Us I-17/2019-7 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 1 UsI-17/19-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Sandi Crljen Ivančić, te zapisničarki Radojki Ćupurdiji, u upravnom sporu tužitelja P. A. d.o.o. Z., koje zastupa S. V., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Radnička cesta 80, Zagreb, radi odbacivanja zahtjeva za izdavanje prethodnog energetskog odobrenja, nakon javne rasprave zaključene 14. svibnja 2019., objavom odluke 22. svibnja 2019.,

presudio je

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„

1. Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i energetike KLASA: UP/II-310-02/16-01/02, URBROJ: 517-06-4-18-4 od 29. studenog 2018. godine.

2. Poništava se zaključak Ministarstva gospodarstva, Uprava za energetiku i rudarstvo, Sektor za energetiku KLASA: UP/I-310-02/09-01/165, URBROJ: 526-04-01/2-16- 04 od 11. siječnja 2016. god.

3. Nalaže se prvostupanjskom tijelu, Ministarstvo gospodarstva, Uprava za energetiku i rudarstvo, Sektor za energetiku da razmotri i donese odluku o zahtjevu tužitelja za prethodno energetsko odobrenje za izgradnju vjetroelektrane – V. 1- V. 2 za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije, iz grupe postrojenja 2.b. u roku od 30 dana.

4. Nalaže se tuženiku, da u roku od 30 dana naknadi tužitelju trošak upravnog spora uvećan za zakonske zatezne kamate od presuđenja do namirenja.“

Obrazloženje

Osporenim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike (dalje – tuženik), odbijena je žalba izjavljena protiv zaključka Ministarstva gospodarstva, Uprava za energetiku i rudarstvo, Sektor za energetiku, KLASA: UP/I-310-02/09-01/165, URBROJ: 526-04-01/2- 16-04 od 11. siječnja 2016., kojim je odbačen zahtjev trgovačkog društva P. A. d.o.o. (dalje – tužitelj), podnesen radi izdavanja prethodnog energetskog odobrenja (dalje – PEO), za izgradnju vjetroelektrane V. 1 – V. 2 za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije, iz grupe postrojenja 2.b.

Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija osporeno rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga, u bitnom navodeći kako nije sporno da novi pravilnik ukida PEO koji je predviđen starim pravilnikom, međutim, da novi pravilnik ne propisuje način postupanja s predmetima u kojima je zahtjev za izdavanje PEO podnesen prije stupanja na snagu novog pravilnika, a u kojima PEO još uvijek nije bio izdan, odnosno da novi pravilnik ne daje nikakve ovlasti nadležnom tijelu da o postojećim zahtjevima odluči, odnosno da postupke u tijeku dovrši temeljem novog pravilnika.

Slijedom navedenog, da se takvi postojeći postupci trebaju nastaviti po starom pravilniku. Dalje navodi da, za razliku od navedenih postojećih postupaka za izdavanjem PEO, novi pravilnik da izričito regulira u skladu s kojim propisom će se nastaviti postupci u kojima je zahtjev za izdavanje energetskog odobrenja postavljen prije stupanja na snagu novog pravilnika. Za takve postupke da je bilo potrebno izričito regulirati koji se pravilnik primjenjuje jer bi inače u obzir mogla doći u obzir primjena i starog i novog pravilnika, a koji pravilnici propisuju različit postupak za stjecanje energetskog odobrenja.

Za razliku od toga, da novi pravilnik uopće ne predviđa institut PEO pa da je slijedom toga logično zaključiti da se na postupke koji su pokrenuti po starom pravilniku za stjecanje PEO ima primijeniti stari pravilnik. Dalje ističe da je i u žalbi, kao i tijekom postupka, isticao da je upravno tijelo dužno donijeti odluku o zahtjevu za izdavanjem PEO koji je podnesen za vrijeme važenja starog pravilnika, sukladno uvjetima propisanim starim pravilnikom te da nije ovlašteno predmetne zahtjeve ni odbaciti ni odbiti na temelju novog pravilnika jer takve ovlasti novi pravilnik ne propisuje.

