Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-515/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on work injury damages barred by explicit settlement agreement.

Case Number Rev-x-515/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that partially awarded work injury damages. The plaintiff argued for lost earnings, but the court found an explicit 1999 settlement agreement between the parties waived all claims arising from the employment relationship. Consequently, the court held that the lower courts correctly applied the law by rejecting the claim based on this clear contractual waiver.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 392. st. 1. ZPP; Čl. 5. Sporazuma od 15. 2. 1999.; When a settlement agreement explicitly waives all claims arising from an employment relationship, a subsequent claim for work injury damages is barred, and the lower courts' application of this waiver constitutes correct legal application.

Keywords

AI generated
work injury damages settlement agreement waiver of claims employment relationship lost earnings claim Croatian Civil Procedure contractual waiver

Cited Legislation

AI generated
Čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Čl. 354. st. 2. toč. 8. Zakona o parničnom postupku
Čl. 73. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
Čl. 102. Zakona o radu
Identično je propisano odredbom čl. 102. Zakona o radu (“Narodne novine” br.
Čl. 155. Zakona o obveznim odnosima
Prema odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br.
Čl. 99. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Čl. 63. Zakona o obveznim odnosima
Čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku
Čl. 393. Zakona o parničnom postupku
Čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Čl. 166. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev-x 515/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz P., kojeg zastupa punomoćnik R. I., odvjetnik u P., protiv tuženika D. d.d., P., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. K. i S. P. u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1475/10-2 od 28. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1614/09-163 od 18. siječnja 2010., u sjednici održanoj 29. studenoga 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 44.102,77 kn sa zateznim kamatama na način kako je to pobliže određeno pod I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 452.205,19 kn (II izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 26.080,33 kn (III izreke), odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 133.273,61 kn, te je odbijen tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 56.579,77 kn (V izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim nije uspio sa svojim zahtjevom reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu prouzročenih parničnih troškova. Tužitelj je popisao troškove revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Tuženik je popisao troškove revizije.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP no, međutim, određeno ne navodi u čemu se ista povreda sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP ovaj revizijski razlog nije bilo niti moguće uzeti u razmatranje.

Sadržajem revizije tužitelj u stvari ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. ZPP. Međutim po ocjeni ovog suda navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije učinjena, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj 24. travnja 1990. ozlijeđen na radu kod tuženika, time da je za taj štetni događaj utvrđena odgovornost tuženika (spis Općinskog suda u Puli broj P-50/91);

- da je tužitelj prije nego što je pretrpio ozljedu na radu, na poslovima izvan radnog vremena (u „fušu“) ostvarivao dodatni prihod i to sječom i piljenjem drva, uzgojem gljiva i sl.;

- da iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka R. B. proizlazi da tužitelj zbog posljedica ozljeđivanja na radu 24. travnja 1990. više ne može obavljati poslove „u fušu“ kojima se ranije bavio izvan radnog vremena;

- da je visina izgubljene zarade izvan radnog vremena na dodatnim poslovima utvrđena za razdoblje od svibnja 1990. do veljače 1999. u mjesečnim iznosima kako je to pobliže navedeno pod toč. I izreke prvostupanjske presude;

- da je 15. veljače 1999. između prednika tuženika i tužitelja sklopljen Sporazum o prestanku Ugovora o radu tužitelja od 23. siječnja 1997., time da su pod toč. V Sporazuma stranke suglasno utvrdile kako jedna prema drugoj nemaju nikakva potraživanja koja bi proistekla iz radnog odnosa zaposlenika kod poslodavca (list 143 spisa).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev kao pod toč. I izreke ocjenjujući da je tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu zbog izgubljene zarade koju trpi zbog nemogućnosti bavljenja dodatnim radom „u fušu“ zbog pretrpljene ozljede na radu kod tuženika, koja je i uzrok predmetne štete ali samo za one iznose koji su dospjeli do dana sklapanja Sporazuma – 14. veljače 1999. budući je toč. 5. Sporazuma između stranaka suglasno utvrđeno kako jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proistekla iz radnog odnosa zaposlenika kod poslodavca, slijedom čega je u preostalom dijelu za iznos od 452.205,19 kn tužbeni zahtjev odbijen. Odluku suda prvog stupnja u navedenom dijelu ocjenjuje pravilnom i drugostupanjski sud.

I prema pravilnom shvaćanju ovoga suda pravilna je odluka nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 452.205,19 kn. Člankom 73. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine” br. 34/91, 19/92, 26/93 - dalje: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj ozlijeđen na radu kod prednika tuženika (24. travnja 1990.), propisano je pravo radnika koji pretrpi štetu na radu ili vezi s radom, na naknadu štete. Tu štetu dužan mu je naknaditi poslodavac prema općim načelima o odgovornosti za štetu. Identično je propisano odredbom čl. 102. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 – dalje: ZR) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma od 14. veljače 1999..

Ukoliko postoji odgovornost poslodavca, radnik ima pravo na sve oblike naknade štete propisane zakonom. Prema odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade koju trpi kao posljedicu ozljede na radu kod tuženika, zbog koje ne može radom izvan radnog vremena ostvarivati dodatni prihod, koji je ostvarivao prije ozljeđivanja.

Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, te citirane zakonske odredbe, proizlazi da je predmetno potraživanje posljedica štete na radu koja je proistekla iz radnog odnosa tužitelja, kod prednika tuženika.

Odredbom čl. 5. Sporazuma od 15. veljače 1999. sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika ugovoreno je:

"Stranke suglasno utvrđuju kako jedna prema drugoj nemaju nikakva potraživanja koja bi proistekla iz radnog odnosa zaposlenika kod poslodavca.".

Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZOO odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a tek u tumačenju spornih odredbi treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako odgovara načelima obveznog prava (čl. 99. st. 2. ZOO).

Budući da je odredba čl. 5. Sporazuma od 15. veljače 1999. izričita i jasna, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u pobijanom dijelu tužbeni zahtjev odbili.

Tomu treba dodati da je neosnovan revizijski prigovor da bi "uglavak" iz toč. 5. Sporazuma bio ništav, jer da je među strankama bio nesporazum, budući da tužitelj nije iznio činjenice da je prilikom sklapanja Sporazuma postojao nesporazum među ugovornim stranama, pa da stoga ugovor ne bi ni nastao (čl. 63. ZOO).

Ne postoji, dakle, ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Prigovori činjenične naravi izneseni u reviziji nisu uzeti u razmatranje, jer to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nije dopušten razlog za podnošenje revizije.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 29. studenoga 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.