Rev-438/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 438/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.B. iz Z., . br. ., zastupanog po T.T., odvjetniku iz Z., protiv prvotuženice C.-o. d.d. Z., . ., i drugotuženika B.K. iz Z., . br. ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. listopada 1994. godine br. Gž-4189/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 1. listopada 1993. godine br. Pn- 2551/88, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužitelju na ime naknade štete isplati za fizičke bolove iznos od 1.767,84 kn (1,767.840 HRD), za strah 2.000,00 kn (2,000.000 HRD) i za smanjenje životne aktivnosti iznos od 5.524,50 kn (5,524.500 HRD), kao i iznos od 10.182,75 kn (10,182.758 HRD) s osnova tuđe pomoći i njege za razdoblje od 28. rujna 1987. do 1. 10. 1993. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, kao i mjesečnu rentu s istog osnova u iznosu od 141,44 kn (141.440 HRD) koja teče od 1. 10. 1993. godine za u buduće.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 24.908,90 kn (24,908.964 HRD) kao i s dijelom rentnog zahtjeva od 50,56 kn (50.560 HRD) tužitelj je odbijen. Tužitelju je dosuđen i parnični trošak u iznosu 4.219,17 kn (4,219.170 HRD).

Drugostupanjskom presudom, a povodom žalbe tužitelja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužitelju na ime fizičkih bolova dosuđen daljnji iznos od 1.232,16 kn (s tog osnova dakle ukupno 3.000 kn), te s osnova pretrpljenog straha daljnji iznos od 2.000,00 kn (ukupno s tog osnova 4.000,00 kn), dok je u preostalom dijelu odbijena žalba tužitelja kao neosnovana a ujedno je preinačena odluka o trošku na način da je tuženica dužna tužitelju isplatiti trošak u iznosu od 2.525,27 kn. Protiv te drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 21.677,25 kn, kao i dijelom rentnog zahtjeva u iznosu od 50,56 kn mjesečno, te u odluci o parničnom trošku tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj predlaže da se presuda u odnosu na glavnu stvar preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a u odluci o parničnom trošku ukine, jer da se u tom dijelu odluka drugostupanjskog suda ne može ispitati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud je pravilno primijenio čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91, 3/94 - ZOO) u dosuđenju pravične novčane naknade za nove bolove i strah, te povećanje opsega smanjenja životnih aktivnosti zbog podvrgavanja novom operativnom zahvatu (vađenje osteosintetskog materijala) kao posljedice saobraćajne nesreće od 6. rujna 1987. godine u kojoj je tužitelj zadobio teške i višestruke povrede, a među ostalima i prijelom ivera lijevog koljena s pomakom.

Radi nove operativne intervencije u području lijevog koljena tužitelj je trpio bolove jačeg intenziteta tri dana, srednje jake bolove četiri dana, a manje bolove oko tri tjedna, dok je strah jačeg intenziteta trajao oko dva dana.

Uslijed nove intervencije došlo je i do daljnjeg smanjivanja općih životnih i radnih aktivnosti tužitelja (rođenog 1927. godine) za daljnjih 5%.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja po ocjeni i ovog suda, a suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio s osnova fizičkih bolova iznos od 3.000,00 kn za strah 4.000,00 kn, odnosno odbio u cijelosti žalbu tužitelja u pogledu dosuđenja za nove duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 5.524,50 kn od strane prvostupanjskog suda.

Ovo stoga što su primijenjena pravilno mjerila i kriteriji iz čl. 200. ZOO vodeći računa o posebnostima konkretnog slučaja posebice intenziteta i trajanja fizičkih bolova i straha, kao i opsege smanjenja životnih aktivnosti tužitelja uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja imajući pritom u vidu i životnu dob tužitelja.

I u odnosu na dosuđenje naknade za tuđu pomoć i njegu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Naknada štete s tog osnova utvrđuje se oštećenom u nominalnom iznosu tih troškva u vrijeme njihovog nastanka (dakle kada je tuđa pomoć i pružana).

Kod tužitelja je utvrđena potreba trajne pomoći dva puta tjedno po četiri sata od 28. rujna 1987. godine pa nadalje, a tu pomoć mu može pružiti svaka prosječna osoba (dakle nije potrebno posebno znanje), dok je cijenu pružanja pomoći prvostupanjski sud utvrdio s iznosom od 4.420 HRD za jedan sat rada i to u vrijeme presuđenja.

Oštećeni ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kada mu je ta pomoć i njega pružana besplatno od strane članova obitelji, a ona se određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružena bila sposobna pružiti takvu pomoć. Ako pak takva osoba ne postoji, visina naknade štete s tog osnova dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni (primjena čl. 223. ZPP).

Kako je mjesečna renta za u buduće upravo određena prema gore navedenim kriterijima, a za ranije razdoblje nižestupanjski sudovi utvrdili su visinu štete s tog osnova u većoj naknadi od one koja bi bila plaćena za pruženu uslugu u vrijeme kada je pomoć tužitelju i pružena, to u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tužitelja.

Suprotno navodima revizije odluka o trošku je jasna i razumljiva i može se ispitati, a donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 166. st. 2. u svezi čl. 159. st. 1. i 154. st. 2. ZPP.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, a jer nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 19. svibnja 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.