Rev-483/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-483/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz K., zastupane po J. J. odvjetniku u K., protiv tuženog C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. rujna 1999. br. Gž-7941/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 24. veljače 1999. br. P-26/98, u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice, te se preinačuju presude Županijskog suda u Karlovcu od 7. rujna 1999. br. Gž-7941/98 i Općinskog suda u Jastrebarskom od 24. veljače 1999. br. P-26/98 na način da je tužena C. osiguranje d.d. Z. dužna pored dosuđenog iznosa od 37.500,00 kn na ime naknade štete za duševne boli zbog smrti sina isplatiti tužiteljici M.M.1 i daljnji iznos od 9.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 1996. do isplate, kao i naknaditi joj na ime troškova parničnog postupka, pored dosuđenog iznosa od 1.769,72 kune i dalji iznos od 1.600,00 kuna.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Jastrebarskom od 24. veljače 1999. br. P-26/98 odbijena je tužiteljica s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 37.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 7. rujna 1999. br. Gž- 7941/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je uložila reviziju zbog i da nije pravilno utvrđen omjer odgovornosti pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajuć

vozača sa 75%, a njenog sina kao suvozača s 25%, te da joj je prenisko dosuđena naknada za duševne boli zbog smrti sina, jer sudovi nisu dovoljno cijenili da je njezin sin poginuo u prometnoj nezgodi u dobi od 18 godina, držeći da bi pravična i realna naknada trebala iznositi zatraženih 62.000,00 kn.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Predmet spora je naknada štete proistekle iz prometne nezgode u kojoj je 11. listopada 1993. nedaleko Ozlja smrtno stradao M.M.2 u dobi od 18 godina, sin tužiteljice, kao suvozač u vozilu kojim je upravljao T.B.

U postupku je utvrđeno da su navedeni vozač i suvozač prije nesreće zajedno pili u gostioni, uslijed čega je u trenutku nesreće vozač bio pod utjecajem alkohola od 1,26 ‰ u krvi i 1,81 ‰ u mokraći, a suvozač od 1,40 ‰ u krvi.

Neosnovano se u reviziji ističe, da omjer odgovornosti za štetni događaj nije pravilno utvrđen. Kad je u postupku utvrđeno da su vozač T.B. i sin tužiteljice M.M.2 zajedno pili u gostioni, da su – prema utvrđenoj količini alkohola u krvi – bili pod znatnim utjecajem alkohola, pa kad je usprkos takvog saznanja sin tužiteljice pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem, onda je pristao i na posljedice koje iz vožnje automobilom mogu proisteći, čime je također pridonio nastanku štete. Pravilno stoga nižestupanjski sudovi ocjenjuju suodgovornost sina tužiteljice za štetni događaj s 25%, a vozača sa 75%.

Revizijskim razlozima iznijeta utvrđenja nižestupanjskih presuda i njihova ocjena glede suodgovornosti za štetni događaj nisu dovedena u sumnju ni iskazima saslušanih svjedoka, koji uostalom – kako pravilno ističe drugostupanjski sud – nisu ni bili cijelo vrijeme čega su vozač i sin tužiteljice automobilom otišli po s T.B. i M.M.2, jer su ranije otišli, nakon

benzin i nastavili piti bez nazočnosti svjedoka za koje revident smatra da su najbolje mogli ocijeniti alkoholiziranost vozača T.B.

Stoga u pogledu omjera odgovornosti za štetni događaj revizijski razlozi nisu osnovani, jer materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Osnovano se, međutim, u reviziji ističe da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili sve okolnosti koje utječu na visinu naknade štete primjenom kriterija propisanih odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Sudovi su tužiteljičin zahtjev za naknadu štete radi duševnih boli zbog smrti sina ocijenili osnovanim u iznosu od 50.000,00 kn, te su joj s obzirom na omjer odgovornosti na strani vozača 75%, a sina tužiteljice 25%, dosudili iznos od 37.500,00 kn, dok su s viškom tužbenog zahtjeva su tužiteljicu odbili.

Sin tužiteljice M.M.2 stradao je u dobi od 18 godina, završio je srednju školu za prehrambenog tehničara, nije bio oženjen, živio je s roditeljima u zajedničkom domaćinstvu, pa je zatraženi iznos naknade štete zbog duševni boli njegove majke u iznosu od 62.000,00 kn primjeren iznijetim okolnostima, realan i pravičan, kako se pravilno ističe reviziji. S obzirom na omjer suodgovornosti od 25% na strani pok. sina tužiteljice, tužiteljici od zatraženog iznosa pripada naknada u visini od 46.500,00 kn, pa kako joj je pravomoćnom presudom dosuđeno 37.500,00 kn, valjalo joj je dosuditi razliku u iznosu od 9.000,00 kn.

Stoga je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvaćena revizija tužiteljice preinačenjem nižestupanjskih presuda na način naveden u izreci ove odluke, uz dosudu troškova revizije u iznosu od 1.600,00 kuna.

U Zagrebu, 19. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.