 6. siječnja 1993. do 10. svibnja 1993.

II. Odbija se žalba opt. V. B. kao neosnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Osijeku oglašen je krivim opt. V. B. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (prečišćeni tekst) te je za to djelo, na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

U izrečenu kaznu temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH (prečišćeni tekst) optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. siječnja 1993. do 10. svibnja 1993. godine, a na temelju čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP obvezan je i na plaćanje troškova

I Kž 607/1993-7

krivičnog postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženik po svom branitelju A. R., odvjetniku iz O., i državni odvjetnik.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u pravnoj oznaci djela i on oglasi krivim za krivično djelo ili teške tjelesne povrede počinjene na mah ili krivično djelo ubojstva na mah, te s tim u svezi preinači i u odluci o kazni i izrekne mu znatno blaža kazna, ili sasvim podredno, da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i izrekne mu znatno blaža kazna.

Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog odluke o kazni, zapravo samo zbog odluke suda o kazni i predlaže da se uvažavanjem žalbe optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

Na žalbu optuženika (osim odluke o kazni)

Neosnovano se u žalbi optuženika tvrdi daje prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP time što u razlozima svoje presude nije posebice iznio svoj stav u pogledu optuženikove sposobnosti u odnosu na upravljanje vatrenim oružjem, budući da je sud prvog stupnja, upravo usvajajući stručno mišljenje vještaka neuropsihijatra, koje se i žalbom izričito podržava - da su sposobnosti optuženika u odnosu na upravljanje vatrenim oružjem bile bitno smanjene - utvrdio, da je optuženikova uračunljivost u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjena, pa je prema tomu, u odnosnom, na sasvim jasan i dovoljan način sadržan stav suda prvog stupnja i glede optuženikove sposobnosti u upravljanju vatrenim oružjem.

Stoga ne može biti govora o tomu, da optuženik nije uopće bio svjestan borbenih svojstava vatrenog oružja - automatske puške - što je imao u ruci, niti posljedica do kojih može doći upotrebom tog oružja na način i pod onim okolnostima kako je to utvrdio sud prvog stupnja, čime žalitelj, na posredan način zapravo pobija i utvrđenje suda prvog stupnja glede oblika krivnje kojim je optuženik djelo počinio, pledirajući da njegova svijest i volja nisu bili usmjereni na lišenje života oštećenika, nego samo na zadavanje teške tjelesne povrede.

Međutim, kada je u prvostupanjskom postupku, temeljem provedenih dokaza i njihovom savjesnom analizom kao i analizom obrane optuženika, utvrđeno, da je optuženik kritičnog događaja, prethodno se oboružavši automatskom puškom upravo zato što je svjestan njezinih ubojitih svojstava, a radi konačnog obračuna sa M. P., sa kojim je prethodno i došao u sukob, iz automatske puške koju je držao u ruci, u stanju u kojem se nalazio (bitno smanjene uračunljivosti uslijed svoje osnovne strukture ličnosti, stanja pripitosti i razdraženosti), iz okreta, a sa udaljenosti od oko 7 metara, u pravcu oštećenika, inače svog oca koji je izišao iz kuće i ostao na kućnim vratima, ispalio hitac, onda je optuženik bio svjestan, znao je, da ne može utjecati na težinu posljedice, da ne može isključiti ni smrtonosnu povredu, odnosno, pristao je na bilo koju pa i na najtežu posljedicu. Optuženik je dakle, prema pravilnom

I Kž 607/1993-7

utvrđenju suda prvog stupnja krivično djelo počinio s eventualnim umišljajem.

S tim u svezi, neopravdano žalitelj označenu postupovnu povredu nalazi na str. 8. pobijane presude, budući da su u tome dijelu sadržani pravilni i u svemu prihvatljivi razlozi suda prvog stupnja glede optuženikovog oblika krivnje, i u kojima nema nikakve nejasnoće niti proturječnosti, kako se to u žalbi pogrešno shvaća, jer bi se u protivnom, tj. za slučaj da je optuženik doista bio siguran da će najteža posljedica nastupiti, te da je njezino nastupanje predvidio kao izvjesno, djelo počinio s tzv. direktnim umišljajem, koji podrazumijeva htijenje najteže posljedice, a ne samo pristajanje na istu, tako da bi u tom slučaju i stupanj njegove krivične odgovornosti bio veći.

