I Kž-102/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 102/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. D. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 21. listopada 1997. K-14/97, u sjednici održanoj 19. svibnja 1998., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, te se izriče da su opt. V.D. i B.D., djelom zbog kojeg su tom presudom proglašeni krivim, počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, za koje se po istom svaki na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koje zakonskom propisu osuđuju

im se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. kolovoza 1997. pa nadalje.

II. Žalbe optuženika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivim opt. V.D. i B.D. da su na način i uz okolnosti pobliže opisane u izreci te presude počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, te su po istom zakonskom propisu osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koje im je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. kolovoza 1997. pa nadalje.

Ujedno im je po čl. 60. OKZRH izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana, a opt. V.D. po čl. 64. OKZRH i sigurnosna mjera oduzimanja

predmeta - pištolja, pobliže označenog u izreci te presude sa spremnikom i osam komada streljiva.

Na temelju čl. 100. st. 1. i 2. ZKP/93 optuženici su obavezani nadoknaditi ošt. K.I. na ime imovinskopravnog zahtjeva iznos od 400 DEM i 1.000 Lit u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženici su obavezani da nadoknade troškove kaznenog postupka svaki u iznosu od 1.350,00 kn i paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn svaki.

I Kž 102/1998-5

Protiv ove presude optuženici su podnijeli žalbe.

Opt. V.D. se putem branitelja I.M., odvjetnika iz P., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. B.D. putem branitelja L.Đ., odvjetnika iz P., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i imovinsko-pravnom zahtjevu, te predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Na zahtjev u žalbi opt. V. u smislu čl. 361. st. 1. ZKP/93 o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj I.M., odvjetnik iz P., koji nije pristupio, a vijeće nije našlo svrsishodnim osigurati prisutnost optuženika koji se nalazi u pritvoru, te je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 361. st. 2. i 4. ZKP/93.

Žalbe nisu osnovane.

Ne stoji prigovor u žalbi opt. V. da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi nejasni. Ovakvu uopćenu tvrdnju žalitelj pokušava konkretizirati ističući da u razlozima presude nije naveden niti jedan odlučan i osnovan razlog koji bi povrdio opravdanost izreke presude u dijelu da je ovaj optuženik uperio pištolj u ošt. K. Međutim, upravo protivno izloženim žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude za sve odlučne činjenice, pa tako i one što se odnose na ponašanje i postupak ovog optuženika pri izvršenju kaznenog djela, sud prvog stupnja, posebno na str. 10, 11 i 12 svoje presude, dao je veoma iscrpne, jasne i određene razloge, koji ni najmanje nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Stoga nije osnovana žalba opt. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u izloženom pravcu, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude našao da bi bile ostvarene druge postupovne povrede na koje, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93.

U odnosu na činjenično stanje opt. V. navodima svoje žalbe pokušava dovesti u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza ošt. K.I., kao i obrane koju je opt. B. dao u istrazi, za razliku od njegove obrane na glavnoj raspravi u odnosu na okolnost je li on, tj. opt. V., u oštećenika uperio pištolj. S tim u svezi optuženik smatra da je trebalo prihvatiti njegove dokazne prijedloge te provesti rekonstrukciju događaja, pribaviti i izvršiti uvid u medicinski karton oštećenika radi utvrđivanja njegove sklonosti za konzumiranjem alkohola, te konačno provesti vještačenje po liječniku okulisti radi utvrđenja mogućnosti uočavanja predmeta od strane osobe probuđene iz sna. Navedenim dokaznim prijedlozima, po shvaćanju optuženika, utvrdilo bi se da je oštećenik, kao osoba sklona uživanju alkohola, nepouzdan svjedok, kome se ne može pokloniti vjera.

Uz navedeno predlaže se i novo psihijatrijsko vještačenje, kojim bi se po mišljenju optuženika utvrdilo da su i on i opt. B. u vrijeme izvršenja djela bili smanjeno uračunljivi, a što bi utjecalo na

I Kž 102/1998-5

odmjeravanje kazne.

Opt. B. nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlaže tvrdnjom da sud nije utvrđivao kako je došlo do dogovora između optuženika da počine kazneno djelo, odnosno tko je bio inicijator, pa u tom smislu ponavlja svoju obranu kako je njega na izvršenje djela nagovorio opt. V.

