I Kž-426/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 426/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. B., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 6. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06; broj 110/07 i broj 152/08 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Z. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2013. godine, broj K- 172/12, u sjednici održanoj 10. rujna 2013. godine

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi Z. B., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 6. KZ/97 za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 (trideset) godina u koju mu se, na temelju članka 63. KZ/97, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. ožujka 2012. pa nadalje.

II. Žalba optuženog Z. B. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim Z. B. što je počinio

en na kaznu

kazneno djelo iz čl. 91. toč. 6. KZ/97, za što je na temelju čl. 91. KZ/97 osuđ dugotrajnog zatvora u trajanju od 23 godine, u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. KZ/97 uračunato vrijeme uhićenja kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. ožujka 2012. godine pa nadalje.

I Kž 426/13-4

U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08; broj 76/09; broj 80/11 i broj 143/12 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženik je u cijelosti oslobođen obaveze naknade istih.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi kaznom dugotrajnog zatvora u duljem trajanju.

Optuženi Z. B. žali se po branitelju N. G., odvjetniku iz Z.. Žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdi da se radi i o povredi kaznenog zakona. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i kazneno djelo označi kao kazneno djelo iz čl. 90. KZ/97 s blažom kaznenom sankcijom, odnosno da se preinači i da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća, sukladno čl. 474. st. 2. ZKP/08 obaviješten je državni odvjetnik, ali nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (čl. 475. st. 5. ZKP/08).

Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a što da je rezultiralo i pogrešnom primjenom kaznenog zakona.

U pogledu tvrdnje da je sud optuženika trebao oslobodit od optužne da bi on bio počinitelj kaznenog djela i to primjenom načela in dubio pro reo, optuženik nije u pravu.

Naime, prvostupanjski sud analizira izvedene dokaze i na temelju njih donosi ispravan zaključak koji u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske da je upravo optuženik osoba koja je lišila života oštećenu D. B. na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

Na ispravnost takvog zaključka suda ukazuju nesporno utvrđene činjenice da je oštećenica nađena usmrćenom u stanu u kome je do desetak dana prije ovog događaja živjela zajedno s optuženikom, dakle da je imala ključ od stana kao i optuženik, a u sam stan nije bilo provaljeno, već je on nađen zaključan tako da je policija u stan ušla tek intervencijom vatrogasaca. Upravo ovo ukazuje da je osoba koja je usmrtila oštećenicu napuštajući stan isti morala zaključati.

Nastavno, radi se o stanu u kome je i nakon napuštanja bračne zajednice oštećenice s njihovim zajedničkim djetetom, nastavio živjeti optuženik, te nije bilo potrebe da on bilo gdje drugdje odlazi iz stana. Međutim, nakon što je pronađeno tijelo oštećenice, optuženik nije pronađen, a on je, uz nespornu činjenicu raspolaganja sa stanom (od njega oduzeti ključevi

I Kž 426/13-4

stana) koji je za trajanja bračne zajednice koristio zajedno sa oštećenicom, od 5. do 8. ožujka koristio smještaj u Omladinskom hostelu.

Također, uz činjenicu da optuženik od trenutka usmrćenja oštećenice nije pronađen do 9. ožujka 2012. godine, kada je uhićen na K. j., nužno je povezati i činjenicu da su od optuženika oduzete dvije osmrtnice za D. B..

Sve ove indicije čine zatvoreni krug i nedvojbeno ukazuju upravo na optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela.

Također, nije u pravu optuženik kada osporava da bi se radilo o teškom ubojstvu počinjenom iz bezobzirne osvete, spekulirajući u žalbi uz činjenicu da u obrani nije iznosio o mogućim drugim motivima za usmrćenje.

Međutim, i u tome dijelu prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge zašto smatra utvrđenim da je optuženik oštećenicu usmrtio iz bezobzirne osvete, ne prihvaćajući htijenje pokojne D. B. da prekine njihovu bračnu zajednicu razvodom.

Naime, prema iskazima svjedoka oštećenica je odlučila prekinuti bračnu zajednicu s optuženikom razvodom te je i napustila zajedno sa zajedničkim sinom bračnu zajednicu odselivši se u drugi podstanarski stan. Iz iskaza njihovog sina L. jasnim proizlazi da optuženik nije bio suglasan s prekidom bračne zajednice, a na što ukazuje i činjenica da nakon višemjesečnog usmenog nekontaktiranja (međusobna komunikacija pisanim porukama) između bračnih drugova, optuženik i oštećenica počinju kontaktirati, pa dolazi i do dogovora za njihov susret, kako je to opisala svjedokinja V. K. prepričavajući razgovor s pokojnom oštećenicom. Upravo iz tog razgovora vidljivo je da je optuženik pitao oštećenicu kako će on sada živjeti kada je ona napustila njihovu bračnu zajednicu.

Povezujući ovo retoričko pitanje optuženika oštećenici, kako ga je opisala svjedokinja K. sa sadržajem iskaza malodobnog L. B. koji je prepričao sadržaj razgovora s ocem – optuženikom koji je vodio nakon što se s mamom odselio u drugi stan, da njemu više neće trebati ništa, potpuno se ispravnim ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da optuženik nije prihvaćao kao mogućnost prekid bračne zajednice s oštećenicom na način da ga ona napusti.

