Gž-1101/2010-2 · Županijski sud u Dubrovniku



Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Gž-1101/10

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josite Begović, kao predsjednice vijeća, te Srđana Kuzmanića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Dubrovniku, Dubrovnik, protiv tuženika ŠO iz [adresa], radi novčane tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Korčuli posl. br. P-813/05 od 26. travnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2013. godine

r i j e š i o j e

Žalba se uvažuje, te se ukida presuda Općinskog suda u Korčuli posl. br. P-813/05 od 26. travnja 2010. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 80.701,69 kn sa zakonskom kamatom na taj iznos koja teče od 25.07.2002. god. te troškova ovog postupka.'

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 8.303,00 kn u roku od 15 dana."

Tužitelj je izjavio žalbu protiv te presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba je pravovremena i dopuštena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati utuženi iznos od 80.701,69 kn na temelju tužiteljevog obračuna provedenog dana 8. travnja 2002. godine, a koji iznos mu je u razdoblju od 1. srpnja 1990. godine do 31. ožujka 2001. godine isplaćen na ime nepripadne obiteljske mirovine.

Prije toga je tužiteljevim rješenjem broj 11681 od 4. prosinca 2001. godine određeno da tuženiku kao djetetu umrlog osiguranika prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 15. lipnja 1990. godine, a isplata mirovine i zaštitnog dodatka obustavlja se s danom 1. srpnja 1990. godine. U obrazloženju tog rješenja se navodi da je korisniku bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem [obrt] od 12. prosinca 1973. godine, a počevši od 6. lipnja 1973. godine, da je korisnik s danom 15. lipnja 1990. godine završio redovno školovanje, odnosno nije dostavio potvrdu o nastavku redovitog školovanja. U tom se rješenju također navodi da to pravo pripada djeci do kraja redovitog školovanja, ali najduže od navršene 26. godine života.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 211. prethodnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), kojom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo tražiti vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Prvostupanjski sud je, naime, zaključio da je do tužiteljeve pogreške s nastavljanjem isplaćivanja obiteljske mirovine došlo zbog nemara i neorganiziranosti tužiteljevih službi, uslijed čega je tuženik doveden u situaciju da se traži vraćanje iznosa za koji nema dokaza da ih je stvarno primio, a kod takve neorganiziranosti i grešaka u radu da posljedice ne može snositi tuženik.

Navedeni pravni pristup prvostupanjskog suda je pogrešan, na što žalba osnovano ukazuje, jer u smislu citirane odredbe čl. 211. ZOO-a nije dovoljno da je tužitelj morao znati da tuženiku isplaćuje ono što mu nije bio dužan, već je potrebno i da je tužitelj znao da plaća ono što nije obvezan platiti, a iz provedenih dokaza to ne proizlazi, radi čega je pobijanu odluku valjalo ukinuti temeljem odredbe čl. 370. ZOO-a.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će stoga ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu, a pritom će posebno cijeniti činjenicu da tuženikov podnesak od 23. listopada 2002. godine (list spisa 22 V) ukazuje na to da je tuženik priznao postojanje duga, ali ne i njegovu visinu. Vezano za to bit će potrebno odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare, ukoliko se utvrdi da tuženik nije priznao dug u cijelosti.

U Dubrovniku, 18. prosinca 2013. godine

Predsjednica vijeća:

Josita Begović, v.r.