Smatra da je pogrešno utvrđeno koliki iznos novca su optuženici oduzeli oštećeniku, te ponavlja da se radilo o 1.500 DEM i 100,00 kn, a ne iznosu koji je na temelju iskaza oštećenika utvrdio sud prvog stupnja.

Izloženi žalbeni navodi svode se na ponavljanje obrana koje su optuženici dali tijekom postupka, a koje obrane je sud prvog stupnja temeljito ispitao i analizirao, dovodeći ih u svezu s drugim izvedenim dokazima i neprijepornim činjenicama, prije svega iskazom ošt. K.I., kome je s pravom poklonio vjeru, tako da ni jedna od činjenica odlučnih za postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika zapravo nije sporna, napose kad optuženici, u stvari, priznaju da su na način opisan u izreci pobijane presude počinili inkriminirano kazneno djelo. Između utvrđenja suda prvog stupnja i navoda u žalbama optuženika sporno je jedino da li su optuženici od oštećenika uz ostalo oduzeli 1.900 DEM, kako je utvrdio sud prvog stupnja ili se radilo o 1.500 DEM, kako se brane optuženici.

Međutim, u odnosu na ovu činjenicu sud prvog stupnja s pravom je poklonio vjeru iskazu ošt. K.I., navodeći u obrazloženju svoje presude za takvu ocjenu njegova iskaza u svemu logične razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja.

Što se tiče navoda u žalbi opt. V., kojima se pokušava uvjeriti sud drugog stupnja kako ovaj optuženik, iako priznaje da je u džepu imao pištolj, nije taj pištolj uperio u oštećenika, ovaj sud prihvaća veoma iscrpne i uvjerljive razloge koje je naveo sud prvog stupnja za suprotno utvrđenje, utemeljeno na iskazu ošt. K.I., kao i na iskazu koji je opt. B. dao u istrazi.

Isto tako posve je promašen prigovor u žalbi opt. V., da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iz razloga što su nije prihvatio njegove prijedloge za dopunu dokaznog postupka. Naime, ove dokazne prijedloge, ponovljene i u žalbi, sud prvog stupnja s pravom je odbio kao nepotrebne i suvišne i o tome je u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Bez ikakva je uporišta u rezultatima dokaznog postupka stajalište izraženo u žalbi opt. V., prema kome bi se ponovnim psihijatrijskim vještačenjem utvrdilo da su i on i opt. B. smanjeno uračunljivi.

S obzirom da je nakon izricanja pobijane presude sa danom 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110 od 21. listopada 1997.), u kojem je za kazneno djelo razbojništva sada propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, umjesto od jedne do dvanaest godina, kako je bilo propisano u čl. 127. st. 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i izricanja pobijane presude, trebalo je u skladu s čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona djelo optuženika pravno označiti po čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, kao blažeg zakona, te po tom zakonu optuženike i osuditi, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Postupajući na taj način ovaj Vrhovni sud je našao da unatoč izmijenjene pravne oznake djela optuženika u pravcu primjene blažeg zakona, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, izrečene optuženicima, nisu prestroge, kako to u svojim žalbama ističu optuženici, već su te kazne i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, primjerene svrsi kažnjavanja, ličnostima optuženika i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje

I Kž 102/1998-5

kazne, kako je to u obrazloženju svoje presude iscrpno i uvjerljivo izložio sud prvog stupnja, na koji dio obrazloženja se upućuju žalitelji.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 369. ZKP/93 u pogledu sigurnosne mjere obaveznog liječenja narkomana, izrečene obojici optuženika, kao i sigurnosne mjere oduzimanja predmeta - pištolja od opt. V., ovaj sud je našao, da su za izricanje tih sigurnosnih mjera u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 60. i čl. 64. OKZRH, te su stoga te sigurnosne mjere opravdane i na zakonu osnovane.

Konačno, nije osnovana ni žalba opt. B. u dijelu zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu.

Naime, sud prvog stupnja pravilno je u skladu s odredbom čl. 100. st. 1. i 2. ZKP/93 obavezao optuženike da ošt. K.I. na ime imovinskopravnog zahtjeva plate iznos od 400 DEM i 1.000 Lit, kolika je razlika do potpunog obeštećenja, s obzirom da je opt. V. već ranije isplatio iznos od 1.500 DEM i 100,00 kn. Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP/97, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. svibnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.