Rev-300/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 300/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. I. iz V. Z., …, zastupane po punomoćniku K. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I. L. iz G. polja, …, zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-1655/07-2, od 6. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Grubišnom Polju, posl. br. P-36/01-37, od 27. travnja 2007., u sjednici održanoj dana 9. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati 220.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 27. travnja 2007. pa do isplate, kao i da joj nadoknadi parnične troškove isplatom 12.139,00 kuna, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj se nadoknade i daljnji parnični troškovi u iznosu 4.270,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se preinače tako da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i da se njoj naloži da mu naknadi trošak postupka.

Tužiteljica je na reviziju odgovorila osporavajući navode revidenta, pa je predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07- dalje: ZPP-a), a u svezi sa odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine broj 84/08), u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Po stajalištu ovoga suda ta presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a), sa razlozima iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, neosnovani su navodi revidenta da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama – a posebno razlozi za utvrđenje njegove odgovornosti i za odluku o visini pravične naknade dosuđene tužiteljici.

To što su nižestupanjske presude utemeljene i na podacima iz kaznenog postupka, pa i onim iz izreke pravomoćne presude kaznenog suda, ne oduzima im vrijednost valjanih i zakonitih kada je ionako parnični sud u odnosu na djelo učinjeno po tuženiku i na njegovu kaznenu odgovornost (kao počinitelja kaznenog djela) vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda (sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a), za činjenični opis djela koji je bio objekt kaznenog postupka (onaj o kojemu je kazneni sud sudio ili morao suditi), odnosno kada je parnični sud pravomoćnu kaznenu presudu morao tretirati i kao pravno relevantnu činjenicu – i kada je činjenična utvrđenja (prikupljene podatke) iz nje imao ovlast respektirati i kao indicijalne dokaze za vrednovanje odgovornosti tuženika.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je pitanje ovog predmeta: je li tuženik odgovoran za smrt Lj. I., sina tužiteljice nastradalog od eksplozije bombe, te je li u obvezi naknaditi joj s tim u svezi trpljenu štetu.

U postupku koji je prethodio ovome je utvrđeno:

- da je 23. kolovoza 1994., oko 16,50 sati, u V. Z., …, u ugostiteljskom objektu – pečenjarnici „T.“, tuženik, svjestan da su neki od gostiju u objektu alkoholizirani i da u takvome stanju netko može uzeti bombu i nekontrolirano je aktivirati i pritom ugroziti živote i tijela prisutnih, olako držeći da se to neće dogoditi, stavio bombu na šank između J. V. i Lj. I., sina tužiteljice, tako da je kada je J. V. uplašen primio u ruke bombu došlo do eksplozije uslijed koje je J. V. odmah umro, dok je tužiteljičin sin Lj. I. zbog zadobivenih povreda umro na putu do doma zdravlja,

- da je u kaznenom postupku vođenom u svezi toga događaja, protiv tuženika pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. K-26/03-96, od 17. studenoga 2003. godine, utvrđeno da je iz nehaja opće opasnim sredstvom izazvao opasnost za živote i tijela ljudi na mjestu gdje je okupljeno više osoba, te da je uslijed toga nastupila smrt dviju osoba, dok je više osoba zadobilo tjelesne povrede, te je tuženik oglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine – teškim dijelom protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4., u svezi čl. 146. st. 4. i st. 3. i 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, slijedom čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i šest mjeseci.

Temeljem takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik odgovoran za posljedice izazvane eksplozijom bombe, te da je zbog toga u obvezi naknaditi tužiteljici svu štetu koju trpi u svezi smrti sina.

Neeksplodirana bomba (eksplozivna naprava) predstavlja opasnu stvar, tako da njezin imalac odgovara po principu objektivne odgovornosti (sukladno odredbi čl. 174. st. 1. ZOO-a) za posljedice koje ona eksplozijom stvori, a polazeći od toga da se, na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje: ZOO-a), smatra da šteta nastala u svezi opasne stvari potječe od te stvari.

