Rev-2704/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2704/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Dž.M. i Š.M., oboje iz Z., koje zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., odvjetnici iz Z., protiv tuženog HŽP Zagreb, RK Jakuševac, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. svibnja 1992.g. br. Gž 4006/92-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. veljače 1992.g. br. Pn 961/91-15, u sjednici održanoj dana 21. travnja 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća i preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od 12. svibnja 1992.g. br. Gž 4006/92-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. veljače 1992.g. br. Pn 961/91-8, na način, da je tuženi HŽP Zagreb, RK Jakuševac dužan isplatiti tužitelju Dž.M. iz Z. povrh dosuđenog iznosa još iznos od 650.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 1992.g. do isplate i nadoknaditi mu cjelokupan parnični trošak u iznosu od 61.360 HRD, sve u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženi da prvotužitelju nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 2,996.000 HRD i drugotužiteljici u iznosu od 150.000 HRD, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 1992.g. do isplate i da im nadoknadi parnični trošak u iznosu od 23.272 HRD, dok su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

Presudom suda drugog stupnja djelomično su uvažene žalbe stranaka i preinačena presuda suda drugog stupnja na način da je prvotužitelju dosuđen još iznos od 398.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 1992.g. do isplate i parnični trošak u iznosu od 14.093 HRD, dok je prvotužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a drugotužiteljica u cijelosti sa tužbenim zahtjevom. Protiv dijela presude suda drugog stupnja, kojim je djelomično odbijen zahtjev prvotužitelja a u cijelosti zahtjev drugotužiteljice, tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se presude sudova nižeg stupnja preinače i udovolji zahtjevu tužitelja u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni javni tužitelj se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Odgovornost tuženog za štetu prouzročenu prvotužitelju u nesreći na radu dana 6. veljače 1989.g. nije sporna.

Utvrđeno je, da je prvotužitelj prilikom manevra vagona zadobio teške tjelesne ozljede - traumatsku amputaciju desne potkoljenice i zgnječenje lijeve potkoljenice uz traumatski i hemoraški šok, te da je bio na bolničkom liječenju preko dva mjeseca i da mu je vršena transplatacija kože na lijevoj potkoljenici, te da je od zadobivenih ozljeda pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta kroz dva tjedna, srednjeg intenziteta oko dva tjedna i manjeg intenziteta oko četiri mjeseca, kao i da je pretrpio jaki strah u trajanju oko dva dana, srednje jaki u trajanju oko deset dana i manje jaki kroz četrnaest dana, te da mu se kao posljedica strahovanja pojavila i jaka reaktivna neuroza vezana za štetni događaj. Nadalje je utvrđeno, da je prvotužitelju zbog štetnih posljedica od ozljeda smanjena opća i radna sposobnost za 60%, da prvotužitelj prima naknadu za tjelesno oštećenje koja je u mjesecu veljače 1992.g. iznosila 501 HRD, te da prvotužitelj trpi duševne bolove zbog jake naruženosti obzirom da nema desne potkoljenice i da štepa.

Primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91) sud prvog stupnja dosudio je prvotužitelju naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 750.000 HRD (od zatraženih 900.000 HRD), za strah u iznosu od 250.000 HRD (od zatraženih 400.000 HRD), za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 1,500.000 HRD (od zatraženih 2,500.000 HRD) i za naruženje u iznosu od 400.000 HRD (od zatraženih 600.000 HRD).

Sud drugog stupnja snizio je naknadu za pretrpljene fizičke bolove na iznos od 300.000 HRD a povisio naknadu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti na iznos od 2,300.000 HRD, dok je ostale naknade utvrđene po sudu prvog stupnja potvrdio.

Ovaj revizijski sud prihvaća prigovor iz revizije, da je naknada za pretrpljene fizičke bolove dosuđena po sudu prvog stupnja primjerena s obzirom na intenzitet i trajanje tih bolova, pa je tužitelju s tog osnova dosudio još naknadu u iznosu od 450.000 HRD tako da je prvotužitelju ukupno dosuđena naknada za pretprljene fizičke bolove u iznosu od 750.000 HRD, koliko je bio dosudio i sud prvog stupnja.

Po ocijeni ovog revizijskog suda sudovi nižeg stupnja su neosnovano odbili prvotužitelja sa dijelom zahtjeva za naruženje s obzirom na intenzitet tog naruženja i da je tužitelj u dobi od 27 godina, pa mu je stog osnova valjalo dosuditi razliku u iznosu od 200.000 HRD i na taj način udovoljiti u cijelosti njegovom zahtjevu.

Visina naknada dosuđenih za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti po sudu drugog stupnja pravilno je dosuđena i po ocjeni ovog revizijskog suda.

Sudovi nižeg stupnja pravilno su primjenom odredbe čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima odbili zahtjev drugotužiteljice za pravičnu novčanu naknadu za njezine duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta njezinog supruga, tj. prvotužitelja s obzriom da je utvrđeno, a što se vidi iz naprijed opisanih posljedica, da se ne radi o naročito teškom invaliditetu supruga kada se dosuđuje naknada po navedenom propisu već o teškom invaliditetu.

Prvotužitelju je dosuđena naknada za troškove tuđe pomoći koja nije sporna.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, koji je također preuzet kao zakon Republike Hrvatske) valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 395. st. 1. i čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

Odluka o parničnom trošku osniva se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 21. travnja 1993.g.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.