IV Kž-212/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-212/01-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 27. studenog 2001. godine broj Kv-452/01 (Kio-222/99), u sjednici održanoj 17. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Zadru, rješenjem od 27. studenog 2001. godine broj Kv-452/01 (Kio- 222/99) odbio je istražni zahtjev državnog odvjetnika kao neosnovan.

Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik i predlaže da se pobijano rješenje preinači i donese rješenje o provođenju istrage.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 10. prosinca 2001. godine broj KŽ-DO-1824/01 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba nije osnovana.

U pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da ne postoji osnovana sumnja da bi M.T. počinio kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ. Svoj zaključak prvostupanjski sud temelji na činjenici da osumnjičenik ne osporava postojanje duga na temelju ugovora o zajmu, jednog na 30.000 DEM i drugog na 19.000 DEM. Od cjelokupnog duga od 49.000 DEM osumnjičenik je vratio iznos od 16.980 DEM, dok je za preostali dio duga ponudio zemlju, parcelu uz more u B., površine od 650 m², a iskazao je volju i da proda kuću, radi namirenja dugova, koje nije mogao isplatiti nakon što mu je propao pekarski posao.

Iz svega navedenog ne proizlazi da je osumnjičenik unaprijed stvorio namjeru da dugove ne vrati.

Imenovani je priznao i tužbeni zahtjev u građanskoj parnici, u kojoj je oštećenik kao tužitelj ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu. Stoga nema zapreke da zatraži ovrhu na nekretninama osumnjičenika, uslijed čega bi bila irelevantna žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud trebao provjeriti obranu osumnjičenika da li je njegova tvrdnja o prodaji nekretnina ili davanja u zamjenu za dug istinita.

Za postojanje prijevarne namjere u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, u konkretnom slučaju, irelevantno je i kasnije neplaćanje robe dobavljačima, o čemu se vode postupci, kako to navodi državni odvjetnik u žalbi. Očigledno se radi o neuspješnom poslovanju osumnjičenika budući je pekarnica u B. propala, kako to proizlazi iz spisa, što je rezultiralo nemogućnošću plaćanja ranije preuzetih obveza pa je stoga ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o drugoj vrsti spora.

S obzirom na navedeno, iz postupka osumnjičenika ne proizlazi osnovana sumnja da bi počinio kazneno djelo prijevare, pa je slijedom toga sud prvog stupnja s razlogom odbio istražni zahtjev državnog odvjetnika zbog navedenog kaznenog djela i takav zaključak nije s uspjehom osporen žalbenim navodima državnog odvjetnika.

Zbog svega navedenog, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP odlučeno je kao u izreci.

Zagrebu, 17. travnja 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.