I Kž-1174/2008-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1174/08-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Ante Potrebice i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. S., zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 7. listopada 2008. broj K-25/08, u sjednici održanoj 7. svibnja 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić i branitelja optuženika, odvjetnika A. F. iz P.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika i preinačuje osuđujući dio prvostupanjske presude tako da se:

a) pravomoćna presuda Županijskog suda u Vukovaru broj K-11/05 od 30. lipnja 2005., u dijelu kojim je opt. N. S. oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH (ošt. E. P.) i dva kaznena djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH (ošt. S. G. i ošt.

.

H. R.), ostavlja na snazi

b) Uslijed gornje odluke, prihvaćaju se pravomoćnom presudom utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH (ošt. E. P.) kazna zatvora u trajanju od 12 godina, a za kaznena djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH (ošt. S. G. i ošt. H. R.) kazne zatvora u trajanju od po šest godina za svako to djelo, pa se opt. N. S., temeljem čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 21. studenog 1991. do 20. siječnja 1992. te od 13. veljače 2006. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalba opt. N. S. odbijaju se kao neosnovane i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

I Kž 1174/08-7

Obrazloženje

Pobijanom presudom je, u obnovljenom postupku sukladno čl. 411. st. 3. ZKP, u cijelosti stavljena izvan snage pravomoćna presuda Županijskog suda u Vukovaru broj K- 11/05 od 30. lipnja 2005. te je opt. N. S. oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH (ošt. E. P.) za koje mu je, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te zbog dva kaznena djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH (ošt. S. G. i ošt. H. R.) za koja su mu, također primjenom odredaba o ublažavanju kazne, za svako kazneno djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine i šest mjeseci, pa je opt. N. S., primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne, sukladno čl. 45. st. 1. OKZRH.

Istovremeno, opt. N. S. je, temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP u vezi čl. 7. OKZRH, oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (ošt. M. K.).

Prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – automatske puške „Crvena zastava“ call 7,62 mm.

Oštećenici su sa svojim imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu, sukladno čl. 132. st. 2. i 3. ZKP.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade snašanja troškova kaznenog postupka, u smislu čl. 122. st. 4. ZKP.

Protiv ove presude žale se opt. N. S. i državni odvjetnik.

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju A. F., odvjetniku iz P., kojom pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijani dio presude preinači u pravnoj oznaci djela tako da se kazneno djelo počinjeno na štetu E. P. označi kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 40. st. 1. i 3. KZ, a da se kaznena djela počinjena na štetu S. G. i R. H. pravno označe kao kaznena djela teške tjelesne ozljede iz čl. 40. st. 1. KZ.

Državni odvjetnik podnosi žalbu kojom pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a oslobađajući dio te presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se osuđujući dio te presude preinači i ostavi na snazi pravomoćna presuda Županijskog suda u Vukovaru broj K-11/05 od 30. lipnja 2005. u dijelu odluke o kazni ili da se prvostupanjska presuda ukine u osuđujućem i oslobađajućem dijelu i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Podredno, predlaže se prvostupanjsku presudu preinačiti samo u odluci o kazni na način da se optuženiku za svako kazneno djelo za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, utvrdi primjereno stroža kazna, kao i stroža jedinstvena kazna zatvora.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

I Kž 1174/08-7

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost, te predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga, a da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić koja je ponovila navode pismenog prijedloga te branitelj optuženika, odvjetnik A. F., koji je ostao kod navoda podnesene žalbe kao i odgovora na žalbu. Budući da se opt. N. S. nalazi u pritvoru, a ima branitelja, ocijenjeno je da njegova nazočnost sjednici vijeća nije svrhovita, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Prije ocjene žalbenih navoda, uvodno treba reći da je pobijana presuda peta u nizu kojom se odlučivalo o učinu kaznenih djela za koja se opt. N. S. tereti, time da je optuženik presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-11/05 od 30. lipnja 2005. godine pravomoćno osuđen u odsutnosti, tako da je postupak obnovljen kada su se stekli uvjeti u smislu čl. 412. ZKP. Nakon toga, presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-4/07 od 19. listopada 2007. godine prethodna pravomoćna presuda u cijelosti je održana na snazi, međutim, rješenjem ovog Vrhovnog suda broj I Kž-1262/07 od 29. svibnja 2008. godine ista je ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Sada pobijanom presudom, pak, ranija pravomoćna presuda je u cijelosti stavljena izvan snage te je donesena nova, dijelom oslobađajuća, a dijelom osuđujuća prvostupanjska presuda. Ova potonja sada je predmetom preispitivanja povodom žalbi stranaka.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj da se oslobađajuća presuda prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo ubojstva počinjeno na štetu M. K., zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Upravo suprotno, prvostupanjski je sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja osnovano zaključio da je opt. N. S. kritične prilike lišio života ošt. M. K. postupajući u stanju nužne obrane, zbog čega je u tom dijelu s pravom stavio izvan snage pravomoćnu presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-11/05 od 30. lipnja 2005. i optuženika sada oslobodio od optužbe.