Imalac bombe, čijom eksplozijom je izazvana smrt sina tužiteljice, je bio tuženik - koji je njome raspolagao postavivši je na šank, a svoje se odgovornosti za štetu izazvanu od te bombe mogao osloboditi da je, po pravilu o teretu dokazivanja, dokazao (sukladno odredbama čl. 177. ZOO-a) da ta šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari a čije djelovanje nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, odnosno da je dokazao da je ta šteta nastala isključivo radnjom samog oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti – ili pak da je dokazao da su oštećenik ili treći pridonijeli nastanku te štete.

Sukladno utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nije dokazao niti jedan razlog koji bi ga te odgovornosti ekskulpirao, pa nije dokazao ni (na što upire revizijom) da je štetni događaj uzrokovao ili da je njegovom nastanku pridonio vlasnik objekta u kojem je nastala eksplozija - jer se samo na činjenici što je ovaj uzeo (podigao) bombu sa šanka, u svezi kojeg je čina nastala eksplozija, ne može graditi zaključak o njegovoj makar i djelomičnoj odgovornosti za posljedice te eksplozije.

Vlasnik tog objekta je bombu uzeo (što je naznačeno i u izreci kaznene presude) „uplašeno“, u stanju u koje ga je tuženik doveo svojim neočekivanim, iznenadnim i nenajavljenim postupkom postavivši bombu ispred njega na šank – čime je u stvari isprovocirao njegovu reakciju. Zato je on, a prema pravilnom pravnom stajalištu nižestupanjskih sudova – iscrpno obrazloženom u presudi suda prvog stupnja, u konkretnom slučaju u suštini i sam bio žrtva toga događaja (od čijih je posljedica umro) – a ne „treći“ (iz odredbi čl. 177. st. 2. i 4. ZOO-a ), onaj koji bi imao snositi odgovornost za posljedice nastale u adekvatno uzročno posljedičnoj vezi sa tim događajem.

Njemu se na teret ne može staviti ni to što je u trenutku kad je uzeo bombu bio pod utjecajem alkohola, sa koncentracijom alkohola u krvi od 1,04 g/kg i od 1,22 g/kg u mokraći - kada nije utvrđeno da se u to stanje doveo u trenutku kada je uopće i mogao (u granicama razumnog ili logičnog razmišljanja) očekivati da će u njegovom objektu nastati opasna (rizična) situacija, da će u taj objekt netko donijeti bombu – uz to je i postaviti ispred njega na mjesto gdje će mu biti dostupna.

Sukladno tome, a kako nije učinjeno spornim da nezgodi nije pridonio ni sin tužiteljice, neosnovani su navodi revidenta da ne postoji osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Pritom valja imati u vidu i pravilno stajalište prvostupanjskog suda da revidenta, kao imaoca opasne stvari, utužene odgovornosti ne bi oslobodila ni činjenica da je i treći pridonio nezgodi, jer bi u takvoj situaciji tužiteljici odgovarao solidarno sa tom trećom osobom.

Nižestupanjski sudovi su pravilno, uz valjanu primjenu materijalnog prava, utvrdili i visinu pripadajuće naknade štete tužiteljici.

Smrt sina (rođenog 1968. godine) za svakog roditelja predstavlja nemjerljiv gubitak, a kako je tužiteljica izgubila sina s kojim je živjela u istom domaćinstvu i to u njegovoj 26 godini života, utvrđeni iznos od 220.000,00 kuna na ime naknade za duševne boli koje trpi zbog smrti bliske osobe i po stajalištu ovoga suda predstavlja (prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO-a) primjerenu i pravičnu naknadu.

Na visinu te naknade ne može utjecati tuženikovo pozivanje na oskudicu, pošto ta okolnost, kraj trajanja ovoga postupka i intenziteta duševnih boli koje tužiteljica trpi, ali i kraj načina na koji je uzrokovao štetni događaj o čemu je ranije bilo riječi i ne daje osnovu (iz čl. 191. st. 1. ZOO-a) njegovom zahtjevu za smanjenje utvrđene naknade štete.

Stoga je reviziju tuženika, jer ne postoje razlozi zbog kojih je podnijeta, valjalo odbiti kao neosnovanu - odlukom kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 9. rujna 2009. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.