Rev-2957/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2957/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja S. Z. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku G. P., odvjetniku iz S., II. tužitelja M. Z. iz I., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., , III. tužiteljice A. Z. iz I., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku G. P., odvjetniku iz S., i IV. tužitelja S. Z. iz I., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. Z. pok. J. iz I., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz I., radi zaštite od smetanja posjeda, odlučujući o revizijama I. tužitelja i III. tužiteljice te II. tužitelja i IV. tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-439/15-2 od 15. lipnja 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Imotskom posl. br. P-154/13 od 5. prosinca 2014., u sjednici održanoj 2. veljače 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizije I. tužitelja i III. tužiteljice te II. tužitelja i IV. tužitelja odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem odbijene su žalbe I. tužitelja i III. tužiteljice te II. tužitelja i IV. tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik 4. ožujka 2013. izvršio smetanje posjeda tužitelja "time što je na čestici zem. 630 Z.U. 535 K.O. I.-G. otpilao granje dva stabla murve" - pa da mu se zabrani "svako takvo smetanje posjeda tužitelja u buduće", dok su tužitelji obvezani naknaditi tuženiku troškove postupka "od 2.600,00 kn, i to na jednake dijelove, svaki od tužitelja u iznosu od 650,00 kn".

Protiv drugostupanjskog rješenja revizije propisane odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku podnijeli su:

- I. tužitelj i III. tužiteljica, budući da su pravnog shvaćanja da odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za "jedinstvenu primjenu zakona" - a na kojeg su "nižestupanjski sudovi odgovorili suprotno pravnoj praksi revizijskog suda". Predlažu da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje,

- II. tužitelj i IV. tužitelj, zbog pitanja "važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni". Predlažu preinačiti oba nižestupanjska rješenja i tužbeni zahtjev prihvatiti, podredno ukinuti ih i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje i odlučivanje.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizije tužitelja nisu dopuštene.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za pružanje posjedovne zaštite nekretnine k.č.br. 630 iz z.k.ul. 535 K.O. I.-G.. Tužitelji drže da su bili u suposjedu te nekretnine i time na njoj postojeća (između njihove kuće i kuće tuženika) "dva stabla murve" ("gornje" i "donje" murve) i da su u tome (su)posjedu smetani činom tuženika: time što je tuženik bez njihove suglasnosti 4. ožujka 2013. "otpilao granje" tih murvi.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da stablo "gornje" murve "nije otpilano" već samo "skresano" - pa je "ponovno ozelenilo",

- da je tuženik grane "donje" murve otpilao "jer su se nadvile nad krov njegove obiteljske kuće",

pa da u činu tuženika nema protupravnosti koja bi tužiteljima davala osnovu za posjedovnu zaštitu koju zahtjevom traže.

Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 15. lipnja 2015., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 443. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz odredaba čl. 382. st. 2. toga Zakona.

Revidenti su revizije i podnijeli pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavili su pitanja:

- I. tužitelj i III. tužiteljica: "Da li tužbeni zahtjev za smetanje posjeda uključuje i zahtjev za smetanje suposjeda ?",

- II. tužitelj i IV. tužitelj: "Da li čin potkresavanja grana stabla jednog od suposjednika predstavlja čin kojim se bitno ograničava dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti drugih suposjednika stabla ?"

Samo time što su konstatirali da revizije podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP- a i zbog navedenih pitanja, tužitelji nisu i postupili prema navedenim odredbama.

Iz sadržaja tih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoje pravna pitanja te pravno shvaćanje revizijskog suda ili drugih sudova koje je u proturječju shvaćanju iz osporene odluke: to proturječje doista mora i postojati, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu te (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju navedeno prvo po revidentima (I. tužitelju i III. tužiteljici) postavljeno pitanje polazi od shvaćanja revidenata da je osporeno rješenje doneseno na temelju zaključka da zahtjev za zaštitu od smetanja posjeda ne uključuje u sebi i zahtjev za zaštitu od smetanja suposjeda.

Međutim, obzirom da je osporeno rješenje doneseno na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnog prava primijenjenog na to stanje - te bez da je o tome što ti revidenti drže odlučnim (i glede čega postavljaju pitanje) izraženo ikakvo shvaćanje (drugostupanjsko rješenje temelji se na shvaćanju da utvrđeni čin tuženika nema elemente protupravnosti i time čina smetanja suposjeda), a imajući na umu:

- da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj odluci - drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu,

ovdje je za zaključiti:

- da bi odgovor na postavljeno prvo pitanje bio bitan samo kada bi se prihvatilo činjenično utvrđenje i shvaćanje koje tim pitanjem I. tužitelj i III. tužiteljica sugeriraju prihvatiti, ono na kojem se osporeno rješenje ne temelji,

- da se (time) ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporenu odluku utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u proturječju s shvaćanjem u vezi kojeg je to prvo pitanje postavljeno - tako da to pitanje (kao i odgovor na njega) nije važno u istaknutome smislu (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima je pitanje postavljeno).

Nadalje, reviziju II. tužitelja i IV. tužitelja valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s (ovdje odlučno) izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugih sudova (iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka) ili s očekivanim shvaćanjem, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili se ovo očekuje - zbog nesigurne i neujednačene sudske prakse) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju, II. tužitelj i IV. tužitelj su u reviziji postavili navedeno (ovdje drugo) pitanje - ali nisu naznačili razloge zbog kojih bi „stav“ (odgovor) kojeg na njega očekuju (a polazeći od konkretnih razloga na kojima je temeljeno osporeno rješenje: da u činu tuženika nema protupravnosti) imao biti važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za otklanjanje nesigurne ili neujednačene sudske prakse, odnosno razloge zbog kojih drže da je osporeno rješenje temeljeno na nekom shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom i očekivanim shvaćanjem - tako da bi ga trebalo ujednačavati.

S prethodno navedenim u svezi, ovdje se ne može prihvatiti da je po II. tužitelju i IV. tužitelju postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su reviziju formulirali i situaciju u ovome predmetu revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“, odnosno otklanjati nesigurnu ili neujednačenu sudsku praksu).

Uostalom, osporeno rješenje je doneseno samo uz primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje - pri čemu to (ovdje primijenjeno) materijalno pravo revizijski sud ne nalazi nejasnim te u sudskoj praksi neujednačenim i takvim da bi ga prema u revizijama postavljenim pitanjima valjalo još i tumačiti, odnosno da bi (kako to revidenti drže) drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja.

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporeno rješenje može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revidenti obrazlažu, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - postojanje kojih razloga (pored pitanja) izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenata.

Stoga, a obzirom da ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, revizije tužitelja valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Zagreb, 2. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.