Rev-990/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 990/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz M. D., zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici u R., protiv tuženika „N. l.“ d.d. R., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-6019/07 od 4. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1718/07 od 13. kolovoza 2007., u sjednici održanoj 11. studenog 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-6019/07 od 4. veljače 2009. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1718/07 od 13. kolovoza 2007. kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 30.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 13. kolovoza 2007. do isplate, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 5.654,25 kn, dok je za više traženo zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP) ističući tri određena pravna pitanja a za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana pred zakonom. Ta pitanja su slijedeća:

1) je li prethodno zahtijevanje objavljivanja isprike od nakladnika procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete;

2) je li objavljivanje fotografije snimljene na javnom mjestu ekskulpacijski razlog od odgovornosti nakladnika za štetu;

3) je li se pri odlučivanju o visini naknade parničnih troškova uzima u obzir uspjeh obih stranaka u postupku.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a. st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podneseno.

Osporavajući zakonitost pobijane odluke revident se u reviziji poziva na odredbu čl. 22. st. 2. u svezi s odredbom čl. 40. st. 1. i 2. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04 – dalje ZM) smatrajući da je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete protiv nakladnika bilo prethodno obraćanje nakladniku za objavljivanje isprike, no kako tužitelj tako nije postupio, smatra da je tužbu trebalo odbaciti.

U ovom revizijskom stadiju postupka nije sporno među strankama:

- da je u dnevnom listu „N. l.“ od 2002. (…) tuženik objavio članak naslova: „Sprega vrha kompanije INE i privatnih autoprijevoznika u milijunskim iznosima pokrada državu“ u čijem sadržaju se iznosi viđenje bivših radnika INE o nezakonitom postupanju autoprijevoznika i pojedinih radnika INE a uz koji članak je objavljena i fotografija tužitelja ispod koje je napisan tekst: „Samo u kolovozu 2000. godine zabilježeno je 8.600 istakanja različitih vrsta goriva s manjkovima većim od dopuštenih!“,

- da je u vrijeme objavljivanja tog članka tužitelj bio u mirovini te da nije radio kod INE, a

- da je sporna fotografija tužitelja uz njegovo dopuštenje snimljena ranije a kada je on kao član dobrovoljnog vatrogasnog društva cisternom prevozio vodu stanarima koji su zbog ekstremne suše ostali bez tekuće vode, te

- da se tužitelj osobno nije obraćao nakladniku radi objave isprike zbog takvom informacijom nanesene mu štete.

Sporno je je li obraćanje tužitelja nakladniku a radi objave isprike procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi ostvarivanja nematerijalne štete.

Odredbom čl. 22. st. 1. ZM propisano je da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

Odredbom čl. 69. ZM a koji je stupio na snagu 13. svibnja 2004. propisano je da na dan njegovog stupanja na snagu prestaje važiti Zakon o javnom priopćavanju.

Predmetni članak sa spornom fotografijom tužitelja objavljen je u lipnju 2002., dok je tužbu a kojom od tuženika potražuje naknadu nanesene mu nematerijalne štete tužitelj podnio 15. prosinca 2002. U to vrijeme bio je na snazi Zakona o javnom priopćavanju („Narodne novine“ broj 83/96, 143/98 i 96/01 – dalje: ZJP), a čijim odredbama nije bilo propisano obraćanje nakladniku za objavu isprike kao procesna pretpostavka da bi se mogla tužbom potraživati naknada nematerijalne štete od nakladnika (a kako je to sada određeno čl. 22. st. 2. ZM). Zato se u tom dijelu odredba čl. 22. ZM ne može retroaktivno primjenjivati na ovaj spor, unatoč odredbi čl. 69. ZM. Naime, ne može se nekome prigovoriti propuštanju poduzimanja određenih procesnih aktivnosti vezano za ostvarivanje svojih prava, a kada takve aktivnosti u vrijeme kada su se one trebale poduzeti, tada postojećim zakonom nisu bile propisane.

Upravo zato recentna praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede prethodnog traženja u pisanom obliku ispravka informacije odnosno isprike, a kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi naknade nematerijalne štete nije u suprotnosti sa pobijanom odlukom.

Odredbom čl. 21. st. 4. ZM određeno je da nakladnik ne odgovora za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika snimljena na javnom mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autoru fotografije na iskorištavanje djela.

Kako je već prethodno rečeno sporna fotografija a na kojoj je tužitelj u čijoj se pozadini nalazi cisterna koja se puni snimljena je na javnom mjestu uz suglasnost tužitelja. Međutim, tužitelj je svoju suglasnost za snimanje i objavu te fotografije dao ciljano, za potrebe objave članka o humanitarnoj aktivnosti dobrovoljnog vatrogasnog društva u čijem je radu tužitelj aktivno sudjelovao (razvozio vodu stanarima koji su zbog suše ostali bez tekuće vode!). Ovako ciljano dana suglasnost tužitelja za objavu njegove fotografije vezano za utim pravo tuženiku da tu fotografiju koristi u druge svrhe, konkretni članak, ne daje međ

posebno ne njezinu zloporabu a u cilju dokazivanja nedopuštenih aktivnosti na koje sporni članak ukazuje, a u kojim aktivnostima tužitelj nesporno nije sudjelovao.

To što je na fotografiji u pozadini tužitelja prikazana cisterna doista nije argument koji bi opravdavao tuženika. Fotografija je ciljano objavljena i njome se čitateljima sugerira da je upravo tužitelj (iza kojeg se nalazi cisterna koja se puni) sudjelovao u nedopuštenoj aktivnosti o kojoj tekst članka upravo upozorava. Izvjesno je zato da je tako objavljena fotografija uvredljiva za tužitelja te da nema zakonskih pretpostavki za ekskulpaciju tuženika za štetu tužitelju, unatoč činjenici da je fotografija snimljena na javnom mjestu.

Tužitelj je u ovom sporu glede pravne osnove zahtjeva uspio u cijelosti, a glede visine utužene štete uspio sa 75% svog zahtjeva. U takvim okolnostima a kada je tužitelj glede pravnog osnova uspio u cijelosti, a glede visine utužene štete uspio sa 75% ne može se govoriti samo o 75%-tnom uspjehu tužitelja u sporu, odnosno 25%-tnom uspjehu tuženika u sporu. Naprotiv ukupni uspjeh tužitelja u ovom sporu je daleko veći i sagledan u ukupnosti iznosi 90%, u odnosu na onaj tuženika koji dakle iznosi 10%. To pak znači da bi obzirom na popisani trošak tužitelja od 7.539,00 kn tužitelja pripadalo 90% tog iznosa tj. 6.225,66 kn. Tuženikov trošak ovog postupka uključujući i trošak žalbe i revizije iznosi 8.240,66 kn, a obzirom na njegov uspjeh u sporu sa 10% znači da trošak koji tuženiku treba priznati iznosi 824,00 kn.

Dovodeći u relaciju stvarno pripadajući trošak tužitelja sa onim tuženika, proizlazi da bi tužitelja pripadao i veći od pobijanim presudama priznatog mu parničnog troška, zbog čega unatoč donekle nepravilnom načinu obračuna parničnih troškova od strane nižestupanjskih sudova, dosuđenjem konkretnog parničnog troška tužitelju materijalno pravo nije primijenjeno na štetu tuženika.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. studenog 2009.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.