Gž-1236/2016-2 · Županijski sud u Karlovcu

Gž-1236/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U KARLOVCU

KARLOVAC

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, kao predsjednice vijeća, te Željka Udier i Michala Daneček, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P., iz O., OIB: …, zastupana po punomoćniku Č. K., odvjetniku u O., i prvo tuženika M. R., iz J., OIB: …, zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Đ. L. i I. S. Š., u O., i drugo tuženika Općine J., OIB: …, zastupana po generalnom punomoćniku A. B., odvjetnici u O., radi naknade štete, a povodom žalbi tužiteljice te prvo i drugo tuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-1/15, od dana 9. lipnja 2016., na sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2016.,

p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, te se preinačava presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-1/15, od dana 9. lipnja 2016., u točkama III, IV i V izreke presude, i to na način da se nalaže prvo tuženiku M. R., iz J., i drugo tuženiku Općini J., da solidarno plate tužiteljici B. P., iz O., a uz već dosuđenu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 kuna i na ime materijalne štete u iznosu od 10.591,66 kuna, i daljnji iznos naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu na ime trpljenja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kuna, te na ime povrede ugleda časti u iznosu od 20.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 9. lipnja 2016., kao dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva od 604.000,00 kuna, tužiteljica se odbija.

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV Nalaže se tuženicima, da tužiteljici, kao solidarni obveznici, na ime troškova izvedenih vještačenja, isplate iznos od 6.717,30 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-1/15, od dana 9. lipnja 2016., naloženo je prvo tuženiku M. R. i drugo tuženiku Općini J. da solidarno plate tužiteljici B. P. na ime pravične naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu iznos od 30.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, dakle 9. lipnja 2016. pa do isplate, a na ime materijalne štete iznos od 10.591,66 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, dakle dana 13. svibnja 2015. pa nadalje, dok se s preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva u iznosu od 644.000,00 kuna tužiteljica odbija. Nadalje, naloženo je tužiteljici B. P. da na ime parničnih troškova isplati prvo tuženiku iznos od 39.432,10 kuna, a drugo tuženiku Općini J. iznos od 38.698,98 kuna.

Protiv ove presude, žalbu su pravovremeno uložile sve stranke.

Tužitelj pobija presudu suda prvoga stupnja u odbijajućem dijelu, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega se predlaže ovom županijskom sudu da preinači presudu suda prvoga stupnja u odbijajućem dijelu na način da udovolji u cjelosti tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice uz naknadu svih zatraženih troškova.

Prvo tuženi pobija presudu suda prvoga suda u točkama I i II izreke presude suda prvoga stupnja, a kojima je djelomično udovoljeno tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega se predlaže ovom županijskom sudu da preinači presudu suda prvoga stupnja u pobijanom dijelu na način da odbije tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom u odnosu na prvo tuženika, te mu dosudi ukupno zatražene troškove u ovom postupku.

I drugo tuženik pobija presudu suda prvoga stupnja u dijelu u kojem je udovoljeno tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kao i u odluci o troškovima, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te se pobija i odluka o troškovima suda prvoga stupnja, slijedom čega se predlaže ovom županijskom sudu da sukladno žalbenim navodima i prvo tuženika, preinači presudu suda prvoga stupnja odbijanjem u cjelosti tužiteljice sa tužbom i tužbenim zahtjevom, odnosno podredno, da ukine presudu suda prvoga stupnja u pobijanom dijelu i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

Tužiteljica se pisanim podnescima očitovala na žalbene navode prvo i drugo tuženika, a kojima u cjelosti pobija njihove žalbene navode i predlaže ovom županijskom sudu da žalbe prvo i drugo tuženika odbije kao neosnovane.

Žalbe tužiteljice i prvo i drugo tuženika su pravovremene.

Žalbe stranaka su osnovane u dijelu u kojem se pobija presuda zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Žalba tužiteljice djelomično je osnovana u dijelu pobijanja presude suda prvoga stupnja u točci III izreke presude, kojim je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim i u odluci o troškovima postupka, dok u preostalom dijelu žalba tužiteljice, te prvo i drugo tuženika, nisu osnovane.

Ispitujući zakonitost pobijane presude povodom žalbi stranaka i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13), dalje ZPP, a u odnosu na pitanje eventualno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi sukladno žalbenim navodima svih žalitelja, da je prvostupanjska presuda donesena uz počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a napose što u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama koji se prije svega odnose na utvrđenje pravnog osnova građanskopravne odgovornosti prvo i drugo tuženika, i to prvo tuženika, kao svojevremenog pročelnika Upravnog odjela u kojem je bila zaposlena tužiteljica, kao računovođa, te drugo tuženika Općine J., kao njezinog poslodavca.