Tužitelj dalje ističe da je zakonodavac dozvolio da se već doneseni, a još neizvršeni PEO-ovi, mogu izvršiti sukladno starom pravilniku, pa da, ukoliko se takvi PEO-ovi mogu izvršiti sukladno starom pravilniku, ne postoji razlog zašto navedeno ne bi bilo moguće u odnosu na PEO-ve koji se tek trebaju izdati i izvršiti temeljem zahtjeva podnesenih prije stupanja na snagu novog pravilnika. Dalje ističe da svi ili velika većina procesnih i materijalnih zakona koji u sebi sadrže procesne odredbe u svojim prijelaznim i završnim odredbama redovito propisuju da se na postupke koji su započeti u vrijeme važenja starog zakona primjenjuje stari zakon.

Štoviše, ističe da je poznato i stajalište Upravnog suda RH, a koje je rezultiralo presudama u kojima se navodi da se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi koji su na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka. Isti stav da je izražen i u odlukama Ustavnog suda RH U-III-2435/2001 od 20. travnja 2005. i U-I-2510/01 od 6. prosinca 2006., u kojim je jasno navedeno da u upravnom postupku ima primjenjivati propis koji je mjerodavan u vrijeme pokretanja postupka, osim ako zakonom ili drugim propisom donesenim na temelju zakona nije drugačije propisano.

Obzirom da je novi Pravilnik propustio u prijelaznim i završnim odredbama izričito regulirati postupanje po podnesenim zahtjevima o kojima nije odlučeno, da je logično da se pravne praznine popunjavaju odredbama neposredno višeg zakona, u ovom slučaju Zakona o općem upravnom postupku, koji u svojim prijelaznim i završnim odredbama propisuje da će se upravni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu novog zakona dovršiti po pravilima o postupanju iz starog zakona. Tuženik da je donošenjem pobijanog rješenja povrijedio odredbe članka 3. i 16.

Ustava RH, a temeljem kojih odredbi se vladavina prava postavlja kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a prava i slobode se mogu ograničiti samo zakonom. Nadalje ističe da pravna norma mora biti predvidljiva i dostupna adresatima, te da adresati svoja prava i dužnosti neće znati ako je pravna norma neodređena i nedovoljno precizna. Nadalje tužitelj ističe da je svrha ukidanja PEO po novom pravilniku pojednostavljivanje procedure razvoja projekata u početnoj fazi, ali nikako stavljanje u nepovoljniji položaj onih koji su s razvojem projekta počeli po starom pravilniku.

Priroda PEO da je takva da se njegovim izdavanjem prava ne stječu trajno jer on vrijedi jedino ukoliko se u propisanom roku izvrši, odnosno konkretno, ako se u propisanom roku dokažu početak mjerenja vjetropotencijala, podnošenjem zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole i stjecanjem iste. Stoga da je potpuno protivno logici i pravu, te protivnom ustavnim jamstvima na jednakost svih pred zakonom te protivno načelu izvjesnosti, one koji su podnijeli uredne zahtjeve za izdavanje PEO staviti u nepovoljniji položaj od onih kojima je PEO već izdan, a pogotovo obzirom na činjenicu da izdavanje PEO ne znači ujedno da su i zadovoljeni svi uvjeti temeljem kojih bi nositelj projekta mogao podnijeti zahtjev za ishođenjem energetskog odobrenja.

Konačno ističe da je odbijanje upravnog tijela da izda PEO-ve zbog primjene novog pravilnika protivno interesu Republike Hrvatske za poticanjem razvoja projekata obnovljivih izvora energije obzirom da je to predviđeno u Zakonu o energiji te navedeno kao sastavni dio Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže naslovnom Sudu donijeti presudu kao u citiranom dijelu izreke ove presude.

U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve navode iz tužbe ističući kako je predmetni zahtjev za izdavanje PEO podnesen 24. prosinca 2009,. za vrijeme važenja Pravilnika o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije (Narodne novine, broj 67/2007; dalje u tekstu: Pravilnik 67/07), dok se kao postupovni zakon primjenjivao Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 i 103/96; dalje u tekstu: ZUP/91). Dana 9. kolovoza 2012. da je stupio na snagu Pravilnik o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije (Narodne novine, broj 88/2012; u daljnjem tekstu:

Pravilnik 88/12), a čijim je stupanjem prestao važiti Pravilnik 67/07. Pravilnikom 88/12 da su utvrđeni novi uvjeti i mogućnosti korištenja obnovljivih izvora energije na način da se energetsko odobrenje za izgradnju postrojenja izdaje na zahtjev fizičke ili pravne osobe, dok se dodjela prava koja su se ranije stjecala ishođenjem prethodnog energetskog odobrenja za izgradnju postrojenja (npr. dodjela prava građenja na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske) sada provode kroz postupak javnog natječaja. Stupanjem na snagu Pravilnika 88/12 u potpunosti da je ukinut pravni institut prethodnog energetskog odobrenja koji je bio reguliran odredbama Pravilnika 67/07, a temeljem kojeg je podnesen predmetni zahtjev.