Naime, državni odvjetnik prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je ošt. M. K., nakon verbalnog sukoba sa optuženikom, izvadio kuburu ručne izrade te ju uperio u optuženika, ali da je zbog intervencije ošt. E. P. koji je ošt. M. K. podigao ruku s kuburom u zrak, došlo do ispaljenja hica u strop gostionice. Međutim, time je, prema mišljenju državnog odvjetnika, prestala svaka opasnost za optuženika koji je, kao profesionalni vojnik, bio svjestan da oštećeniku za napinjanje i ponovno opaljenje iz kubure treba određeno vrijeme, pa

I Kž 1174/08-7

se ne može govoriti da bi optuženik, ispaljivanjem rafala iz automatske puške prema oštećeniku, postupao u nužnoj obrani.

Takvi navodi žalbe državnog odvjetnika nisu prihvatljivi. Zaključci prvostupanjskog suda o postupanju optuženika u stanju nužne obrane osnovano se temelje na izvedenim dokazima u spisu i to obrani optuženika potkrijepljenoj iskazima svjedoka – očevidaca Đ. P., P. Š., E. Z., ošt. S. G. i ošt. R. H..

Neživotno je očekivati da bi optuženik, u stanju iznenadne životne opasnosti, mogao sabrano i hladnokrvno procijeniti da oštećenik puca iz kubure ručne izrade za čije napinjanje i ponovno opaljenje treba određeno kraće vrijeme od 10-15 sek. Upravo suprotno, s obzirom na izgled predmetne kubure vidljiv iz sačinjene fotodokumentacije, prihvatljiva je obrana optuženika da je on, u uvjetima polumračnog prostora gostionice, s pravom smatrao da oštećenik u ruci drži pištolj, a tada je njegova ocjena o brzom nastavku napada ne samo vjerojatna, već i izvjesna. Zbog toga, neovisno o činjenici da je optuženik oružju vična osoba, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je protupravni napad od strane ošt. M. K. bio u tijeku istovremeno s optuženikovom reakcijom koji se brani ispaljivanjem hitaca iz automatske puške, čime su u odnosu na tog oštećenika u potpunosti ostvareni elementi postupanja u nužnoj obrani iz čl. 7. st. 1. OKZRH.

Kako zakonita samoobrana predstavlja osnov isključenja protupravnosti, to je prvostupanjski sud pravilno optuženika oslobodio od optužbe temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP.

Slijedom izloženog, dakle, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Žalba opt. N. S. nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu osnovana.

Nije u pravu optuženik da je činjenično stanje u odnosu na kaznena djela počinjena prema ošt. E. P., ošt. S. G. i ošt. R. H. ostalo pogrešno utvrđeno posljedicom čega je i povrijeđen kazneni zakon.

Naime, žalitelj smatra da je u obnovljenom postupku ostalo dvojbeno da li je ošt. E. P. pružena pravovremena i adekvatna liječnička pomoć, jer ako nije, postavlja se pitanje uzročne veze između ozljede koju je optuženik nanio ošt. E. P. i nastupa smrtne posljedice. Ako se utvrdi, kao što iskazuju neki svjedoci, da je ošt. E. P. prevezen živ u Dom zdravlja G., „ostaje enigma“ zbog čega mu nije odmah stavljen povez iznad povrijeđenog koljena čime bi krvarenje bilo zaustavljeno. Medicinsko osoblje ostvarilo je obilježja kaznenog djela nesavjesnog liječenja, a nepružanje pomoći u direktnoj je uzročnoj vezi s nastupjelom smrtnom posljedicom. Isto tako, s obzirom da je ošt. E. P. zadobio samo ustrijelnu ranu lijevog koljena, dakle dijela tijela gdje nisu smješteni vitalni organi, žalitelj smatra da je optuženik postupao s namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku, a nastupjelu smrt treba pripisati optuženikovom nehaju i oglasiti ga krivim za kazneno djelo iz čl. 40. st. 1. i 3. KZ. Konačno, žalitelj smatra da se isto odnosi i na ošt. S. G. i ošt. R. H. koji su zadobili slične ozljede pa optuženik može odgovarati samo za blaža kaznena djela iz čl. 40. st. 1. KZ (ranije čl. 41. KZRH).

I Kž 1174/08-7

Ovakvi navodi žalbe, međutim, nisu osnovani.

