I Kž-544/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i mr. Biondić-Filep Vjere kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č. M. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl.
Legislator headnote
AI generatedI Kž-544/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Pobijanom presudom prvostepeni sud je na temelju čl. 350. t. 3. ZKP oslobodio optužbe opt. Č. M. da je na način i u vrijeme opisano u izreci te presude učinio krivično djelo pokušaja silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 544/1990-5
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i mr. Biondić-Filep Vjere kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č. M. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl.
19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 25. travnja 1990. K 58/90, u sjednici održanoj 23. travnja 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladena i zamjenika optuženikova branitelja M. I., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca, te se potvrdjuje presuda suda prvog stepena.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom prvostepeni sud je na temelju čl. 350. t. 3. ZKP oslobodio optužbe opt. Č. M. da je na način i u vrijeme opisano u izreci te presude učinio krivično djelo pokušaja silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ.
Protiv te presude javni tužilac je podnio žalbu zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Optuženik je podnio odgovor na žalbu javnog tužioca, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.
Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se uvaži žalba javnog tužioca, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Na temelju čl. 371. st.1. i 4. ZKP sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladena i optuženikova branitelja M. I., u zamjeni za
I Kž 544/1990-5
branitelja M. V., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti (čl. 371. st. 4. ZKP) uredno obaviještenog opt. Č. M..
Žalba nije osnovana.
Žalitelj očito smatra da prvostepeni sud s jedne strane nije kritički analizirao obranu optuženika a da je s druge strane neosnovano otklonio kao nevjerodostojan iskaz ošt. M. K., te u žalbi polemizira sa ocjenom dokaza izloženom u obrazloženju pobijane presude i toj ocjeni suprotstavlja svoje subjektivno vidjenje činjeničnog stanja, te u skladu s tezom optužbe izvodi zaključak, da je optuženik učinio krivično djelo za koje je optužen. Pri tome žalitelj i sam koncendira da u iskazu oštećenice u odnosu na rezultate vještačenja materijalnih tragova postoje takve nesuglasnosti koje otežavaju utvrdjivanje pravog činjeničnog stanja, medjutim ističe da to nije bilo bitno s obzirom da je utvrdjeno da je optuženik želio spolni odnos sa oštećenicom.
Suprotno izloženom stajalištu žalbe, prvostepeni je sud obranu optuženika analizirao i temeljito ispitao, a sve izvedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj medjusobnoj vezi, podvrgao je svestranoj i savjesnoj ocjeni i na temelju takve ocjene dokaznog materijala, u skladu sa načelom slobodne ocjene u krivičnom postupku, izveo jedini pravilan i logični zaključak, da nije dokazano da je optuženik učinio krivično djelo za koje je optužen.
Činjenična utvrdjenja i zaključci prvostepenog suda nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima, jer se ti navodi, u suštini, svode na pobijanje sudačkog uvjerenja, koje je u konkretnom slučaju utemeljeno na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza i logički i uvjerljivo obrazloženom, te se kao takvo uspješno i ne može pobijati.
Naime, postupajući u skladu sa upozorenjem u ukidnom rješenju ovog drugostepenog suda, prvostepeni sud je na ponovnom sudjenju detaljnije i okolnosnije saslušao kao svjedoka ošt. M. K. i njezin iskaz je konfrontirao sa obranom optuženika i rezultatima kriminalističkog vještačenja u odnosu na materijalne tragove, te je izveo pravilan zaključak da iskaz oštećenice, sam za sebe kao neposredni dokaz, a pogotovo kad se dovede u vezu s drugim izvedenim dokazima, ne predstavlja uporište za pouzdan i nedvojben zaključak o krivnji i odgovornosti optuženika, kakav je inače neophodan za donošenje osudjujuće presude.
Napose se to odnosi na odlučnu činjenicu - postojanje svijesti kod optuženika da u namjeri iznudjivanja obljube prema oštećenici primjenjuje silu radi savladavanja njezina otpora. Nije, naime, sporno da je oštećenica kritične prigode zadobila tjelesne ozljede, medjutim ta okolnost nužno ne upućuje na zaključak da je optuženik upotrebio silu radi prisile oštećenice na obljubu, kako to smatra žalitelj. Naprotiv, ispravno je rezoniranje prvostepenog suda, utemeljeno na ocjeni svih izvedenih dokaza, da optuženik prema oštećenici nije primijenio silu i zadao joj ozljede u onakvom specifičnom cilju kakav ima u vidu dispozicija krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH, tj. radi prisile oštećenice na obljubu i savladavanja njezina otpora, već je ispravno njegov postupak ocijenio kao reakciju na neočekivanu
I Kž 544/1990-5
promjenu ponašanja oštećenice koja je, uostalom, i sama zadala tjelesne povrede optuženiku. U prilog ispravnosti takvog zaključka prvostepenog suda govori priroda i lokacija ozljeda oštećenice, za koje prvostepeni sud s pravom smatra da su nespecifične i nemaju karakteristike tipičnih povreda tzv. seksualnih delikata.
Stoga okolnost što su kod oštećenice utvrdjene lake tjelesne povrede nema ono značenje koje mu pridaje žalba, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da sila koju je upotrijebio optuženik nije primijenjena radi prisile oštećenice na obljubu, već kao izraz njegova revolta prema oštećenici kad ga je ona ugrizla i prestala mu uzvraćati nježnosti te time dala do znanja da ipak ne želi spolni odnos.
Kod toga je odlučno da optuženik ništa nije poduzeo u pravcu prisilne obljube nakon što je oštećenici zadao tjelesne povrede, niti to, uostalom, tvrdi sama oštećenica.
Usvajajući, prema tome, u svemu logične i iscrpne razloge na kojima je zasnovana prvostepena presuda, ovaj Vrhovni sud je našao da činjenično stanje nije pogrešno utvrdjeno, jer provedenim dokazima obrana optuženika nije isključena, pa je stoga kao rezultat slobodne ocjene dokaza pravilan i zaključak prvostepenog suda, da nije dokazano da je optuženik učinio krivično djelo za koje je optužen.
Kako dakle nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz kojeg javni tužilac pobija prvostepenu presudu, niti su utvrdjene povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.
U Zagrebu, 23. travnja 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Burkanović Branka v.r.
Mr. Zmajević Branko v.r.