Uz činjenicu da je oštećena D. B. nakon prekida bračne zajednice nađena usmrćena u stanu u kome je ranije živjela s optuženikom, te ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženik osoba koja ju je usmrtila, ispravnim se ukazuje i zaključak da je to učinio ne mogavši podnijeti činjenicu napuštanja bračne zajednice od strane oštećenice, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka malodobnog sina L. B., svjedokinje V. K. koja je prepričala razgovor s pokojnom oštećenicom te ostalih izvedenih dokaza.

Ispravno obrazlaže prvostupanjski sud (list 11 presude) elemente za postojanje kaznenog djela teškog ubojstva počinjenog iz bezobzirne osvete. Naime, apsolutni je nerazmjer između povoda za osvetu (ostavljenog muža) i nastupjele posljedice (usmrćenje supruge), pa stoga nije u pravu optuženik kada ovakav ispravan zaključak prvostupanjskog

i i

suda dovodi u pitanje drugim hipotetičkim opcijama, bez ikakvog drugog dokaza, navodeć druge motive kao moguće za počinjenje kaznenog djela ubojstva, koja bi po tvrdnjama iz žalbe mogla predstavljati i privilegirani oblik počinjenja ovog kaznenog djela.

I Kž 426/13-4

U odnosu na odluku o kazni nije u pravu optuženik da bi kazna dugotrajnog zatvora na koju je osuđen bila odmjerena u predugom trajanju, dok je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna dugotrajnog zatvora na koju je osuđen optuženi Z. B. odmjerena u prekratkom trajanju.

Naime, doista je prvostupanjski sud dao odveć velik značaj utvrđenim olakotnim okolnostima na strani optuženika. Točno je da on do sada nije dolazio u sukob sa zakonom i da je otac malodobnog djeteta. Međutim, pri tome sud potpuno ispušta iz vida činjenicu da je taj otac svojim sebičnim činom ubojstva majke svoga djeteta zbog neprihvaćana njene želje za razvodom braka, svoga sina lišio majčinske ljubavi i brige.

Istovremeno, neovisno što je pokojna oštećenica po medicinskom vještačenju brzo izgubila svijest, čime je kod nje prestao osjećaj bolnosti od povreda koje je u kontinuitetu zadobila, sve opisane povrede koje je zadobila dovoljno govore o dinamici postupanja optuženika (više udaraca tupotvrdim predmetom u glavu i po leđima uslijed kojih oštećenica pada na krevet te potom nastavljanje udaranja u glavu i lice – što je rezultiralo ozljede u vidu prijeloma nosnih kostiju i nosnih nastavaka čeone kosti kao i gornje čeljusti u središnjoj liniji s prijelomom krune zuba 11 i prsnućem frenuluma gornje usne, nepravilne rane razderotine na korijenu nosa kao i dvije linearne rane razderotine iznad vanjskog ruba desnog oka, nekoliko plitkih usporednih prskotina na koži unutarnjeg (medijalnog) kraja donje vjeđe oba oka, plohaste oguljotine vanjskog kuta lijevog oka i ispod donje usne kao i krvnih podljeva vjeđa lijevog oka, desne očne jabučice i spojnice desnog oka, vjeđa desnog oka, hrpta nosa, nosnih krila, obje usne, unutarnje sluznične srane obje usne sa linearnom razderotinom iste, podljeva na bradi, jeziku sa plitkom laceracijom mekog oglavka čeonosljepoočno desno, čeonotjemeno desno i u središnjem dijelu tjemena, kao i mekih moždanih ovojnica tjemeno desno i na bazi čeonog režnja desno, na vratu obostrano ispod ruba donje čeljusti, na potkožnim mekim tkivima vrata, kao i gornjem rogu štitne hrskavice desno). Nakon što je oštećenici zadao povrede udarcima optuženik nastavlja svoje postupanje u namjeri da usmrti oštećenicu te joj prstima šake steže vrat gušeći je i konačno pritišće jastuk na lice, u kome položaju je oštećenica i pronađena.

Ovakva količina bešćutnosti u postupanju optuženika, pa makar oštećenica zbog gubitka svijesti uslijed udaraca kojima je optuženik započeo napad na njen tjelesni integritet nije imala daljnji osjet bolnosti, ukazuje na krajnju bezobzirnost i bezosjećajnost u postupcima optuženika, čemu prvostupanjski sud nije posvetio dovoljno pažnje u procesu individualizacije kazne.

Upravo stoga ispravnim vrednovanjem svih objektivno utvrđenih okolnosti relevantnih za procesi individualizacije kazne, kazna dugotrajnog zatvora na koju je optuženi B. osuđen prvostupanjskom presudom, suprotno tvrdnji iz žalbe optuženika, nije prestroga, već se, sukladno prijedlogu iz žalbe državnog odvjetnika, ukazuje preblagom. Stoga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je optuženi B. za počinjeno kazneno djelo kako je ono ispravno u pogledu činjeničnih i pravnih utvrđenja utvrđeno u prvostupanjskoj presudi osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je ovo kazna primjerena svim utvrđenim, a zatim ispravno vrednovanim olakotnim i otegotnim okolnostima kao i osobi samog počinitelja, te da se tek ovakvom kaznom mogu postići sve svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

I Kž 426/13-4

Kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. rujna 2013. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ana Garačić, v. r.

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude optuženi Z. B. i državni odvjetnik imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi prvostupanjskom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud te za protivnu stranku i branitelja, a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju.