I Kž-735/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-735/00-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća, i sudske savjetnice – tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. V. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 3. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 10. listopada 2000. godine broj Kv-366/00 (K-35/91), o obustavi izvršenja kazne zatvora nad osuđenikom, u sjednici održanoj dana 18. siječnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zadru obustavio je izvršenje kazne nad os. V.Š. zbog nastupanja apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je imenovani zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 3. i dr. KZRH osuđen presudom Okružnog suda u Zadru od 13. ožujka 1992. godine, broj: K-35/91, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. svibnja 1992. godine, broj: Kž-214/92.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u pisanom podnesku od 28. prosinca 2000. godine, broj DOKŽ-1175/00 podržao žalbu državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

Žalbom se navodi da je navedena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena presudom Okružnog suda u Zadru broj: K-35/91, uzeta kao pravomoćno utvrđena prilikom odmjeravanja kazne u predmetu zbog kaznenog djela iz čl. 36. KZRH presudom Vojnog suda u Splitu od 05. veljače 1993. godine broj: K-74/92, pa mu je primjenom odredaba o stjecaju odmjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Ta presuda još nije postala pravomoćna, jer je po žalbama stranaka ukinuta i vraćena na ponovno suđenje, pa stoga drži da se ta kazna, budući je bila sastavni dio izrečene kazne optuženiku prema presudi Vojnog suda u Splitu, nije mogla posebno izvršavati.

Međutim, pravilno je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud naveo da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne. Naime, sukladno odredbi čl. 92. OKZRH, izrečena kazna ne može se izvršiti kada protekne dvije godine od osude na zatvor u trajanju do jedne godine. Nadalje, temeljem čl. 94. OKZRH, zastarijevanje izvršene kazne počinje od dana kada je presuda postala pravomoćnom, a zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu izvršenje kazne ne može poduzeti. Konačno, temeljem čl. 94. st. 5. OKZRH, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtjeva za zastaru izvršenja kazne.

Imajući u vidu da je sporna kazna izrečena presudom koja je postala pravomoćna dana 28. svibnja 1992. godine, te da, sukladno gore iznesenim odredbama OKZRH, apsolutna zastara izvršenja kazne nastupa protekom četiri godine od pravomoćnosti presude, osnovano je i zakonito prvostupanjski sud zaključio, da je apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena presudom Okružnog suda u Zadru broj K-35/91, nastupila 28. svibnja 1996. godine. Kod toga je potpuno irelevantno, je li ta kazna bila uzeta kao pravomoćno utvrđena prilikom odmjeravanja kazne u predmetu koji se vodio pred drugim sudom, i to stoga što je zakonom određeno da apsolutna zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju protekom dvostrukog vremena određenog za relativnu zastaru.

Slijedom svega navedenog, riješeno je kao u izreci, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP:

U Zagrebu, 18. siječnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.