Nadalje ističe da je odredbom članka 13. stavak 2. Zakona o energiji (Narodne novine, broj 120/2012, 14/2014, 95/2015, 102/2015 i 68/2108; u daljnjem tekstu: Zakon o energiji 120/12), koji je stupio na snagu 8. studenog 2012., propisano da se ovlasti i odgovornosti za utvrđivanje i provođenje politike poticanja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije, uvjeti i način proizvodnje i korištenja energije iz obnovljivih izvora energije na tržištu energije, financijski poticaj za korištenje obnovljivih izvora energije te druga pitanja vezana za korištenje obnovljivih izvora energije određuju ovim Zakonom, posebnim zakonom kojim će se urediti korištenje obnovljivih izvora energije kao i ostalim zakonima.

Odredbom članka 54. stavka 1. Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (Narodne novine, broj 100/2015, 123/2016, 131/2017, 96/2018 i 111/2018; u daljnjem tekstu: Zakon OIEVUK), da je propisano da se do stupanja na snagu pravilnika iz članka 18. stavka 9. i uredbe iz članka 36. ovoga Zakona primjenjuje Pravilnik 88/12, ako pojedine njegove odredbe nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona. Iz navedenog da je razvidno kako se stupanjem na snagu Zakona o energiji 120/12 odredbe Pravilnika 67/07 više ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, jer se korištenje obnovljivih izvora energije te druga pitanja određuju Zakonom o energiji 120/12 i Zakonom OIEVUK i ostalim zakonima.

Dalje navodi da su pravilnici provedbeni propisi kojima se definira i pobliže uređuje korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije, pa da kao takvi ne mogu određeno pitanje uređivati na način i protivno svrsi zakona kao propisa višeg ranga, pa da nakon stupanja na snagu Zakona o energiji 120/12 i Pravilnika 88/12, odredbe Pravilnika 67/07 nije bilo moguće primijeniti u konkretnom slučaju povodom zahtjeva tužitelja. Tuženik dodatno ukazuje kako je zakonom propisano da se ukida institut PEO te da se pravo koje se s njim stjecalo u novom uređenju dodjeljuje kroz postupak javnog natječaja, a kako se ovdje radi o propisivanju prava pojedinog ovlaštenika, a čime se ograničavaju prava drugih osoba na obavljanje konkurirajuće djelatnosti na istovjetnoj lokaciji, da je jasno da se takvim odredbama ograničavaju prava drugih osoba, a što je suprotno Ustavu Republike Hrvatske.

Ističe da je ovu nepravilnost uočio i sam zakonodavac, što da je razvidno iz članka 13. stavak 2. Zakona o energiji 120/12. Stoga da za normiranje uvjeta i načina proizvodnje i korištenja energije iz obnovljivih izvora energije više nije ovlašten ministar podzakonskim propisom, već samo zakonodavac zakonom. U odnosu na neosnovan navod tužitelja kako Pravilnik 88/12 ne daje nikakve ovlasti tuženiku da o postojećim zahtjevima odluči, tuženik ističe kako je sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama Suda u predmetu VE Č. – O., poslovni broj: 1 Usl-1229/13-21, donesen zaključak kojim je odbijen zahtjev tužitelja zbog nepostojanja uvjeta za pokretanje postupka sukladno odredbama ZUP/91, bez obzira što su u postupku obavljene neke radnje prije negoli je tuženik utvrdio da se o zahtjevu ne može raspravljati.

Provedene radnje, koje inače znače da je postupak pred upravnim tijelom pokrenut (članak 125. stavak 1. ZUP/91), u konkretnom slučaju da se smatraju prethodnim radnjama usmjerenim na utvrđivanje postojanja uvjeta za vođenje i primjenu odredbi upravnog postupka, dok se o meritumu predmetnog zahtjeva nije ni raspravljalo niti odlučivalo, već je samo odlučeno hoće li se pokrenuti postupak u kojem bi se o zahtjevu raspravljalo i odlučivalo. Nadalje, u odnosu na neosnovani navod tužitelja kako je zakonodavac dozvolio da se već donesena, a još neizvršena PEO, mogu izvršiti sukladno Pravilniku 67/07, te kako ne postoji razlog zašto navedeno ne bi bilo moguće u odnosu na PEO koja se tek trebaju donijeti temeljem podnesenih zahtjeva, tuženik ističe kako se u konkretnom postupku ni u kojem slučaju ne može pozvati na primjenu odredbe članka 22. stavka 1. i stavka 2.

