Rev-2355/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2355/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., koga zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik iz Z., protiv tužene Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz Zagreba, Trg Nikole Šubića Zrinskog 11, zastupane po Z. Z. odvjetniku iz Z., radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o kupnji stana, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1999. godine, br. Gž-3295/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 25. studenog 1997. godine br. Ps-2289/92, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužene Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 25. studenog 1997. godine br. Ps-2289/92 nadomješten je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, kojim tužena HAZU prodaje tužitelju stan u Z., I kat, površine 77,60 m² za 12.920,00 DEM, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, koji se stan nalazi u zgradi upisanoj u z. k. ul. 2483 kčbr. 3047 k. o. Grad Z..

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1999. godine, br. Gž-3295/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužena je uložila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, odnosno iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u nejasnim, manjkavim i proturječnim razlozima u obrazloženju presude suda drugog stupnja, kojom nije odgovoreno na sve žalbene razloge tužene, uslijed čega se ta presuda ne može ispitati.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u neosnovanim zaključcima nižestupanjskih sudova da je predmetni stan u društvenom vlasništvu, iako iz odredbe čl. 27. Zakona o HAZU («Narodne novine» br. 34/91) i zemljišno-knjižne uknjižbe nedvojbeno proizlazi da je predmetni stan u vlasništvu HAZU-a, koje vlasništvo nije posljedica pretvorbe, jer HAZU nikada nije vlasništvo na nekretninama bilo oduzeto nacionalizacijom, eksproprijacijom ili nekim drugim propisom, osim što je ta imovina u skladu s pravnim shvaćanjem tadašnjeg poretka bila nazvana državnom, odnosno kasnije društvenom, a što je ispravljeno Zakonom o HAZU. Upravo tim Zakonom je HAZU potvrđena kao jedinstvena ustanova u Republici Hrvatskoj, pa stoga i njezina imovina ima pravni status posebne društvene zaštite, te je pored toga od interesa za Republiku Hrvatsku. Time su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 2. i 3. alineja 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” br. 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 47/94, 58/95 – u daljnjem tekstu: ZPS). Osim svega toga, primjena odredbe čl. 3. toč. 3. Zakona o prodaji stanova proizlazi i iz odredbe čl. 16. st. 6. Zakona o zakladama i fundacijama (“Narodne novine” br. 36/95), prema kojoj odredbi se takva imovina ne smije otuđiti (prodati, zamijeniti i sl. ) pogotovo zato što se prema odredbi st. 5. istog članka takva imovina može koristiti samo za ostvarivanje svrhe zbog koje je zaklada osnovana. Stoga bi prodaja predmetnog stana bila u izravnoj suprotnosti sa iznijetim odredbama čl. 16. st. 5. i 6. Zakona o zakladama i fundacijama.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i nadležnom državnom odvjetništvu ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, dok se nadležni državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao člana obiteljskog domaćinstava u stanu u Z., površine 77,60 m² za 12.920,00 DEM, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, koji se stan nalazi u zgradi upisanoj u z. k. ul. 2483 kčbr. 3047 k. o. Grad Z., da sud donese presudu koja nadomješta ugovor o prodaji stana u smislu odredbe čl. 9. st. 2. ZPS, s obzirom da je tužena odbila s tužiteljem potpisati ugovor o prodaji navedenog stana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren, kao što nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident, jer je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene razloge tužene, niti je presuda suda drugog stupnja nejasna i proturječna, kako tvrdi revident. Drugostupanjski sud je naglasio postojanje pravnog statusa spornog stana kao društvene imovine u času podnošenja zahtjeva za otkup stana, opširnije obrazložio način prijelaza te imovine u društveno vlasništvo, te odredbu čl. 27. Zakona o HAZU označio kao pretvorbu društvenog vlasništva, na što upućuju i brojne inicijative tužene da se imovina Akademije izuzme iz odredaba Zakona o prodaji stanova, a čemu nije udovoljeno. Stoga se nisu ostvarili revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 350. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Nesporno je da je tužitelj kao član obiteljskog domaćinstva dobio suglasnost za kupnju stana od nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu. . Utvrđeno je tijekom postupka da je stambena zgrada u Z., temeljem odredbe čl. 1. i 5. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini od 03. lipnja 1947. upisana kao društveno vlasništvo, a Zakonom o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (“Narodne novine” br. 56/71 i 54/88) upravljanje tom društvenom imovinom povjereno je JAZU. Tim propisima je predmetni stan, kao i ostali stanovi u navedenoj zgradi, postao društveno vlasništvo. Neosnovani su revizijski navodi da je predmetni stan bio društveno vlasništvo samo za vrijeme trajanja bivše države, čijim raspadom tužena opet ima pravo vlasništva na spornoj nekretnini, jer je pravo vlasništva u društveno preneseno propisima kojima je izmijenjen vlasnički režim, isto kao što je u novoj državi prijelaz i prijenos društvenog vlasništva u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba izvršen na temelju propisa, u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. Zakona o HAZU.

Neprijeporna je činjenica da je člankom 27. Zakona o HAZU, imovina Akademije, kako pokretna, tako i nepokretna, stečena darovanjem, zapisom i slično, utvrđena vlasništvom Akademije, ali ta činjenica nije odlučna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, u vrijeme donošenja i stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova (donijet 31. svibnja 1991. objavljen u “Narodnim novinama” br. 11. lipnja 1991. godine, a stupio na snagu osmog dana od objave, dakle 19. lipnja 1991. ) predmetni stan bio je u režimu društvenog vlasništva. Danom stupanja Zakona o prodaji stanova na snagu, stanari na stanovima u društvenom vlasništvu stekli su pravo na otkup stana, uz ostvarenje ostalih pretpostavki propisanih zakonom, koje ovdje nisu sporne. Zakon o HAZU, koji je donijet 26. lipnja 1991. godine, objavljen u “Narodnim novinama” br. 16. srpnja 1991. godine, a stupio na snagu 24. srpnja 1991. godine, nije retroaktivno promijenio pravni režim društvenog vlasništva u vlasništvo HAZU, što implicite priznaje i revident kad kaže da je time ispravljeno postojanje društvenog vlasništva na spornom stanu i riješen status imovine HAZU. Iz istih razloga nisu odlučne tvrdnje revidenta da je odredbama Zakona o HAZU Akademija potvrđena kao jedinstvena ustanova u Republici Hrvatskoj, čija imovina ima status posebne društvene zaštite, od interesa za Republiku Hrvatsku, jer sve kad bi takve tvrdnje bile točne, ne bi bile odlučne u odnosu na tužiteljevo pravo na otkup stana, budući da je to pravo stečeno časom stupanja Zakona o prodaji stanova na snagu, dakle 19. lipnja 1991. godine, dok je Zakon o HAZU stupio na snagu kasnije – 24. srpnja 1991.

Nisu osnovane ni tvrdnje revidenta da predmetna zgrada, pa time i sporni stan, predstavljaju zakladnu imovinu koja se temeljem odredbe Zakona o zakladama i fundacijama (“Narodne novine” br. 36/95) ne smije otuđiti, jer je taj zakon donijet znatno nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova, bez retroaktivnog djelovanja, pa nije primjenjiv na konkretan slučaj.

Iz svih navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužene kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.