Rev-3451/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3451/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. pok. Š. iz H., kojega zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u I., protiv tuženika M. B. pok. M. iz H., kojega zastupa M. P., odvjetnik u I., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 16. studenog 1994. godine broj Gž-2873/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom od 30. ožujka 1994. godine broj P-165/93, u sjednici održanoj dana 23. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužitelju platiti iznos od 7.000 DEM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. travnja 1991. godine i uz naknadu troška postupka te je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.520,00 kn.

Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Splitu reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i tužbu prihvati obvezujući tuženika na snošenje troškova postupka a podredno da obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je neosnovana.

U presudama nižih sudova iznosi su izraženi u hrvatskim dinarima, a u ovoj presudi su preračunati i izraženi u kunama i lipama temeljem Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine", broj 37/94).

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Iz navoda revizije dalo bi se zaključiti da revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 305. ZPP koja bi po njemu bila učinjena u postupku pred prvostupanjskim sudom no, kako se sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revizija može izjaviti samo zbog navedenih povreda odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom to se ovaj sud ne osvrće na revizijske navode koji se odnose na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila učinjena pred prvostupanjskim sudom.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 7.000 DEM koje je tužitelj predao tuženiku dana 29. ožujka 1991. godine. Medu strankama nije prijeporno da su dana 29. ožujka 1991. godine sačinile pisanu ispravu "Nagodbu" pred tri svjedoka koju je vlastoručno potpisao tuženik, a nije sporno da je istog dana tužitelj predao tuženiku 7.000 DEM.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelj nije sa sigurnošću dokazao svoje tvrdnje i nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

Drugostupanjski sud potvrđuje navedenu presudu smatrajući da zahtjev tužitelja za povrat spomenutog iznosa još nije dospio.

Sa ocjenom nižestupanjskih sudova da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija slaže se i ovaj sud no ne iz razloga navedenih u nižestupanjskim presudama. Isprava od 29. ožujka 1991. godine koju su stranke nazvale "nagodba" nije nejasna kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, jer su po ocjeni ovog suda stranke u njoj izrazile svoju volju za zaključenjem upravo takvog sporazuma, a što je vidljivo iz činjenice da niti jedna od stranaka ne dovodi u sumnju valjanost "nagodbe". Motiv stranaka da zaključe ugovor sadržaja naznačenog u pismenu od 29. ožujka 1991. godine nije od utjecaja na valjanost ugovora (čl. 53. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO), pa se ovaj sud ne može složiti sa ocjenom suda prvog stupnja da tužbeni zahtjev valja odbiti, zato što tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

Suprotno ocjeni drugostupanjskog suda stranke nisu ugovorile rok za povrat zajma već su nastanak ugovora o zajmu uvjetovale nastupom buduće neizvjesne činjenice (ako se tuženik sjeti, daje nekom drugom dao 7.000 DEM, vratit će primljeni iznos tužitelju).

Prema odredbi čl. 74. st. 1. i 2. ZOO ugovor je sklopljen pod uvjetom, ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom, ugovor djeluje od trenutka njegova zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje stranaka ne proistječe što drugo. Iz "nagodbe" proizlazi da je tužitelj "posudio" tuženiku 7.000 DEM koje će mu tuženik "vratiti" pod odgodnim uvjetom (ako se sjeti da ih je nekom drugom dao) što znači da nastanak ugovora o zajmu i eventualna obveza tuženika da vrati tužitelju primljeni iznos ovisi o volji tuženika. Kako međutim tom uvjetu nije udovoljeno (tuženik se nije sjetio daje 7.000 DEM dao nekom drugom) to prema tome obveza tuženika za povrat novca nije ni nastala. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti iz razloga što se nije ostvario uvjet pod kojim su stranke zaključile ugovor o zajmu.

Iz navedenih razloga tužitelj ne može tražiti vraćanje "zajma" od tuženika, pa se suprotni revizijski navodi ne mogu prihvatiti.

Ocjenjujući revizijske navode koji su od odlučnog značaja utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena te je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 23. veljače 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.