Naime, sud prvoga stupnja naveo je dokaze koje je izveo tijekom vođenja prvostupanjskog postupka, citirao njihov sadržaj napose u dijelu izvedenih knjigovodstvenog i liječničkih vještačenja, te je navodeći zakonske propise, a koji se imaju primijeniti u ovome postupku, bez da je dao zaključak i ocjenu izvedenih dokaza i razloge zbog čega nalazi djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, a zbog čega ju je sa većim dijelom tužbenog zahtjeva odbio, dakle, nije utvrđeno činjenično stanje ocijenio u kontekstu zakonskih propisa kojima je uređen institut naknade štete u radnim odnosima, što je temeljni i esencijalni sadržaj svake zakonite presude, čime je ostvaren uvjet već navedene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju pravilno u svojim žalbama upućuju sve stranke ovog postupka.

Međutim, stajalište je ovog suda, da iako prileži već navedena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka, je moguće primjenom instituta iz članka 373. a ZPP-a raspravljati o eventualnoj osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, jer bitne činjenice među strankama u ovom postupku nisu sporne, odnosno, moguće ih je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu (neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze).

Tužiteljica temelji svoju tužbu i tužbeni zahtjev na činjenici da je prvo tuženik, kao njezin neposredni nadređeni rukovoditelj u svojstvu pročelnika upravnog odjela Općine J. "protupravno prostupao prilikom obavljanja određenih radnih zadataka" na način da ju je uznemiravao i spolno uznemiravao , pa kako drugo tuženik, kao poslodavac tužiteljice, nije odgovarajuće reagirao na njezine pismene primjedbe i zahtjeve za zaštitu prava radnika, su sve te okolnosti dovele do oboljenja tužiteljice, te konačno i ukidanja njezinog radnog mjesta.

Temeljem ovih činjenica, tužiteljica podneskom od 25. travnja 2016. postavlja konačni tužbeni zahtjev za naknadu,u pretežitom dijelu nematerijalne te materijalne štete, utužujući na ime pretrpljenog straha iznos od 30.000,00 kuna, narušavanja zdravstvenog stanja 300.000,00 kuna, na ime trpljenja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti 44.000,00 kuna, spolnog uznemiravanja 100.000,00 kuna, povrede dostojanstva 100.000,00 kuna, izgubljene zarade 10.591,00 kunu i povrede ugleda i časti 100.000,00 kuna, dakle sveukupno iznos od 684.591,66 kuna.

Utužujući različitim vidovima nematerijalnu štetu, tužiteljica se poziva na propise (u vrijeme nastanka štete važeći) Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 – Pročišćeni tekst 68/05), dalje ZR, kojim je u članku 4. pravno kvalificirano uznemiravanje i spolno uznemiravanje radnika na radnom mjestu, ali i na članak 109. ZR-a, prema kojem, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po Općim propisima obveznog prava.

Ocjenom dokaza izvedenih pred prvostupanjskom sudom, ovaj sud nalazi da prileži osnovanost osnove tužbenog zahtjeva za odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici, jer se ponašanjem prvo tuženika ostvaruje uvjet i zakonom kvalificirani oblik uznemiravanja iz članka 4. stavak 2. ZR-a ("uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje"), ali ne i spolnog uznemiravanja iz stavka 3. Zakona ("spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje ili radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje"), dok odgovornost drugo tuženika proizlazi iz članka 109. ZR-a, prema kojem, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a kojim propisima, (čl. 200. ZOO-a), je određeno za koje vidove nematerijalne i materijalne štete mogu odgovarati odgovorna osoba u radnoj organizaciji, a i sam poslodavac.

Ne stoji žalbeni prigovor prvo i drugo tuženika da iz izvedenih dokaza ne prileži njihova odgovornost za štetu tužiteljici, odnosno, da činjenica otvaranja bolovanja tužiteljice i pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja nisu rezultat događanja na radnome mjestu, već uzroka izvan toga, pa se stoga i njezino pogoršano zdravstveno stanje ne može vezati sa odgovornošću tuženika.

Međutim, žalbeni prigovori tuženika u dijelu u kojem se pobija njihova odgovornost nemaju uporišta u dokazima izvedenim u spisu.

Tako, iako je točan njihov žalbeni navod da iz iskaza većine svjedoka ne proizlazi da su odnosi u upravnom odjelu drugo tuženika početkom 2000-ih godina bili znatno poremećeni u intenzitetu kako se to tvrdi tužbom, što je na izvjesni način životno i očekivano, jer su u pitanju radnici drugo tuženika, dakle određenoj mjeri osobe zainteresirane za neuspjeh tužiteljice u ovom postupku, činjenica jest da niz ostalih dokaza upućuje na suprotan zaključak.

