Rev-697/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-697/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Katarine Buljan, Miljenke Vraničar i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz C. V., zastupane po punomoćniku V. L., odvjetniku u S., protiv tuženika S. d.d. R., Filijala S., zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku u S., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1293/98 od 27. kolovoza 1999. godine kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-1214/95 od 10. ožujka 1998. godine, u sjednici održanoj dana

15. srpnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Imotskom broj P-1214/95 od 10. ožujka 1998. godine tuženik je obvezan na ime naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 17.320,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. ožujka 1998. godine do isplate te parnični trošak od 7.395,00 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1293/98 od 27. kolovoza 1999. godine djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u njenom odbijajućem dijelu, tako da je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici daljnjih 6.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. ožujka 1998. godine do isplate te parnični trošak od 9.588,20 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje prihvaćanjem zatražene naknade nematerijalne štete s osnova straha, duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti te naruženosti. Tuženik je odgovorio na reviziju tužiteljice predloživši njeno odbijanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizije nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZOO pazi po službenoj dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ni ne upire, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete vezano za povrede zadobivene u prometnoj nezgodi dana 29. listopada 1993. godine, a koje se sastoji u trajnoj ozljedi vratne kralježnice.

U ovoj revizijskog fazi postupka među strankama nije sporno da je tužiteljici vezano za navedenu povredu pravomoćnom presudom Općinskog suda u Imotskom broj P-836/94 od 17. veljače 1995. godine s osnova nematerijalne štete (fizičkih bolova, straha, duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti te naruženosti) dosuđeno 22.680,00 kn.

Sporno je međutim, da li i koliki daljnji iznos naknade s ovih osnova neimovinske štete pripada tužiteljici.

Prema nalazu liječnika vještaka vezano za zadobivenu trzajnu ozljedu vratne kralježnice tužiteljica je trpjela fizičke bolove dva tjedna prosječno po tri sata, bolove srednjeg intenziteta dva mjeseca prosječno po tri sata te slabijeg intenziteta bolove oko šest mjeseci u prosječnom trajanju od po tri sata dnevno. Doživjela je strah koji je kao primarni bio prisutan odmah po nezgodi, a onda kao tzv. sekundarni strah jakog intenziteta potrajao četrnaest dana, srednjeg intenziteta jedan i po mjesec te potom kao laki strah bio prisutan još četiri mjeseca, te kao bojazan za ishod liječenja potrajao dva mjeseca. Kao posljedica povrjeđivanja zaostala je slabost desne ruke, glavobolje te ograničena pokretljivost vrata, što sve predstavlja smanjenje životne i radne aktivnosti tužiteljice od 15%. Kao posljedica povrjeđivanja kod tužiteljice je prisutna naruženost najmanjeg stupnja, a očituje se u povremeno "neprirodnom" položaju glave i vrata.

Obzirom na vrstu i težinu zadobivene povrede, intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, postotku smanjenja životne i radne aktivnosti tužiteljice te vrsti naruženosti, a vodeći računa o životnoj dobi tužiteljice (rođ. 1965. godine), mišljenje je ovog suda da su iznosi neimovinske štete priznati tužiteljice nižestupanjskim presudama i baš: za fizičke bolove 12.000,00 kn, strah 4.000,00 kn, duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti 26.000,00 kn te naruženosti 4.000,00 kn, ukupno 46.000,00 kn u konkretnom slučaju i više nego primjereno određena naknada, sve obzirom na odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), koji iznos (46.000,00 kn) je pak umanjen za već pravomoćno dosuđenih 22.680,00 kn, te tako tužiteljici dosuđeno preostalih 22.320,00 kn, dok je odbijanjem tužbenog zahtjeva preko navedenog iznos materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Naime, priznavanje viših iznosa naknade iz ovih osnova bilo bi protivno cilju i svrsi kojoj je takva naknada namijenjena.

Zbog navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.