Us-8052/2011-5 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-8052/2011-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović, predsjednice vijeća, Sanje Otočan i Fedore Lovričević-Stojanović, članica vijeća, te sudske savjetnice Marijane Čuk Kostrec, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. R., D. B., protiv rješenja tuženog, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, klasa: 140-03/11-01/OB, urbroj: 341-99-05/3-11-7331, broj spisa: 590434, OB: 03246674017 od 16. lipnja 2011., radi obiteljske mirovine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2014.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: 140-03/11-01/OB, urbroj: 341-99-05/3-11-7331, broj spisa: 590434, OB: 03246674017 od 16. lipnja 2011.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., broj: 48415 od 20. travnja 2011. Točkom I. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja, F. R., djetetu umrlog D. R., priznato je, počevši od 1. studenoga 2010., pravo na obiteljsku mirovinu. Točkom II. izreke, korisnicima obiteljske mirovine, tužitelju i F. R., određena je, počevši od 1. studenoga 2010., obiteljska mirovina u iznosu od 1.673,02 kn mjesečno. Taj se iznos dijeli na jednake dijelove, tako da svakom korisniku pripada polovica iznosa.

U tužbi protiv osporenog rješenja tužitelj u bitnom navodi da je F. R. prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2006. budući da nije tuženom tijelu dostavio potvrdu o školovanju, ali mu je nakon dostavljene potvrde ponovno priznato pravo od 1. studenoga 2010. Tužitelj ponavlja svoj žalbeni navod da nije bio upoznat s činjenicom isplaćuje li se F. R. obiteljska mirovina. Smatra da se rješenje kojim je stranka stekla neko pravo ne može mijenjati na štetu stranke bez pristanka stranke, kao što je učinjeno u njegovu slučaju. Mišljenja je da ne postoji pravna osnova za povrat iznosa obiteljske mirovine koju je primao u razdoblju od 1. studenoga 2010. do donošenja prvostupanjskog rješenja jer je rješenje doneseno 6 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva i to u postupku o kojemu on nije imao saznanja. Iz sadržaja tužbe proizlazi da predlaže Sudu uvažavanje tužbe i poništavanje osporenog rješenja.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbu odbije.

F. R., kao zainteresirana osoba, nije udovoljio pozivu Suda da dostavi odgovor na tužbu.

Tužba je osnovana.

Člankom 67. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07., 35/08., 40/10.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10., 61/11., 114/11., 76/12. i 112/13.; u daljnjem tekstu: ZOMO) propisano je da član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta.

Prema članku 67. stavku 5. ZOMO-a, kada netko od članova obitelji podnese zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu poslije drugih članova obitelji koji su već ranije ostvarili pravo na mirovinu, određuje se nova obiteljska mirovina i isplaćuje od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva.

Člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.; u daljnjem tekstu: ZUP) propisano je da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke, postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom. Iz spisa predmeta razvidno je da je rješenjem Područne službe u Z. od 28. listopada 1998., V. R., udovici pok. D. R. i djetetu F. R. priznato pravo na obiteljsku mirovinu, počevši od 17. rujna 1998. Rješenjem Područne službe u Z. od 28. listopada 1999. tužitelju je priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza pok. oca D. R., počevši od 1. studenoga 1999. Rješenjem Područne službe u Z. od 20. listopada 2006. korisniku obiteljske mirovine F. R. prestalo je pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2006. jer nije dostavio potvrdu o redovnom školovanju. Istim rješenjem prestalo je pravo na obiteljsku mirovinu i udovici V. R. zbog neispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu propisanih člankom 62. stavkom 3. ZOMO-a. Tužitelj je od dana ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu neprekidno koristio pravo. Nakon što je ostalim korisnicima prestalo pravo, tužitelju se mirovina isplaćivala kao jedinom korisniku.

Dana 15. listopada 2010. F. R. je dostavio prvostupanjskom tijelu potvrdu o nastavku redovnog školovanja za školsku godinu 2010./2011. i podnio zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu.

Utvrdivši da podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iz članka 65. ZOMO-a, prvostupanjskim rješenjem od 20. travnja 2011. priznato mu je pravo, počevši od 1. studenoga 2010. te je određeno da korisnicima mirovine (tužitelju i F. R.) pripada svakom po 836,51 kn mjesečno. Dan s kojim F. R. pripada pravo na obiteljsku mirovinu određen je na temelju članka 67. stavka 5. ZOMO-a.