Obzirom na naprijed izloženo, posve je neutemeljeno žalbeno stajalište izneseno u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene krivičnog zakona, kojim se, - koristeći se činjenicom daje optuženikova sposobnost da shvati značenje svoga djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, između ostalog i uslijed njegove jake razdraženosti - pokušava prikazati, kako je opisanim ponašanjem optuženik počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 5. u svezi st. 3. čl. 40. ili pak, u nepovoljnijoj varijanti, krivično djelo ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH, budući da prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, optuženik u stanje jake razdraženosti nije ni doveden bez svoje krivnje napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenika, što je zakonski uvjet za postojanje privilegiranih oblika krivičnih djela teške tjelesne povrede s posljedicom smrti i krivičnog djela ubojstva na mah, već naprotiv, optuženik je u stanje povišenog afekta došao već prije i to zbog okolnosti koje se ni u čemu ne mogu pripisati djelovanju ili ponašanju oštećenika, tako da se jedino time i može objasniti "pražnjenje afekta" kod optuženika, a koje je rezultiralo izvršenjem djela prema oštećeniku, zbog sasvim neznatnog povoda, koji po svom sadržaju i objektivnim kriterijima doista ne predstavlja nikakvo teško vrijeđanje, kako je to sve valjano utvrdio i obrazložio sud prvog stupnja.

Prema tomu, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje (u čemu bi činjenično stanje bilo nepotpuno, žalitelj i ne obrazlaže) i da je povrijedio krivični zakon na njegovu štetu jer ga je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe (i zbog kojeg je oglašen krivim), primijenio zakon koji se ne može primijeniti, već naprotiv, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio krivični zakon kada je učin optuženika pravno označio kao krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Stoga žalba optuženika zbog uvodno označenih žalbenih osnova (osim odluke o kazni) nije mogla biti uvažena.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Ne može se prihvatiti stajalište optuženika da je osuđen na prestrogu kaznu, već suprotno tomu, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Tako državni odvjetnik opravdano u svojoj žalbi ukazuje ne postojanje takovih otegotnih okolnosti na strani optuženika koje isključuju primjenu propisa o ublažavanju kazne

I Kž 607/1993-7

što ih je bio - izričući optuženiku kaznu ispod granice propisane zakonom za odnosno djelo - primijenio sud prvog stupnja, pogrešno držeći da su te okolnosti olakotne (zapravo posebno olakotne).

To se prije svega odnosi na ponašanje optuženika u okolnostima koje su prethodile izvršenju djela i u okolnostima u kojima je djelo počinjeno.

Naime, kada se ima u vidu, da je optuženik kritičnog dana u nekoliko navrata uporno i ozbiljno prijetio svjedoku M. P., da se radi konačnog obračuna sa svjedokom oboružao automatskom puškom, te došavši u dvorište kuće u kojoj je svjedok bio, stao ovoga dozivati da iz kuće iziđe, onda je već u ovakovom ponašanju optuženika, u kojim on stavlja u izgled ozbiljno zlo, došla do izražaja njegova agresivnost.

Posebice je ta negativna crta optuženikove ličnosti došla do punog izražaja u činjenici, što je lišio života oštećenika - svog oca, iako svjestan da je oštećenikovo postupanje bilo upravo usmjereno u sprječavanju nastupanja onih teških posljedica koje samo što nisu nastupjele uslijed optuženikovog naprijed opisanog ponašanja, i unatoč njihovim neporemećenim odnosima.

Zbog toga navedene okolnosti, suprotno stajalištu suda prvog stupnja kao i stajalištu optuženika izraženom u njegovoj žalbi, nisu nikako olakotne, niti optuženikovom djelu daju manji značaj, već naprotiv, u pitanju su otegotne okolnosti koje ukazuju na povećanu društvenu opasnost optuženika kao počinitelja, slijedom čega nije ni bilo opravdanja optuženiku izreći kaznu zatvora ispod granice koja je za predmetno djelo propisana u zakonu, unatoč toga, što je djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a koja činjenica, kod nepostojanja drugih osobito olakotnih okolnosti, nije dovoljna da se primijene propisi o ublažavanju kazne.

Zato ovaj sud kao sud drugog stupnja, uzimajući u obzir sve navedene okolnosti koje po čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na to da kazna bude manja ili veća i cijeneći njihov značaj, smatra da je žalba državnog odvjetnika osnovana, pa je uvažavanjem iste, trebalo optuženiku izreći strožu kaznu i to upravo kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, smatrajući da je ta kazna adekvatna težini počinjenog djela i društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja, te da je podobna da se poluče sve zakonske svrhe kažnjavanja sadržane u odredbi čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Slijedom navedenih razloga po čl. 377. st. 1. ZKP odlučeno je da se žalba državnog odvjetnika uvaži i prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni, a po čl. 374. ZKP da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdi.

U Zagrebu, 18. listopada 1994. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Klarić-Baranović Senka v.r.

Gudelj Milan v.r.