III Kr-107/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 107/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Branka Brkića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. P., zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00. 129/00. i 51/01. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Šibeniku od 4. rujna 2014. godine, broj K- 305/05 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 7. svibnja 2015. godine broj Kž-7/15, u sjednici održanoj dana 7. siječnja 2016. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. S. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku broj K-305/05 od 4. rujna 2014. godine, djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Kž-7/15 od 7. svibnja 2015. godine, os. S. P. proglašen je krivim da bi u stjecaju djelima pod toč. 2., 3., 5. i 6. počinio jedno produljeno kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda rješenjem ukinuta.

Protiv takve pravomoćne presude, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je os. S. P., po branitelju D. R., odvjetniku u Z., uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane odluke ili ih ukine u cijelosti ili djelomično ili samo odluku višeg suda i vrati predmet na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom ili višem sudu.

III Kr 107/15-4

Izjašnjavajući se o zahtjevu, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjenici Andrei Šurina Marton, podneskom br. KRI-DO-211/2015 od 24. rujna 2015. godine predlaže zahtjev odbiti.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. S. P. nije osnovan. Točna je tvrdnja iz zahtjeva da je Općinski sud u Šibeniku kao prvostupanjski sud osuđenika oglasio krivim za kaznena djela pod toč. 2., 3., 5. i 6. izreke, a da mu je pojedinačne kazne utvrdio samo za kaznena djela pod toč. 2., 3. i 5. izreke, propustivši mu utvrditi pojedinačnu kaznu za kazneno djelo pod toč. 6., osuđujući ga na jedinstvenu kaznu zatvora. Točno je da je prvostupanjski sud time povrijedio je kazneni zakon, ali u korist optuženika, jer mu je već tada mogao (i trebao) utvrditi kaznu zatvora i za kazneno djelo pod toč. 6., a izostala je žalba državnog odvjetnika zbog te povrede zakona.

Pa kada je drugostupanjski sud utvrdio da je osuđenik – podnositelj zahtjeva djelima pod toč. 2., 3., 5. i 6. počinio jedno produljeno kazneno djelo, i kada mu je za to jedno produljeno kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora, time nije povrijedio načelo zabrane reformatio in peius iz čl. 381. ZKP/97, kao što se to pogrešno tvrdi u zahtjevu. Naprotiv, drugostupanjski sud je uočio pogrešnu primjenu zakona koji je u korist podnositelja zahtjeva počinio prvostupanjski sud, što je vidljivo iz obrazloženja drugostupanjske presude, te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, za četiri radnje počinjena za koje ga je i prvostupanjski sud oglasio krivim, vodeći računa da je prvostupanjski sud za tri od navedena četiri kaznena djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od sedam, osam i osam mjeseci, pa time što je sada osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, za jedno produljeno kazneno djelo, svakako nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, već se eventualno može govoriti, ukupno uzevši, o povredi kaznenog zakona u njegovu korist, kada se pravomoćna presuda sagleda kao cjelina. Stoga nije došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius kako se to pogrešno navodi u zahtjevu.

Također se neosnovano tvrdi da bi došlo do pogrešne primjene kaznenog zakona na štetu podnositelja time što je drugostupanjski sud u odnosu na toč. 4. prvostupanjske presude istu ukinuo za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97, koje prema podnositelju zahtjeva predstavlja jedno produljeno kazneno djelo sa toč. 2., 3., 5. i 6. izreke.

Naime, iako se drugostupanjski sud nije upuštao u ocjenu predstavlja li kazneno djelo opisano pod toč. 4. prvostupanjske presude produljeno djelo sa toč. 2., 3., 5. i 6., izostankom takve ocjene i ukidanjem pa makar i parcijalnim prvostupanjske presude u odnosu na toč. 4. izreke nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Naprotiv, ukoliko je točna tvrdnja podnositelja zahtjeva da bi i djelo opisano pod toč. 4. prvostupanjske presude predstavljalo jedno produljeno djelo sa toč. 2., 3., 5. i 6. izreke, riječ je o povredi u korist optuženika, jer u ponovljenom postupku ukoliko se dokaže da bi bilo riječ o jednoj od radnji produljenog djela optuženik ne može biti oglašen krivim, već se u odnosu na tu radnju radi o presuđenoj stvari – res iudicata.

Naime, produljeno kazneno djelo bez obzira na broj radnji, predstavlja jedno djelo, pa kada je došlo do osuđujuće presude u odnosu na dio radnji koje predstavljaju produljeno

III Kr 107/15-4

djelo, ne može se ponovno suditi za one radnje koje nisu obuhvaćene činjeničnim opisom kaznenog djela iz osuđujuće presude.

Konačno se neosnovano u zahtjevu tvrdi da je došlo do pogrešne primjene kaznenog zakona u odnosu na pitanje nastupa apsolutne zastare kaznenog progona, te je drugostupanjski sud dao jasan i prihvatljiv odgovor na to pitanje koje je podnositelj zahtjeva nametnuo još u žalbi na prvostupanjsku presudu.

Naime, danom 1. siječnja 2013. godine stupio je na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), koji je u čl. 86. propisao da ukoliko se prije nastupa zastare kaznenog progona promjeni rok zastare, primjenjuju se zastarni rokovi novog Kaznenog zakona. U konkretnom slučaju upravo to se i desilo.

Podnositelj zahtjeva neosnovano tvrdi da nije moglo doći do primjene čl. 86. novog KZ/11 jer je upravo novi KZ/11 to propisao.

Naime, pitanje zastare kaznenog progona nije kriterij za ocjenu primjene blažeg zakona jer zastara nije privilegij za počinitelja, nego zakonom propisani izraz interesa države da protekom zakonom određenog roka ograniči mogućnost suđenja počiniteljima kaznenih dijela. To što je u pobijanoj presudi došlo do istovremene primjene dva zakona i narušavanja načela alternatiteta zakona (zahtjev da se primjeni ili stari ili novi zakon u cijelosti) ne predstavlja povredu zakona.

Po stanovištu ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a suprotno zahtjevu, kada je riječ o zabrani retroaktivne primjene zakona, koja može predstavljati tek izuzetak po čl. 3. st. 2. KZ/11, u odnosu na zastaru nema primjene blažeg zakona, jer zastara nije privilegij za počinitelja nego odraz volje zakonodavca da nakon proteka određenog roka prestane kažnjavati počinitelja kaznenih djela zbog nedostatka općeg i pojedinačnog interesa za kazneni progonom.

Kako je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud pravilno ocijenio da do zastare nije došlo, to se i ovaj prigovor ukazuje neosnovanim, te se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u cijelosti ukazuje neosnovanim.

Slijedom izloženog, a temeljem odredbe čl. 519. u svezi sa čl. 513. st. 1. ZKP/08 valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 7. siječnja 2016.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.