I Kž-161/2017-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 161/2017-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Miroslava Šovanja, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika A. M., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 19. listopada 2016., broj K-16/2014-26, u sjednici održanoj 20. studenog 2018.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika A. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 19. listopada 2016., broj K-16/2014-26 optuženik A. M. proglašen je krivim u točki 1. izreke zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., a u točkama 2. i 3. izreke zbog kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. pa mu je za kazneno djelo iz točke 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, za svako kazneno djelo iz točaka 2. i 3. utvrđena je kazna zatvora u trajanju dva mjeseca, a na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 31. ožujka 2014. do 29. travnja 2014.

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. u iznosu od 900,00 kuna te trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. koji će biti određeni naknadno posebnim rješenjem.

I Kž 161/2017-6

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenice K. S. i H. M. su sa imovinskopravnim zahtjevima upućene u parnicu.

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik A. M. po branitelju M. V., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08-17), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj parafrazira zakonski tekst odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., međutim, ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, a Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalitelj ni neka druga na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-17.

Žalitelj u nastavku ističe da je povrijeđena odredba članka 458. ZKP/08., jer da sud nije poštivao rok za izradu i otpremu presude propisan citiranom zakonskom odredbom, čime zapravo ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

No, unatoč tome što iz stanja spisa proizlazi da objavljena presuda nije napisana i otpremljena u roku propisanom odredbom članka 458. stavka 1. ZKP/08., time nije ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer ta povreda nije utjecala na presudu.

Argumentacija žalitelja u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude, svodi se na osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice K. S., odnosno na tvrdnju da se nije radilo o nasilnom spolnom odnošaju, već o spolnom odnošaju uz pristanak oštećenice pa iz tog razloga smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti psihijatrijsko vještačenje oštećenice kako bi se utvrdilo je li ista sposobna vjerodostojno iskazivati, kao i medicinsko vještačenje radi ocjene je li u konkretnom slučaju uporabljena sila.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u točki 1. izreke presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

I Kž 161/2017-6

Pravilno je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu oštećenice K. S., koja je tijekom postupka, nasuprot prigovoru žalitelja, u odnosu na odlučne činjenice iskazivala u bitnom suglasno, tvrdeći da na spolni odnošaj nije pristala već da je na isti prinuđena od strane optuženika, pri čemu nije odlučno, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, tko je inicirao njihov susret kritičnog dana i na koji način, kao ni činjenica, koju ne dovode u pitanje ni optuženik ni oštećenica, da su ranije stupali u dobrovoljne spolne odnošaje.

Primjena sile, kao bitan element ovog kaznenog djela, u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenice, proistekle iz iskaza oštećenice K. S., da ju je optuženik uhvatio za kosu i pritiskao glavu prema njegovom spolovilu što je rezultiralo stavljanjem spolovila optuženika u usta oštećenice te guranjem prsta u njeno spolovilo nakon što joj je skinuo hlače i gaćice, koje radnje po svojim obilježjima predstavljaju spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem.

Postojanje svijesti na strani optuženika o izostanku pristanka oštećenice na spolni odnošaj proizlazi, također, iz iskaza oštećenice kada tvrdi da ga je odgurivala i pokušavala otvoriti suvozačeva vrata ali nije uspjela, a na svijest optuženika o protupravnosti vlastitog ponašanja ukazuje i prijetnja upućena oštećenici neposredno nakon inkriminiranog događaja da će je zaklati ako nekom ispriča što se dogodilo kritične večeri, o čemu, također, svjedoči oštećenica.

Izostanak značajnijeg fizičkog otpora oštećenice, na što žalitelj također ukazuje u žalbi, neovisno o tome je li oštećenica s obzirom na svoju fizičku konstituciju bila u mogućnosti pružiti takav otpor, nije od utjecaja na ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., jer ne predstavlja bitno obilježje tog kaznenog djela.

S obzirom da tijekom postupka nije dokumentirano postojanje okolnosti koje bi sa psihijatrijsko-psihologijskog aspekta, eventualno, imale utjecaja na sposobnost oštećenice da vjerodostojno iskazuje, nije bilo razloga da se provodi psihijatrijsko vještačenje oštećenice da bi se utvrdio „kognitivni i moralni kapacitet za davanje istinitog iskaza“, kako to predlaže žalitelj, tim više što je pitanje ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenika, odnosno svjedoka, u ingerenciji suda, a ne vještaka.