Pravilnika 88/12, obzirom da tužitelj na temelju podnesenog zahtjeva nije stekao pravo niti je nastala obveza upravnog tijela da tužitelju izda PEO. Slijedom navedenog, da se ne radi o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom ni o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze tužitelja prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužitelja i upravnog tijela da je nastao odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu (ali nije stekao pravo na točno određenu odluku - konkretno rješenje kojim se izdaje prethodno energetsko odobrenje), ali upravno tijelo odnosno tuženik ima obvezu odlučiti o zahtjevu, pri tome imajući u vidu odredbu članka 4. stavka 1.

ZUP/91, prema kojoj upravnu stvar rješava na temelju zakona i drugih propisa. Kako je donošenje prethodnog energetskog odobrenja suprotno novom pravnom režimu, a prijelazni pravni režim nije utvrđen, da je nedvojbeno kako bi izvršenje takvog PEO, na kojem tužitelj neosnovano ustraje, bilo protivno zakonu. U odnosu na paušalne navode tužitelja kako u nedostatku izričitih zakonskih rješenja primjenjivač propisa rješenja mora pronalaziti i u uobičajenim rješenjima koja se primjenjuju, te kako svi ili velika većina procesnih i materijalnih zakona koji u sebi sadrže procesne odredbe u svojim prijelaznim i završnim odredbama redovito propisuju da se na postupke koji su započeli u vrijeme važenja starog zakona primjenjuje stari zakon, te kako se sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2435/2001 od 20. travnja 2005. i U-I-2510/01 od 6. prosinca 2006., u upravnom postupku ima primjenjivati propis koji je mjerodavan u vrijeme pokretanja postupka, osim ako zakonom ili drugim propisom donesenim na temelju zakona nije drugačije propisano, tuženik ukazuje kako je upravo zakonom (članak 13. stavak 2.

Zakona o energiji 120/12) propisano da se nakon stupanja na snagu Zakona o energiji 120/12 više ne mogu primijeniti odredbe Pravilnika 67/07 vezano za izdavanje prethodnog energetskog odobrenja. Nadalje, u odnosu navedene odluke Ustavnog suda tuženik ukazuje kako je Ustavni sud odlukom U-III-1723/2014 od 21. rujna 2017. prihvatio (potvrdio) stajalište Vrhovnog suda da upravna odluka treba biti donesena u skladu s propisom koji je na snazi u trenutku njenog donošenja. Pritom da Vrhovni sud kod donošenja ovakve odluke polazi od pretpostavke kako samim podnošenjem zahtjeva podnositelj nije stekao nikakvo pravo te kako je između podnositelja zahtjeva i upravnog tijela nastao samo odnos u kojem podnositelj zahtjeva ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu, bez prava na točno određenu odluku, a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. dalje u odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj neosnovano navodi kako je tuženik donošenjem pobijanog rješenja povrijedio odredbe članka 3. i 16.

Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014, dalje u tekstu: Ustav RH), a temeljem kojih odredbi se vladavina prava postavlja kao jedan od najviših vrednota ustavnog poretka te kako se temeljem Ustava RH prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom. Tuženik ističe kako je navedeno u potpunosti neosnovano, posebice imajući u vidu citirano stajalište Vrhovnog suda s obzirom na njegovu ustavnu ulogu te njegov položaj kao najvišeg suda u državi, jer samim podnošenjem zahtjeva tužitelj nije stekao nikakvo pravo pa samim time donošenjem pobijanog rješenja ni u kojem slučaju nisu povrijeđena ustavna prava tužitelja.

Naime, prethodnim energetskim odobrenjem stječe se pravo isključivog razvoja projekta na odobrenoj lokaciji, koja se u pravilu nalazila na zemljištu u državnom vlasništvu, bez provođenja javnog natječajnog postupka, koncesijske naknade ili sl., odnosno radilo se o propisivanju isključivih prava pojedinog ovlaštenika, a čime su se ograničavala prava drugih osoba na obavljanje konkurirajuće djelatnosti na istoj lokaciji. Stoga je donošenjem Pravilnika 88/12 ukinut dotadašnji način razvoja projekta obnovljivih izvora energije, te Pravilnikom 88/12 i kasnije donošenjem Zakona OIEVUK propisano provođenje natječajnog postupka na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske.

