I Kž-678/2000-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-678/00-4

U I M E R E P U B L I K E H RVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Zlate Lipnjak-Bosanac, mr. Branka Zmajevića i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. T. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. srpnja 2000. br. K-67/00, u sjednici održanoj 30. studenoga 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. T. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. M. T. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. ožujka 2000. godine, pa nadalje, a izrečena mu je i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju F. G., odvjetniku iz S., zbog odluke o kazni i predložili da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i to državni odvjetnik da se optuženiku izrekne kaznu zatvora u primjerenom trajanju, a optuženik da mu bude izrečena blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske,na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Zalažući se za strože kažnjavanje optuženika, državni odvjetnik navodi kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti optuženiku za otegotnu okolnost činjenicu što je on, u cilju ublažavanja svoje kaznene odgovornosti, predočio potvrdu o reguliranju vojne obaveze tvrdeći da je učestvovao u Domovinskom ratu, pa kako je već osuđivan ranijim dvjema preblagim i njegovoj ličnosti neprimjerenim osudama, a ne postoje olakotne okolnosti, to da se cilj specijalne prevencije neće postići ovako blagom kaznom, dok optuženik, s druge strane, ističe kako je tijekom postupka - u istrazi i glavnoj raspravi - priznao kazneno djelo, da je iz sređenog obiteljskog okruženja i da je za vrijeme dosadašnjeg trajanja pritvora svladao blaže izraženu apstinencijsku krizu, pa da mu je izrečena previsoka kazna, iako je osuđivan, ali za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Međutim, suprotno tvrdnjama stranaka, prvostupanjski sud je odmjerio optuženiku adekvatnu kaznu zatvora, iako mu nije cijenio za olakotnu okolnost priznanje djela, a trebao je.

Naime, optuženik jest dva puta osuđivan novčanim kaznama zbog kaz. djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH/96, dakle, za neovlašteno posjedovanje (neke vrste) opojne droge, ali on je i dugogodišnji ovisnik o drogama, pa ta njegova osuđivanost, ipak, nema onaj značaj koji joj pridaje državni odvjetnik.

Optuženik nije nikakav "diler", već je u inkriminirano razdoblje, u dva navrata, samo posredovao u kupoprodaji male količine opojne droge "heroin", ali upravo iz razloga što je kao ovisnik o heroinu bio potaknut za tu djelatnost po svjedoku D. A.-K. obećanjem da će

injenice nisu

tom drogom biti počašćen, kako je to i bilo dana 4. ožujka 2000. godine. Te č sporne. One proizlaze ne samo iz obrane, već i iz iskaza svjedoka Anića.

Optuženik je odmah pred istražnim sucem, i prije ispitivanja svjedoka Anića, priznao kako djelatnost od 6. ožujka 2000. kada je od svjedoka oduzeta droga heroin u količini od 0,36 grama, tako i kupoprodaju te droge dana 4. ožujka 2000. godine. Stoga je njegovo priznanje trebalo cijeniti za olakšavajuću okolnost.

S druge strane, ne može se prihvatiti stanovište državnog odvjetnika da je optuženiku trebalo uzeti za otegotno predočenje odnosne potvrde, jer je logično da on kao optuženik pokuša dovesti do "ublažavanja svoje kaznene odgovornosti", a stvar je suda da utvrđuje i procjenjuje je li to prihvatljivo ili ne.

Stoga, imajući u vidu okolnosti kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne, ali i optuženikovo priznanje djela, te sve okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pri tome računa da su ovakva kaznena djela odista učestala, ovaj sud nalazi da je prema optuženiku u svemu primjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, jer će se tom kaznom, uz izrečenu sigurnosnu mjeru, moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Iz izloženih razloga, žalbe stranaka su ocijenjene kao neosnovane, pa kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 30. studenoga 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.