Revr-542/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 542/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Ivke Zlokić, Ljubice Munić, Nenada Perina i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz R., zastupanog po punomoćnicima M. L. i mr. T. S., odvjetnicima iz R., protiv tuženika G. h. A. d.d. O., zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž 1429/03 od 29. studenoga 2006., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji posl. br. P 297/01 od 29. listopada 2002., u sjednici održanoj dana 21. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e:

1. Djelomično se prihvaća revizija tuženika G. h. A. d.d. iz O. i preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž 1429/03 od 29. studenoga 2006. i presuda Općinskog suda u Opatiji posl. br. P 297/01 od 29. listopada 2002. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen pod toč. I. i toč. II. izreke prvostupanjske presude i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevima koji glase:

„I. Utvrđuje se da nije dopušten tuženikov otkaz ugovora o radu tužitelja od 9. veljače 1996..

II. Utvrđuje se da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos s tuženikom i određuje se dan 10. veljače 1996. kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja i tuženika.“.

2. U ostalom pobijanom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđuje se da nije dopušten tuženikov otkaz ugovora o radu tužitelja od 9. veljače 1996., u toč. II. izreke utvrđuje se da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos s tuženikom i određuje se dan 10. veljače 1996. kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja i tuženika. Zatim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju: pod toč. III. izreke s osnova naknade štete iznos od 30.677,51 EUR u kunama po prodajnom tečaju R. b. d.d. R. na dan isplate sa zateznim kamatama, pod toč. IV. izreke s osnova manje isplaćenih plaća za razdoblje od listopada 1994. do prosinca 1996. iznos od 11.648,93 EUR-a u kunama po prodajnom tečaju R. b. R. na dan isplate sa zateznim kamatama, pod toč. V. izreke s osnova više određenih sati iznos od 19.044,40 EUR-a u kunama po prodajnom tečaju R. b. d.d. R. na dan isplate sa zateznim kamatama i pod toč. VI. izreke s osnova otpremnine iznos od 61.355,02 EUR-a u kunama po prodajnom tečaju R. b. R. na dan isplate. Tuženiku je pod toč. VII. izreke prvostupanjske presude naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 176.351,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke, a u dijelu pod toč. IV. i VI. izreke prvostupanjska presuda je preinačena samo u odluci o zateznim kamatama. Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je prvostupanjska presuda u toč. III., V. i VII. izreke i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže da se pobijana presuda preinači i tužitelja odbije sa zahtjevom za isplatu otpremnine, a u ostalom dijelu da se ukinu drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju tužitelj nije odgovorio, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

U provedenom postupku kod nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP (odnosno sada toč. 11. ZPP-a, „Narodne novine“, broj 117/03), jer su u presudama sudova nižeg stupnja navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Međutim, osnovani su navodi revizije da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u dijelu odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu.

Utvrđeno je u postupku pred sudovima nižeg stupnja da je Nadzorni odbor Društva donio 17. listopada 1995. odluku o imenovanju tužitelja za jedinog člana uprave – direktora Društva G. h. A. d.d. i da je ta odluka 1. veljače 1996. opozvana zbog razlike u koncepciji vođenja poslova društva.

Utvrđeno je, da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena na temelju čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) u kojoj se kao razlog otkaza navodi osobito važna činjenica, da zbog opoziva nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Stoga je pogrešan zaključak sudova nižeg stupnja da u navedenoj odluci nisu navedeni razlozi otkaza ugovora o radu tužitelju.

Tužitelj je zasnovao radni odnos s tuženikom ugovorom o radu od 1. ožujka 1995. za obavljanje funkcije direktora društva i kao direktor društva je temeljem odredbe čl. 244. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93 – dalje: ZTD) imenovan za jedinog člana uprave. Zbog toga se opoziv te odluke o imenovanju može smatrati važnom činjenicom zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć, osobito ako se ugovorom o radu tuženik nije obvezao da će u slučaju opoziva ili prestanka funkcije direktora tužitelju ponuditi neko drugo radno mjesto, a nitko u postupku ne tvrdi da bi takova obveza u konkretnom slučaju postojala.

Sudovi nižeg stupnja pogrešno su stoga primijenili odredbe čl. 107., čl. 110., čl. 111. i čl. 112. ZR kad su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da otkaz nije dopušten, jer da u odluci tuženika nisu navedeni konkretni razlozi o otkazu kao i da tužitelju nije dato pravo da iznese svoju obranu.

Kad je izvanredni otkaz ugovora o radu uslijedio zbog opoziva odluke o imenovanju tužitelja kao direktora društva za jedinog člana uprave i taj se opoziv smatra valjanim, onda u postupku prije otkazivanja ugovora o radu iznošenje obrane nije bilo opravdano očekivati u smislu odredbe čl. 110. st. 2. ZR, a niti bi obrana u ovom slučaju mogla utjecati na otkaz.

Iz navedenih razloga odluka tuženika o otkazu radnog odnosa tužitelju je zasnovana na zakonu i kao takova dopuštena, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju tuženika i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti tužbeni zahtjev.

Kako je otkaz poslodavca dopušten, nisu ispunjene ni pretpostavke iz čl. 116. ZR za sudski raskid ugovora o radu, pa je i u tom dijelu revizija tuženika osnovana i pobijane presude valjalo je preinačiti te zahtjev tužitelja za sudski raskid radnog odnosa odbiti.

U preostalom dijelu revizija tuženika je odbijena kao neosnovana iz razloga što tužitelj ima pravo na otpremninu na temelju čl. 8. st. 3. Ugovora o radu koji je sklopljen među strankama 1. ožujka 1995. Prema toj odredbi direktoru pripada pravo na otpremninu ako mu radni odnos prestaje bez njegove krivnje ili se za to ne navode posebni razlozi. Budući da u otkazu ugovora o radu nisu navedeni takvi razlozi, već je samo kao razlog otkaza naveden opoziv otkaza o njegovom imenovanju za jedinog člana uprave (čl. 244. st. 2. ZTD), tuženik mu je dužan isplatiti ugovorenu otpremninu.

Tužitelj ima pravo i na isplatu plaće za vrijeme trajanja radnog odnosa u ugovorenim iznosima. Sud je na temelju potvrda tuženikovog odjela za financije i računovodstvo utvrdio da je tužitelju za obavljeni rad isplaćivano manje od ugovorene plaće, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava dosuđena razlika.

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud je ocijenio prigovor zastare i dao je razloge zbog kojih smatra da je tužba radi isplate otpremnine i manje isplaćenih plaća pravovremeno podnesena (str. 9. drugostupanjske presude), pa stoga ni u tom dijelu nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Tuženik tek u reviziji ističe svoje dvojbe, je li su stranke ugovorile bruto ili netto plaću, te je li ugovor o radu sklopljen na valjan način, navodi da te činjenice sud nije ni utvrđivao. Kako se ti navodi odnose na činjenična utvrđenja, sud ih u revizijskom postupku nije ovlašten razmatrati, jer iz razloga nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se, u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP, ne može izjaviti.

Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude temeljem odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 21. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.