Revr-824/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Revr 824/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Jasni Guštek, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz K., …, kojeg zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica u K., protiv tuženika T. d.d. Z., … K., …, kojeg zastupa punomoćnik D. L., dipl. pravnik, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1508/09 od 19. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 378/08 od 8. svibnja 2009., 30. prosinca 2010.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se tuženikova revizija kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 55.300,00 kn sa zateznom kamatom, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu 9.690,50 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (t. I. izreke). Ujedno je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 3.800,00 kn sa zateznom kamatom te zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 6.300,00 kn od 10. prosinca 2007. do 8. svibnja 2009. (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. i 84/08. - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08.), navodeći da se radi o pravnim pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona, a o kojima revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje, a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti je kao neosnovanu, a tužitelju dosuditi trošak odgovora na reviziju.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Predmet ovog spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio kao radnik tuženika obavljajući poslove tesara, kada je ozlijeđen 7. veljače 2007. radeći na gradilištu nove gimnazije u K..

U ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st.1. t. 1. ZPP. U konkretnom slučaju bila bi dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, tzv. izvanredna revizija.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP).

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći nekoliko načelnih pitanja. Prvo pitanje odnosi se na odgovornost poslodavca za štetu koju je pretrpio radnik na radu ili u vezi s radom, odnosno, moraju li kumulativno biti ispunjeni uvjeti da je radnik štetu pretrpio na radu i obavljajući svoj posao po nalogu rukovoditelja, ili je dovoljno samo da je šteta nastupila na radu, a nevezano za proces rada, odnosno konkretne poslove koje je radnik obavljao. Drugo pravno pitanje odnosi se na to na kome leži teret dokaza da je šteta nastala na radu i u vezi s radom, ako ti uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, odnosno mora li tužitelj dokazati činjenicu da je ona nastala na radu i u vezi s radom, a tek nakon toga poslodavac mora dokazati ekskulpirajuće okolnosti (krivnja oštećenika, viša sila ili krivnja treće osobe), ili je dovoljno da tužitelj navede da je nastradao na radu pa je na poslodavcu teret dokaza da šteta nije nastala u vezi s procesom rada koji treba obavljati ozlijeđeni radnik. U reviziji tuženik je postavio i pravno pitanje koje se odnosi na ocjenu odgovornosti ili suodgovornosti samog radnika, odnosno je li potrebno dokazati njegovu krajnju nepažnju ili je već i obična nepažnja radnika dovoljna da se poslodavac oslobodi odgovornosti. Tuženik je postavio i pravno pitanje koje se odnosi na tijek kamata na dosuđenu naknadu štete.

Sva navedena pravna pitanja prije svega su načelne naravi i u odnosu na takva pitanja ne ovisi odluka u ovom konkretnom sporu. Naime, predmet ovog spora je naknada štete tužitelju zbog povrede na radu, a činjenica da se radi o povredi na radu nije niti bila sporna u postupku, zbog čega prvo pitanje zbog kojeg je podnesena revizija nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. I drugo pravno pitanje je načelne naravi te se ne radi o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, jer kao što je već navedeno, u postupku nije bilo sporno da se radi o šteti koja je nastala na radu. U postupku je utvrđeno da je tuženik isključivo odgovoran za naknadu štete tužitelju pa pravno pitanje koje se odnosi na ocjenu odgovornosti ili suodgovornosti samog radnika, odnosno je li potrebno dokazati njegovu krajnju nepažnju ili je već i obična nepažnja radnika dovoljna da se poslodavac oslobodi odgovornosti, nije od značaja, jer u postupku nije ocjenjivana suodgovornost radnika.

Iz sadržaja pravnog pitanja koje se odnosi na tijek zatezne kamate treba reći da tuženik nije naznačio određeno pravno pitanje, već u reviziji razmatra činjenična pitanja. Naime, ocjena kada dospijeva obveza pravične novčane naknade u smislu čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), kojom odredbom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, ovisi o činjeničnim utvrđenjima u svakom konkretnom slučaju.

Osim toga, u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP stranka treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je pravno pitanje zbog kojeg je izjavila reviziju važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, općenito navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da bi se neka pravna pitanja trebala u konkretnom slučaju smatrati važnim u smislu čl. 382. st. 2. ZPP nisu dovoljni za dopuštenost revizije. Tuženik se u reviziji poziva na različitu praksu drugostupanjskih sudova, međutim, da bi taj razlog bio dovoljno određen bilo bi potrebno konkretno navesti sudske odluke, drugostupanjske sudove koji su donijeli te odluke i priložiti te odluke ili navesti gdje su one objavljene, što tuženik nije učinio.

S obzirom da revizija tuženika nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP te ne sadrži određena pravna pitanja od kojih ovisi odluka u ovom sporu, a nisu navedeni niti razlozi zbog kojih bi ta pitanja bila važna, revizija tuženika protiv drugostupanjske presude nije dopuštena.

Na temelju odredbe čl. 392. ZPP revizija tuženika je odbačena i riješeno je kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 30. prosinca 2010.

Sutkinja:

Jasna Guštek, v.r.