Tako iz dokumentacije tužiteljice dostavljene uz tužbu u spis proizlazi da se zbog postupanja prvo tuženika obraćala pravobraniteljici Republike Hrvatske za ravnopravnost spolova, Uredu Vlade Republike Hrvatske za ravnopravnost spolova, načelniku drugo tuženika i Općinskom poglavarstvu ukazujući na konkretne probleme u ophođenju prvo tuženika u odnosu prema tužiteljici, naslovljavajući dopise zahtjevom za zaštitu radnih prava, ali istovremeno i pisana dokumentacija koju je prvo tuženik, kao pročelnik upravnog odjela drugo tuženika višenavratno dostavljao tužiteljici u smislu obveze imperativnog izvršavanja radnih zadataka (sa vidno istaknutim "nalaže se") evidentno upućuje na narušene odnose između ovih osoba.

Da su odnosi u Upravnom odjelu Općine J. teško narušeni posebno proizlazi iz zapisnika sa četvrte sjednice Općinskog poglavarstva Općine J. održane dana 4. rujna 2001., u kojem načelnik drugo tuženika navodi da je "jedinstveni upravni odjel središte svađa djelatnika odnosno između vršioca dužnosti pročelnika i gospođe B. u tolikoj mjeri da je rad postao nemoguć", "da je pročelnik bez prekida napadao, prijetio i ometao rad jedinstvenog upravnog odjela", "da pročelnik nije prihvatio realno stanje da surađuje"…, pa čak prileži i konstatirana izjava prvo tuženika da će se "za sve svoje nepristojnosti ispričati", a koje sve okolnosti, promatrane u zajedništvu sa mišljenjem liječničkih vještaka angažiranih u ovom postupku, izvjesno upućuju da ponašanje prvo tuženika ostvaruje uvjet iz članka 4. stavak 2. ZOR-a, pa stoga i za njegovu građanskopravnu odgovornost za naknadu štete po općim principima obveznog prava sukladno članku 200. ZOO-a.

Nadalje, liječničkim vještačenjem koje je provedeno po liječniku psihijatru dr. G. A. je utvrđeno da se teško narušeno psihičko stanje tužiteljice može pripisati problemima na poslu, kod čega se poziva na otpusno pismo liječnika iz siječnja 2003., a koje upućuje na "projekciju spram profesionalne okoline", ali istovremeno i psihologijski vještak prof. M. L. bitno zaključuje da su iskazi tužiteljice u vezi događaja na radnom mjestu vjerodostojno iskazivali o ovom stresnom događaju.

Dakle, sve su ovo okolnosti koje činjenično predstavljaju valjani i dostatni osnov za građanskopravnu odgovornost tuženika, pa je u tom smislu, a temeljem tužbenog zahtjeva tužiteljice od dana 25. travnja 2016., valjalo odlučiti i o osnovanosti visina postavljenih tužbenih zahtjeva za različite vidove pretrpljene nematerijalne i materijalne štete.

U vrijeme događanja koji su predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, na snazi je bio Zakon o obveznim odnosima koji je člankom 200. stavak 1. Zakona poimence naveo oblike u kojima se manifestira nematerijalna šteta oštećenika, pa se tako navodi da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, će sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a kad i nje nema.

S obzirom na sadržaj konačnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, evidentno je da neki od postavljenih zahtjeva nisu zakonom predviđeni u citiranom članku 200. ZOO-a, pa tako utuženje naknade štete zbog narušavanja zdravstvenog stanja, a za koji se utužuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 300.000,00 kuna, je sadržana u zahtjevu za pretrpljeni strah i zahtjevu za trpljenje duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, te ujedno navedeni zakonski propis ne poznaje utuženje naknade nematerijalne štete zbog spolnog uznemiravanja i povrede dostojanstva, jer su ovi zahtjevi sadržani u zahtjevu za naknadu s osnova povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti.

Stoga je i ovaj sud, a odlučujući o osnovanosti dosuda suda prvoga stupnja u dijelu dosude u iznosu od 30.000,00 kuna, na ime pretrpljene nematerijalne štete, te iznosa od 10.592,66 kuna, na ime materijalne štete, prvenstveno polazi od zakonskog uređenja naknade nematerijalne štete kako to proizlazi iz već navedenih zakonskih propisa ZOO-a.

