I Kž-649/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 649/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Horvatinović mr. Ružice, Mikor Milivoja i Frančula mr. Rudolfa kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Đ.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. ožujka 1993. K- 75/91, u sjednici održanoj 10. svibnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Đ.Z., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Đ.Z. zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. (čl. 34. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH u svezi s čl. 19. (čl. 17. prečišćenog teksta) OKZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 35. st. 1. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Ujedno je po čl. 69. (čl. 64. prečišćenog teksta) OKZRH optuženiku izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - džepnog nožića kojim je izvršeno krivično djelo. Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Između utvrđenja suda prvog stupnja i navoda u žalbi optuženika sporan je prije svega način na koji je oštećenik zadobio tjelesnu ozljedu, a s tim u svezi i subjektivna strana inkriminiranog krivičnog djela. Naime, dok sud prvog stupnja na temelju rezultata dokaznog postupka smatra utvrđenim da je optuženik, pristajući da liši oštećenika života, ovome zadao ubodnu ranu u predjelu lijeve strane trbuha, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, žalitelj ustraje pri tvrdnji da je optuženik u lijevoj ruci samo držao nož na koji se oštećenik sam nabo dok je njemu zadavao snažan udarac šakom po licu, od kojeg udarca je pao bez svijesti, tako da se ne sjeća što se nakon toga događalo.

U prilog takve verzije događaja žalitelj, u stvari, polemizira sa razlozima suda prvog stupnja, pozivajući se na nalaz i mišljenje liječnika vještaka o mehanizmu nastanka povrede oštećenika, te izvodi zaključak da nije dokazano da je optuženik počinio krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim, napose da nije dokazan optuženikov umišljaj.

Međutim, protivno žalbenim navodima, koji se u suštini svode na ponavljanje jedne od više verzija obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, sud prvog stupnja obranu optuženika svestrano je analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u svezu s drugim izvedenim dokazima, te je s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita, za što je u obrazloženju svoje presude naveo iscrpne i uvjerljive razloge.

Naime, u prilog jedne od verzija događaja kakvu je optuženik dao na glavnoj raspravi od 18. veljače 1993. godine žalitelj citira samo dio iskaza liječnika vještaka prof. dr. J.Š. saslušanog na glavnoj raspravi od 15. ožujka 1993. (list 174 spisa), međutim ispuštajući pritom iz vida da je liječnik vještak u cijelosti ostao kod svog ranijeg nalaza i mišljenja u kojem je izričito navedeno, uz ostalo, da je "malo vjerojatno da bi takva ozljeda nastala nalijetanjem na nož, jer je iz literature poznat slučaj, odnosno pravila da bi u takvoj situaciji ruka osobe koja drži nož morala na neki način biti fiksirana uz neku podlogu koja joj onemogućava pomicanje, pa bi tek tada nalijetanjem tijela druge osobe moglo doći do ozljeđivanja." (list 69 i 70 spisa).

Okolnost što je liječnik vještak pojasnio da bi ruka osobe koja drži nož mogla biti fiksirana i na tijelo te osobe, nema onaj značaj koji mu pridaje žalba, niti je time potvrđena obrana optuženika, napose ako se pravilno interpretiraju iskazi svjedoka H. i L., prema kojima je optuženik najprije zaustavio oštećenika, stavio mu nož pod vrat, odnosno zamahnuo nožem ispred vrata, a potom, nakon što se oštećenik počeo povlačiti kroz prolaz između parkiranih automobila, krenuo za njim s nožem u ruci.

Ako se iskazi navedenih svjedoka, vjerodostojnost kojih ni žalba, uostalom, ne dovodi u pitanje, dovedu u vezu sa iskazom ošt. K.S. i nalazom i mišljenjem liječnika vještaka prof. dr. Š. o mehanizmu nastanka tjelesne ozljede oštećenika, ukazuje se pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je obrana optuženika posve neutemeljena.

Žalbeni navodi da optuženik nije imao namjeru lišiti života oštećenika nisu relevantni, jer sud prvog stupnja optuženika nije ni oglasio krivim za krivično djelo pokušaja ubojstva izvršenog s direktnim umišljajem, tj. da je on bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, napose da je želio da nastupi smrt oštećenika, već je oglašen krivim za krivično djelo počinjeno s tzv. eventualnim umišljajem, kod kojeg počinitelj predviđa nastupanje zabranjene posljedice kao moguće (eventualne) i pristaje na tu posljedicu. U tom pravcu sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo je jasne i logične razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud i na njih upućuje žalitelja.

Prema tome, usvajajući kao pravilne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa se žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnesena u korist optuženika, sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnim sankcijama u smislu odredbe čl. 369. ZKP, u ovom slučaju nije bilo potrebno ispitivati pobijanu presudu u odluci o kazni s obzirom da je optuženiku za počinjeno krivično djelo izrečena najmanja kazna koja se za to djelo može izreći i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, dok je odluka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri - oduzimanju noža koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, opravdana i na zakonu osnovana, s obzirom da su za primjenu te sigurnosne mjere u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 69. st. 1. (sada čl. 64. st. 1.) OKZRH.

Dakle, kako ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene

I Kž 649/93

povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi presud suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 10. svibnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)