Prema prihvaćenom nalazu i mišljenju medicinskog vještaka M. M., koji je u obnovljenom postupku pročitan uz suglasnost i bez primjedaba obrane, proizlazi da je opt. E. P., posljedicom puščanog hica, zadobio strijelnu ozljedu lijevog koljena na stražnjoj strani, što je dovelo do ozljede arterije i vene te do masivnog krvarenja i smrtnog ishoda. Radi se o teškoj i po život opasnoj ozljedi. Doduše, postoji mogućnost da bi smrt oštećenika bila spriječena hitnom medicinskom intervencijom, međutim, vještak ističe da se zbog ranjavanja krv iz arterije masivno izbacuje u ritmu rada srca te da je oštećenik u kratkom vremenu izgubio veliki volumen krvi do dvije litre, što je bilo dostatno za smrtni ishod koji nastupa u nekoliko minuta.

Zbog promptnog nastupanja smrti, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, ne može se govoriti da bi zbog izostanka prve pomoći došlo do prekida uzročne veze između ozljede koju je optuženik nanio oštećeniku i posljedice njegovog gubitka života. Ovo tim više jer niti svjedoci saslušani u postupku nemaju neposrednih saznanja o trenutku smrti oštećenika, niti žalitelj te svjedoke imenuje u svojoj žalbi.

Isto tako, nema dvojbe da je optuženik pucao u pravcu oštećenika svjestan da ih može lišiti života pa je na tu mogućnost pristao. Optuženik ispaljuje rafal od najmanje šest hitaca u pravcu više osoba koje sjede ili stoje neposredno uz ošt. M. K., a radi se o relativno skučenom prostoru ugostiteljskog lokala punom gostiju. Stolovi sa posjetiteljima smješteni su na vrlo maloj razdaljini, kako je vidljivo iz skice lica mjesta, a optuženik je toga svjestan i puca iz automatske puške iako mu je, kao profesionalnom vojniku, poznato da kod ispaljivanja rafala precizno pogađanje samo jedne osobe, i to ošt. M. K., nije moguće. Stoga optuženik pristaje na, kako žalba kaže, kolateralne žrtve, a time njegovo ponašanje nema samo obilježja apstraktnog ugrožavanja života i tijela nazočnih osoba, već predstavlja počinjenje kaznenih djela ubojstva, odnosno pokušaja ubojstva s neizravnom namjerom.

Stoga se ovdje ne može raditi niti o kaznenim djelima nanošenja teške tjelesne ozljede, kako predlaže žalitelj. Upravo nemogućnost preciznog pogađanja pojedinih dijelova tijela oštećenika ukazuje da optuženik puca ne samo svjestan da oštećenike može teško tjelesno ozlijediti, već i ubiti. Pri tome, činjenica je da su ošt. S. G. i ošt. R. H. zadobili ustrijelne rane prsnog koša i trbuha, dakle, dijela tijela gdje su smješteni vitalni organi, pa kako je i ošt. E. P. ozlijeđen posljedicom istog rafala, očito je da njegova ozljeda lijevog koljena nije rezultat optuženikove precizne volje da ga pogodi u manje vitalne dijelove tijela, već posljedica stjecaja okolnosti vezanih uz promjenu položaja tijela oštećenika uoči ispaljivanja rafala.

Stoga, nije u pravu optuženik kada smatra da bi se počinjena kaznena djela trebala drugačije pravno kvalificirati od onog kako je to učinio prvostupanjski sud. Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u smislu čl. 368. toč. 5. ZKP time što je optuženiku u obnovljenom postupku izrekao blaže kazne zatvora od onih utvrđenih pravomoćnom presudom.

Doista, neprihvatljiva je argumentacija prvostupanjskog suda zbog koje odbija održati na snazi pravomoćnu presudu u dijelu koji se odnosi na kaznena djela ubojstva i pokušaja ubojstva počinjenih na štetu ošt. E. P., S. G. i R. H.. Naime, prvostupanjski sud smatra da nije

I Kž 1174/08-7

vezan za visinu utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora iz ranije pravomoćne presude, jer to, prema shvaćanju suda, ne proizlazi iz odredaba zakona, a osim toga, smatra da bi održanjem te presude na snazi optuženik u dijelu odluke o kazni pretrpio štetu zbog činjenice što se njegov tadašnji branitelj nije žalio protiv presude koja je donesena u odsutnosti optuženika.