Odlučujući o žalbi tužitelja, a kojom se pobija visina dosuda naknade nematerijalne štete od strane suda prvoga stupnja, ovaj sud nalazi da je tužiteljici pravilno dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 30.000,00 kuna na ime pretrpljenog straha jer je tužiteljica trpjela kao posljedicu štetnog događaja primarni strah u ukupnom trajanju od čak četrnaest mjeseci koji je tijekom jednog mjeseca bio izražen kroz jaki intenzitet, tijekom tri mjeseca srednjeg intenziteta i tijekom deset mjeseci slabog intenziteta, ali je kod toga također pravilno zaključio da bi ovaj strah, odnosno ovu štetnu posljedicu imala i od drugih stresnih događaja u životu i senzibilne strukture ličnosti, a ne samo kroz događanja na radnom mjestu.

Naime, liječnički vještak psihijatar dr. G. A. između ostalog navodi da je tužiteljica zbog situacije na radnom mjestu trpjela strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti koji su se manifestirali kroz depresivne simptome težeg intenziteta, ali da su ovi simptomi samo jednim dijelom posljedica događaja na radnom mjestu, u razmjeru od 50%, a dugim dijelom, dakle u preostalom razmjeru od 50%, posljedica drugih stresnih događaja u životu i senzibilne strukture ličnosti.

Međutim, i neovisno od ove činjenice, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je dosuda iznosa od 30.000,00 kuna tužiteljici učinjena od strane suda prvoga suda pobijanom točkom I izreke presuda suda prvoga stupnja na ime pretrpljenog straha, a s obzirom na dugotrajnost ovoga straha i napose njegov intenzitet, primjerena jačini straha i njegovom trajanju, pa je u tom smislu i sve žalbene navode prvo i drugo tuženika, a kojima se pobija ovaj dio presude suda prvoga stupnja, temeljem propisa iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio. Isto tako, niti jednim od žalbenih navoda tuženika ne dovodi se u pitanje zakonitost dijela presude suda prvoga stupnja iz točke II izreke presude, a kojim je udovoljeno tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice s obzirom na pretrpljenu imovinsku štetu u iznosu od 10.591,66 kuna, a koji iznos je utvrđen vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke, jer je neprijeporno da je tužiteljica u utuženom vremenskom periodu, tj. od kolovoza 2002. pa do prosinca 2003. primila smanjenu zaradu zbog korištenja bolovanja, a koji je posljedica postupanja prvo i drugo tuženika, pa stoga ovaj sud, temeljem ovlaštenja iz članka 375. stavak 5. ZPP-a, upućuje na razloge iz obrazloženja presude suda prvoga stupnja u ovom dijelu njezinog obrazloženja.

Za razliku od ovih, neosnovanih žalbenih razloga prvo i drugo tuženika, a kojima se pobija presuda suda prvoga stupnja u točkama I i II, a kojim je djelomično udovoljeno tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužiteljice, a kojima se pobija presuda suda prvoga stupnja u točci III izreke presude, a kojim je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva u iznosu od 644.000,00 kuna.

Naime, stajalište je ovog suda da je tužiteljica uslijed bitno i teško narušenog zdravstvenog stanja, trpjela i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti jer njezina hospitalizacija zbog teškog psihološkog stresa koji graniči sa psihotičnim stanjem, dakle predstavlja teško psihičko oboljenje, a koje se manifestiralo u depresivnom ponašanju, ostvaruje uvjet postojanja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, koje aktivnosti tužiteljica evidentno nije bila u stanju poduzimati za vrijeme hospitalizacije, a evidentno i u vremenu između toga, dakle, kroz cijelo utuženo vremensko razdoblje od četrnaest mjeseci te s obzirom na tako po vještacima utvrđeno zdravstveno stanje nije bila u mogućnosti obavljati ne samo radne zadatke računovođe, zbog čega je uostalom i bila na bolovanju, nego i elementarne osnovne kućanske poslove.

Stoga ovaj sud nalazi, a primjenom propisa iz članka 200. stavak 2. ZOO-a, a imajući u vidu visoki stupanj psihičkih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, ali i činjenicu da su tuženici odgovorni u razmjeru od 50% za štetne posljedice manifestirane u zdravlju tužiteljice, je osnovana dosuda s ovog osnova tužiteljici iznosa nematerijalne štete od 20.000,00 kuna.