Isto tako, nije bilo potrebno provoditi medicinsko vještačenje radi ocjene je li optuženik primijenio silu prema oštećenici, kako to u žalbi tvrdi žalitelj, jer svaka primjena sile ne mora nužno rezultirati tjelesnim ozljedama osobe prema kojoj je sila primijenjena, kao što nije bilo potrebno po prijedlogu obrane provoditi informatičko-telekomunikacijsko vještačenje na okolnost je li optuženik koristio sporni facebook profil, jer ta okolnost nije odlučna za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju.

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je potpuno i točno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

I Kž 161/2017-6

Optuženik dovodi u pitanje i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., opisana u točkama 2. i 3. izreke pobijane presude, navodeći da nije jasno na temelju kojih saznanja je prvostupanjski sud došao do zaključka da bi optuženik ta kaznena djela počinio jer, prema mišljenju žalitelja, svaku prijetnju treba sagledavati zasebno u kontekstu životnih situacija pojedinih osoba, prizvuka upućenih riječi, nerazmjera u tjelesnoj snazi i drugih okolnosti temeljem kojih treba prosuđivati ozbiljnost prijetnje, kao bitnog elementa tog kaznenog djela.

Nasuprot žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud je i u odnosu na ta kaznena djela u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je svoj zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika pravilno temeljio na iskazima oštećenica K. S. i H. M., koje iskaze je prvostupanjski sud, nasuprot obrani optuženika, pravilno ocijenio vjerodostojnim, iz kojeg razloga nije bilo potrebno provoditi suočenje između optuženika i oštećenica, kako to u žalbi pogrešno smatra žalitelj.

Naime, objekt radnje kaznenog djela prijetnje je osobna sigurnost pojedinca, a radnja počinjenja je ozbiljna prijetnja, odnosno ona koja je usmjerena na nanošenje zla drugoj osobi, što se u njenom kvalificiranom obliku manifestira prijetnjom smrću, teškim tjelesnim ozljeđivanjem i drugim oblicima radnji tog kaznenog djela sadržanim u odredbi članka 139. stavka 2. KZ/11.

Iz iskaza oštećenice K. S. proizlazi da joj je optuženik, nakon počinjenja kaznenog djela silovanja, prijetio da će je zaklati ako kome kaže što se dogodilo jer da u automobilu ima dva noža, a ozbiljnost prijetnje, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, proizlazi upravo iz činjenice da je ista oštećenici upućena neposredno nakon kaznenog djela silovanja s ciljem da o tom događaju šuti.

Na isti način treba promatrati i činjenična utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu oštećenice H. M., koja je tempore criminis bila supruga optuženika, a koja je u svom iskazu potvrdila da joj je optuženik kritičnog dana u telefonskom razgovoru, nakon što ga je nazvala i rekla mu da je saznala za inkriminirani događaj na štetu oštećenice K. S., rekao da će je zaklati ako dođe kući, koje riječi su kod iste izazvale osjećaj straha i osobne nesigurnosti, što potkrepljuje i onaj dio njenog iskaza u kojem je navela da se iz tog razloga kući nije ni vratila, a što je u konačnici rezultiralo i brakorazvodnom parnicom.

S obzirom na sadržaj riječi izgovorenih K. S. i H. M. i uvažavajući okolnosti pod kojima su iste izgovorene, te riječi i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavljaju ozbiljnu prijetnju smrću i objektivno su pogodne da izazovu osjećaj straha i uznemirenosti kod osoba kojima su upućene.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, nasuprot žalbenom prigovoru, sve te okolnosti pravilno cijenio i optuženiku za kazneno djelo

I Kž 161/2017-6

iz točke 1. izreke presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedne godine, što je zakonom propisani minimum kazne zatvora za to kazneno djelo.

U odnosu na kaznena djela iz točaka 2. i 3. izreke presude utvrđene su kazne zatvora u trajanju dva mjeseca, iako, sukladno odredbi članka 44. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca, čime je povrijeđen kazneni zakon u korist optuženika pa Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu nije mogao intervenirati po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-17.

Uvažavajući naprijed iznijeto, utvrđene kazne zatvora za svako kazneno djelo te jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, koja je izrečena uz pravilnu primjenu odredaba o stjecaju iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., u konkretnom slučaju primjerene su ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-17, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08-17.

Zagreb, 20. studenog 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Setnik, v.r.

Damir Kos, v.r.