Tuženik, u svezi navoda iz tužbe o postupanju tuženika kojim se takvim postupanjem tuženika povrjeđuje pravo na jednakost pred zakonom te protivno načelu izvjesnosti, budući se one koji su podnijeli uredne zahtjeve za izdavanjem PEO stavlja u nepovoljniji položaj od onih kojima je PEO izdano, ukazuje kako je u konkretnom slučaju kod donošenja ocjene treba li se zaštititi interes pojedinca odnosno tužitelja, odmjeren interes svih pojedinaca na koje se odnosila predmetna izmjena pravnog režima i javni interes, odnosno interes trećih osoba, nakon čega je ocijenjeno kako bi zaštita legitimnog očekivanja pojedinca, ovdje tužitelja, povrijedila interes trećih osoba te takvo očekivanje ne bi bilo razumno i zasnovano na zakonu.

Tuženik ističe da jedan od razloga zbog čega je zakonodavac izmijenio pravni režim jest taj da se bez provođenja javnog natječaja prethodnim energetskim odobrenjem pojedincu dalo isključivo pravo razvoja projekta na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, pravo rješavanja imovinsko-pravnih odnosa i pravo upisa u Registar OIEKPP, na koji način, izdavanjem PEO bez provođenja javnog natječaja, dolazi do narušavanja prava trećih osoba, zbog čega je zakonodavac izmijenio podzakonski propis, ukinuo institut PEO te je propisao kako se pravo na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, kao i pravo priključka na elektroenergetsku mrežu, rješava kroz postupak javnog natječaja.

Nadalje, tuženik ističe kako stupanjem na snagu Zakona o energiji 120/12, odredbe Pravilnika 67/07 nije bilo moguće primijeniti u konkretnom slučaju povodom zahtjeva tužitelja, pa da se stoga u konkretnom slučaju ne može štititi načelo legitimnih očekivanja, prvenstveno zbog poštivanja načela zakonitosti kao najviše pravne vrijednosti. Nadalje se u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj paušalno navodi kako je odbijanje upravnog tijela da izda PEO protivno interesu Republike Hrvatske za poticanje razvoja projekta obnovljivih izvora energije, pa se ukazuje kako je Strategijom energetskog razvoja postavljen strateški cilj kako će Republika Hrvatska ispuniti obveze prema Direktivi Europske unije o poticanju obnovljivih izvora energije o udjelu obnovljivih izvora energije, u bruto neposrednoj potrošnji energije u iznosu od 20%.

Odredbama Zakona OIEVUK (članak 2. i članak 7.) propisan je nacionalni obvezujući cilj korištenja energije iz obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj u 2020. godini, koji izražen u postotku iznosi 20%, a kojeg je, prema službenim podacima na Eurostat-u objavljenim za 2016. godinu, u 2016. godini Republika Hrvatska premašila (28,3%). Konačno, tuženik zaključuje kako je tuženik obzirom na okolnosti pravilno i zakonito postupio u upravnom postupku koji je prethodio predmetnoj tužbi, slijedom čega predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

U sporu je održana rasprava čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje ZUS), izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok se tuženik, iako uredno pozvan, nije odavao pozivu suda, pa je rasprava u skladu s odredbom članka 39. stavak 3. u svezi s odredbom članka 37. stavak 3. ZUS-a, održana bez njegove prisutnosti. Opunomoćenik tužitelja ostao je kod svih navoda iz tužbe.

U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika čitana je i pregledana dokumentacija koja se nalazi u spisu upravnog spora, kojem priliježu osporeno rješenje KLASA: UP/II-310-02/16-01/02, URBROJ: 517-06-4-18-4 od 29. studenog 2018. i zaključak Ministarstva gospodarstva, Uprava za energetiku i rudarstvo, Sektor za energetiku, KLASA: UP/I-310-02/09-01/165, URBROJ: 526-04-01/2-16-04 od 11. siječnja 2016., te je pregledana i čitana dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu koja priliježe spisu prvostupanjskog tijela.