Nadalje, iz izvedenih dokaza proizlazi da je radno mjesto tužiteljice, a nakon njezina povratka s bolovanja, ukinuto (odnosno, rješenjem drugo tuženika do 17. ožujka 2004. službeniku B. P., računovođi, je prestao radni odnos po sili zakona s danom 18. ožujkom 2004.), te posebno s obzirom na postupanje prvo tuženika prema njoj u razdoblju od 2000. pa nadalje, stajalište je ovog suda da je izazvani težak stres kod tužiteljice, uz već konstatirane zdravstvene tegobe koje su se manifestirale u postojanju straha i psihičkih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, izazvali duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

Naime, ne samo s obzirom na neprimjereni način ophođenja prvo tuženika prema tužiteljici, okolnost da je tužiteljica bila zaposlena kod drugo tuženika od 1995., na odgovornim računovodstvenim poslovima malobrojne jedinice lokalne uprave, što Općina J. evidentno jest, i za koju je izvjesno i uobičajeno da su problemi u radnoj sredini Upravnog odjela zbog svog intenziteta i dugotrajnosti bili poznati većem broju stanovnika, te da je tužiteljica u četrnaestmjesečnom razdoblju čak u četiri navrata hospitalizirana u psihijatrijskim ustanovama, nakon čega joj je prestao i radni odnos, je tužiteljica trpjela duševne boli zbog povrede ugleda i časti, a koje ovaj sud primjereno ocjenjuje naknadom nematerijalne štete u dosudi iznosa od 20.000,00 kuna, pa je u tom smislu djelomično udovoljavajući žalbi tužiteljice, i u tom dijelu, a temeljem propisa iz članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a preinačio presudu suda prvoga stupnja u točci III izreke presude, kojim je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva.

Ostalim žalbenim navodima tužiteljice ne dovodi se u pitanje zakonitost presude suda prvoga stupnja, jer ne samo da neki od zahtjeva utuženja od dana 25. travnja 2016. ne ostvaruju elementarni zakonom propisani uvjet iz članka 200. stavak 1. ZOO-a, jer ne predstavljaju zakonom propisane osnove za utuženje nematerijalne štete, već s obzirom na stupanj i trajanje straha, duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti te načina ostvarenja povrede ugleda i časti, ne ostvaruje valjani činjenični pa ni pravni osnov za dosudu viših iznosa nematerijalne štete.

Stoga je ovaj sud djelomično udovoljio žalbi tužiteljice dosudom tužiteljici na već dosuđene iznose od 40.591,66 kuna, još i dodatne iznose od po 20.000,00 kuna, dakle ukupno 40.000,00 kuna na ime trpljenja nematerijalne štete zbog trpljenja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti i povrede ugleda i časti, te istovremeno odlučio da i svaka stranka sama snaša troškove svoga postupka.

Naime, osnovan je žalbeni prigovor tužiteljice da sud prvoga stupnja, donoseći odluku o troškovima postupka i obvezujući tužiteljicu na platež parničnih troškova prvo i drugo tuženicima u iznosima od 39.432,10 kuna i 38.698,90 kuna, nije imao u vidu i kvalitativni uspjeh tužiteljice u ovom postupku, već samo kriterij kvantitativnog uspjeha tužiteljice u postupku.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi u odlukama o troškovima postupka, uspjeh stranaka u postupku u predmetima naknade štete, valja tumačiti ne samo u smislu kvantitativnog, nego i kvalitativnog uspjeha, pa ovaj sud nalazi, a s obzirom na činjenicu da su prvo i drugo tuženici u cjelosti poricali svoju odgovornost tijekom vođenja prvostupanjskog postupka, pa i u žalbenoj fazi, evidentno je da je tužiteljica uspjela u cjelosti sa pravnim osnovom u ovom postupku pokrenutom radi naknade štete, pa ovaj drugostupanjski sud njezin uspjeh, imajući u vidu jedan i dugi kriterij, dakle kvantitativni i kvalitativni, nalazi da je tužiteljica uspjela sa tužbenim zahtjevom u razmjeru od 50%. Nadalje, imajući u vidu točan izračun prvostupanjskog suda troškova stranaka ovoga postupka, a koje su sve zastupane po punomoćnicima, i ocjenjujući da je s obzirom na uspjeh tužiteljice u razmjeru od 50% trošak stranaka ovoga postupka na strani tužiteljice i naspram tuženika otprilike razmjeran, to je i odredio da svaka stranka sama snaša svoje troškove postupka.

Međutim, s obzirom na činjenicu da su tuženi poricali pravni osnov svoje odgovornosti, ovaj sud je, a jer je s obzirom na takav prigovor bilo nužno izvođenje liječničkih i knjigovodstvenog vještačenja, naložio tuženicima da tužiteljici naknade trošak provedenog psihijatrijskog, psihologijskog i knjigovodstvenog vještačenja u ukupnom iznosu od 6.717,30 kuna, slijedom čega je i donesena odluka u točci IV ove presude.

U Karlovcu, 26. listopada 2016.

Predsjednik vijeća:

Alenka Laptalo, v.r.