Rev-617/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 617/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, za Okružni zatvor Rijeka, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a ovog po OJP Rijeka, protiv tuženih F.V. i F.M. iz R., … , radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženih izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 17. ožujka 1993.g. br. Gž 1908/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 25. lipnja 1992.g. br. P 4317/91, u sjednici vijeća održanoj dana 11. studena 1994.g.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženih F.V. i F.M. te se ukida presuda Okružnog suda u Rijeci od 17. ožujka 1993.g. br. Gž 1908/92-2 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 25. lipnja 1992.g. br. P 4317/91-13, i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Rijeci od 17. ožujka 1993.g. br. Gž 1908/92-2 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja Općinskog suda u Rijeci od 25. lipnja 1992.g. br. P 4317/91-13, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je usvojen otkaz stanarskog prava tuženima F.V. i M. na stanu u R., .. i naloženo snašanje parničnih troškova u iznosu od 12.000 HRD. Protiv citirane pravomoćne presude pravovremeno su izjavili reviziju tuženi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložili da se presuda sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno razmatranje.

Na reviziju tuženih nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji. Revizija tuženih je osnovana.

Iako su tuženi u reviziji naveli da reviziju izjavljuju samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz sadržaja revizije proizlazi da revidenti ukazuju i na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a posebno na kontradiktorne konstatacije u obrazloženjima presude prvog i drugog stupnja.

Među strankama je nesporno da je tuženome sporni stan dodijeljen na korištenje 1.IX.1989.g. da bi time riješili njegovo stambeno pitanje kao radniku koji odlazi u mirovinu. Dodjelom spornog stana od površine 26 m5 tuženik je trebao riješiti stambeno pitanje svoje punoljetne kćerke koja je s njime živjela u zajedničkom domaćinstvu u stanu koji nije zadovoljavao potrebe zajedničkog domaćinstva.

Sud prvog stupnja je utvrdio da po dodjeli spornog stana kćerka tuženika nije odmah uselila u stan već je isti stan prvo bio uređivan, a da je potom sporni stan kćerka tuženih samo povremeno koristila, te da tuženi a niti njihova kćerka sporni stan nikada nisu koristili neprekidno u smislu da su u istom prebivali duži vremenski period. Iz navedenog razloga sud smatra da su ispunjeni uvjeti za otkaz spornog stana zbog nekorištenja po odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima.

Sud drugog stupnja je utvrdio da samo povremeno navraćanje u stan, u vremenskom razdoblju njegovog potpunog namještanja početkom 1990.g. pa do sredine 1991.g., kada je po iskazu svjedoka B.D., kćer tuženika uselila u taj stan u namjeri da tamo stalno stanuje, čini vremensko razdoblje od godinu i pol dana, kada dakle, taj stan nije bio korišten. Iz tog razloga sud drugog stupnja ocjenjuje da su ispunjeni uvjeti iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima i da je stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

Ovakva obrazloženja sudova nižega stupnja su nejasna i kontradiktorna. Naime, dok sud prvog stupnja smatra da kćerka tuženih i tuženi nikada nisu kontinuirano sporni stan koristili, izgledalo bi da sud drugog stupnja smatra da sporni stan nije bio korišten od njegovog potpunog namještanja početkom 1990.g. pa do sredine 1991.g. koje razdoblje predstavlja više od šest mjeseci.

Iz takvog utvrđenja suda drugog stupnja moglo bi proizlaziti da sud drugog stupnja smatra da je stan od sredine 1991.g. pa nadalje neprekidno korišten. Ako bi tome bilo tako to bi bilo suprotno utvrđenju suda prvoga stupnja. Nadalje u tom bi slučaju budući da je tužitelj podnio tužbu 20.XII.1991.g., trebalo ocijeniti je li naknadno korištenje stana, pod pretpostavkom da bi se utvrdilo, zapreka usvajanju otkaza i je li davatelj stana na korištenje u primjerenom (razumnom) roku nakon ostvarenja pretpostavki za otkaz, imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja, otkazao ugovor o korištenju stana zbog nekorištenja po čl. 99. Zakona o stambenim odnosima.

Dakle, ostvareni su revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je temeljem čl. 394. Zakona o parničnom postupku valjalo prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U Zagrebu, 15. studena 1994.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.