Među strankama je sporna primjena Pravilnika 67/07 na postupak odlučivanja o zahtjevu tužitelja za izdavanjem PEO, odnosno, sporno je ima li u konkretnom slučaju uvjeta za vođenje upravnog postupka po zahtjevu tužitelja za izdavanjem PEO. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Iz dokumentacije koja priliježe spisu tuženog tijela proizlazi da je zahtjev za izdavanjem PEO tužitelj podnio 24. prosinca 2009., u koje vrijeme je na snazi bio Pravilnik 67/07, dok se kao postupovni zakon primjenjivao ZUP/91.

Pravilno je, po mišljenju ovog suda, tuženik utvrdio da nema uvjeta za vođenje postupka, budući je u konkretnom slučaju, bez obzira što su u postupku obavljene neke radnje prije negoli je tuženik utvrdio da se o zahtjevu ne može raspravljati, trebalo odbaciti zahtjev tužitelja iz razloga nepostojanja uvjeta za pokretanje postupka, a provedene radnje, koje inače znače da je postupak pred upravnim tijelom pokrenut (članak 125. stavak 1. ZUP/91), trebalo je smatrati prethodnim radnjama usmjerenim na utvrđivanje postojanja uvjeta za vođenje i primjenu odredbi upravnog postupka.

Pravilno je tuženik odbio prigovor tužitelja da je predmetni postupak trebalo dovršiti prema odredbama Pravilnika 67/07, budući je prijelaznim i završnim odredbama Pravilnika 88/12, i to člankom 22., propisano da će se postupci u kojima su do dana stupanja na snagu tog Pravilnika stečena prava i obveze temeljem ishođenog PEO dovršiti prema odredbama Dakle, prilikom odluke o primjeni Pravilnika 67/07 ili Pravilnika 88/12, odlučna je činjenica je li do dana stupanja na snagu Pravilnika 88/12 stranka stekla prava i obveze temeljem ishođenog PEO, a kako u konkretnom slučaju nema dvojbe da tužitelju takvo prethodno odobrenje nije izdano, to je jasno da je na konkretnu upravnu stvar trebalo primijeniti odredbe Pravilnika 88/12.

Nadalje, kako Pravilnikom 88/12 nije predviđeno izdavanje PEO, to nije bilo uvjeta za vođenje takvog postupka, niti je tuženik mogao pozvati tužitelja da svoj zahtjev eventualno uskladi s odredbama Pravilnika 88/12, budući je Pravilnikom 88/12 cjelokupan postupak izdavanja energetskog odobrenja reguliran na potpuno drugačiji način. Tako je, primjerice, Pravilnikom 88/12 propisano da će se imovinsko pravni odnosi na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske rješavati kroz postupak javnog natječaja, dok se to ranije rješavalo kroz institut PEO, gdje je lokaciju za izgradnju projekta birao sam investitor i to u pravilu na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, bez provođenja javnog natječaja, slijedom čega nije bilo ni objektivne mogućnosti da tužitelj svoj ranije postavljeni zahtjev za izdavanjem PEO ispravi i dopuni u skladu s Pravilnikom 88/12, pa da bi se eventualno nakon dopune zahtjeva moglo odlučivati o njegovoj osnovanosti.

Navedeni stav izražen je i u presudi ovog suda poslovni broj UsI-1229/13-21 od 25. studenog 2015., donesenoj u upravnom sporu pokrenutom po tužbi istog tužitelja radi nedonošenja odluke o zahtjevu tužitelja za izdavanje PEO za izgradnju vjetroelektrane Č. – O..

Istovjetno je sud odlučio i u upravnom sporu koji se vodio između istih stranaka u svezi izdavanja PEO po zahtjevu tužitelja za izgradnju vjetroelektrane L., presudom poslovni broj 1 UsI-2422/13-15 od 25. studenog 2015., a koja presuda je potvrđena odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1475/16 od 10. svibnja 2017. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da u konkretnom slučaju time što je tuženik donio rješenje kojim odbija žalbu tužitelja protiv zaključka kojim se zahtjev tužitelja za izdavanjem PEO odbacio, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP/09, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

Obzirom da je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelju je, u skladu s odredbom članka 79. stavka 3., odbijen i zahtjev za naknadu troška ovog upravnog spora.

U Splitu, 22. svibnja 2019.

SUTKINJA

Sanda Crljen Ivančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- odvj. S. V., S., uz zapisnik o objavi,

- Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Radnička cesta 80, Zagreb, uz zapisnike od 14. 05. 2019. i 22. 05. 2019.,

- u spis