Pri ocjeni osnovanosti tužbe u ovom upravnom sporu Sud polazi od činjenice da je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela tužitelju priznato pravo na obiteljsku mirovinu te da mu je mirovina isplaćivana sukladno rješenju o priznavanju prava. U tijeku korištenja prava na mirovinu, 15. listopada 2010., drugi član obitelji osobe od koje se izvodi pravo podnosi zahtjev nadležnom tijelu za ponovno priznavanje prava na obiteljsku mirovinu. Podaci u spisu ne upućuju na zaključak da je tužitelj imao saznanja o tom zahtjevu. Dopisom od 11. studenoga 2010. i zaključkom od 2. ožujka 2011. prvostupanjsko tijelo poziva podnositelja zahtjeva da upotpuni zahtjev odgovarajućim dokumentima potrebnim za ocjenu njegove osnovanosti. Nakon dostave traženih dokumenata (ovjerenog prijevoda potvrde o redovnom školovanju od 29. ožujka 2011.), rješenjem od 20. travnja 2011. udovoljeno je zahtjevu i podnositelju priznato pravo na obiteljsku mirovinu, počevši od 1. studenoga 2010. (prvi dan idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva). To rješenje ima neposredan utjecaj na tužiteljevo pravo na obiteljsku mirovinu budući da tim rješenjem tužitelj, dotadašnji jedini korisnik prava, postaje sukorisnik s drugim sukorisnikom, a što ima za posljedicu smanjenje iznosa obiteljske mirovine koja mu pripada. Činjenice razvidne iz spisa kao i mjerodavne odredbe članka 67. ZOMO-a upućuju na zaključak da navedenu pravnu posljedicu rješenja kojim se u konkretnom slučaju odlučilo o pravu F. R. nije moguće ocijeniti nesuglasnom sa zakonom. Međutim, prvostupanjsko i osporeno rješenje imaju još jednu pravnu posljedicu. Naime, prema tim rješenjima, s danom 1. studenoga 2010. priznaje se pravo na mirovinu još jednom korisniku, što znači da je tužitelj od toga dana do dana donošenja prvostupanjskog rješenja (20. travnja 2011.) primao obiteljsku mirovinu u iznosu višem od onoga što mu prema novom rješenju pripada. Dakle, novim se rješenjem retroaktivno dira u pravomoćno stečeno i konzumirano pravo tužitelja i to bez obavještavanja tužitelja o postupku u kojemu se rješavalo o pravu druge osobe, a koje, sukladno mjerodavnim odredbama ZOMO-a, ima neposredan učinak na opseg tužiteljeva prava. Ta je pravna posljedica u nesuglasju s ustavnim načelom vladavine prava, čiji je sastavni dio i načelo pravne sigurnosti.

Razmatrajući specifične okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), Sud ocjenjuje da se postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja ne može smatrati pravičnim.

Naime, jedan od osnovnih elemenata pravičnog postupka u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije je mogućnost sudjelovanja u postupku osobe o čijim se pravima ili obvezama (neposredno ili posredno) odlučuje. Jedan od izraza prihvaćanja toga načela u hrvatskom upravnom postupku je članak 30. ZUP-a. Kako nije sporno da je osporenim rješenjem odlučeno o opsegu tužiteljevog prava na obiteljsku mirovinu, a osobito imajući u vidu pravne posljedice prvostupanjskog rješenja (donesenog gotovo 6 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva) na pravomoćno priznato i konzumirano pravo tužitelja, Sud smatra da je propuštanjem obavještavanja tužitelja o postupku povrijeđeno konvencijsko pravo na pravičan postupak. Budući da je do dana donošenja prvostupanjskog rješenja tužitelj bio zakoniti, pravomoćnim rješenjem priznati korisnik prava, propusti trećih (podnositelja neurednog zahtjeva u povodu kojega se vodio postupak i tijela koje je, ne obavijestivši tužitelja o postupku u kojemu se odlučuje i o njegovom pravu, donijelo rješenje kojim se dira i u tužiteljevo pravo), ne smiju ići na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, Sud ocjenjuje da su postupovni propusti u gore navedenom smislu onemogućili tužitelja da sudjelovanjem u upravnom postupku zaštiti svoja prava i interese, čime je povrijeđeno jamstvo pravičnog postupka iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Navedeno utvrđenje ne može dovesti u sumnju okolnost da je tužitelju dostavljeno prvostupanjsko rješenje te da je protiv njega izjavio žalbu, o kojoj je meritorno odlučeno. Naime, s obzirom da je tuženo tijelo odbilo žalbu s obrazloženjem da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo materijalno pravo, dakle, nije postupilo na način koji bi omogućio otklanjanje učinjenog propusta iz prvostupanjskog postupka, Sud ne može zaključiti da je ishod upravnog postupka, promatranog kao cjelina, bio pravičan u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije.

Stoga će u postupku nakon ove presude tuženo tijelo ponovno odlučiti o tužiteljevoj žalbi vodeći računa o pravnom shvaćanju Suda i njegovim primjedbama u vezi s postupkom. S obzirom na navedeno, valjalo je, na temelju članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 53/91., 9/92. i 77/92.), u vezi s člankom 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10. i 143/12.), tužbu uvažiti i poništiti osporeno rješenje.

U Zagrebu 16. svibnja 2014.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Marijana Čuk Kostrec, v.r.

Dijana Vidović, v.r.