Međutim, ovakvo stajalište prvostupanjskog suda ukazuje na nerazumijevanje pravne prirode presude koja se donosi u obnovljenom postupku sukladno čl. 411. ZKP. Naime, obnova kaznenog postupka u nazočnosti optuženika sukladno čl. 412. ZKP, suštinski se ne razlikuje od obnove dopuštene iz razloga predviđenih u čl. 405. ZKP, jer u oba slučaja novi postupak ima za cilj preispitivanje činjenica utvrđenih pravomoćnom presudom, ali samo u odnosu na mogućost oslobođenja osobe koja je prethodno osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. Jedina razlika sastoji se u tome što kod dopuštanja obnove kaznenog postupka u smislu čl. 412. ZKP nije potrebno utvrđivati postojanje razloga iz čl. 405. ZKP budući da ih zakon presumira već zbog same činjenice što optuženik nije nazočio niti iznio svoju obranu na glavnoj raspravi. Pri tome, novi postupak nema za cilj ispitivanje i eventualno otklanjanje ranije počinjenih povreda postupka, kao što mu nije svrha niti izricanje blaže kazne osuđeniku, budući da se takvi propusti u pravomoćnoj presudi otklanjaju ostalim, u zakonu predviđenim izvanrednim pravnim lijekovima. Zbog toga, neovisno o tome da li je obnova dopuštena po čl. 405. ZKP, ili pak, po čl. 412. ZKP, ako sud u novom postupku utvrdi isto činjenično stanje u odnosu na postojanje kaznenog djela i njegovu pravu kvalifikaciju dužan je prethodnu pravomoćnu presudu u cijelosti ostaviti na snazi, a time i u dijelu odluke o kazni.

Uvidom u prvostupanjsku presudu, međutim, utvrđeno je da je optuženik sada ponovno oglašen krivim zbog činjenično i pravno istih kaznenih djela koja su bili predmetom pravomoćne presude, što znači da obnova kaznenog postupka u tom dijelu, za razliku od kaznenog djela počinjenog na štetu ošt. M. K., nije uspjela.

Slijedom izloženog, u pravu je državni odvjetnik kada ističe da se u obnovljenom postupku relevantno činjenično stanje u suštini uopće nije izmijenilo, kako u odnosu na počinjenje kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva, tako i u odnosu na oblik krivnje optuženika. Budući da na temelju obnovljenog postupka nije, dakle, dovedeno u sumnju činjenično stanje utvrđeno pravomoćnom presudom, trebalo je prijašnju presudu u tom dijelu ostaviti na snazi.

Pri tome, prvostupanjski sud polazi od pogrešne pretpostavke da, s obzirom je pravomoćna presuda stavljena izvan snage i izmijenjena u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st.1. KZ počinjeno na štetu M. K., to istovremeno znači i da se činjenično stanje izmijenilo u odnosu na druga kaznena djela počinjena istom prilikom. Naime, da je tome tako, nova utvrđenja iz obnovljenog postupka morala bi naći odraza u činjeničnom opisu kaznenih djela iz izreke prvostupanjske presude te njihovoj pravnoj kvalifikaciji, što međutim nije slučaj.

Dakle, kada sud u obnovljenom postupku nađe da je optuženik počinio kaznena djela na činjenično i pravno jednak način kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom, dužan je tu

enu kaznu.

presudu cjelovito ostaviti na snazi pa i u odnosu na pravomoćno izreč

Zbog toga, sve okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi relevantne za odluku o kazni, koje sud prilikom donošenja pravomoćne presude nije imao u vidu, ne mogu biti

I Kž 1174/08-7

osnovom makar i djelomičnog stavljanja pravomoćne presude izvan snage, već se, ako takve nove okolnosti postoje, trebaju cijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne.

Slijedom izloženog, utvrdivši optuženiku blaže pojedinačne kazne zatvora za počinjena kaznena djela dokazana u pravomoćnoj presudi, prvostupanjski sud je prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu, pa je time ostvarena žalbom istaknuta povreda kaznenog zakona u korist optuženika koju je trebalo otkloniti na način učinjen u izreci ove drugostupanjske presude.

Budući da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina izrečena ranijom pravomoćnom presudom obuhvaćala i kaznu utvrđenu za kazneno djelo koje je optuženik počinio na štetu ošt. M. K., u kojem dijelu je ta presuda sada stavljena izvan snage, trebalo je, prihvaćanjem pravomoćno utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za preostala kaznena djela, u tom dijelu sada optuženiku odmjeriti novu jedinstvenu kaznu zatvora za kaznena djela u stjecaju, sukladno čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH.

Stoga je ovaj Vrhovni sud, imajući u vidu visinu pravomoćno utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za svako kazneno djelo počinjeno na štetu ošt. E. P., S. G. i R. H., osudio optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, smatrajući da ista odgovara težini počinjenih kaznenih djela, okolnostima konkretnog slučaja, kao i ličnosti samog počinitelja.

U ovako odmjerenu jedinstvenu kaznu zatvora, optuženiku je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne, kao i vrijeme lišenja slobode vezano za ekstradicijski postupak u SAD-u.

Kako slijedom izloženog žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu

temeljem čl. 387. i čl. 390. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. svibnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.