Gžnš-172/2012-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gžnš-172/2012-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Ankice Matić, kao suca izvjestitelja i Vedrane Perkušić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku B. U., odvjetniku u I., protiv tuženika I. J. iz S., zastupanog po punomoćnicama E. K. B. i M. B. P., odvjetnicama u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj IP-1275/08 od 22. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 18. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i preinačuje pobijana prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-1275/08 od 22. veljače 2012. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka I. izreke).

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. i III. izreke) i rješava:

Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 67.028,17 kuna.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 649.000, 00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 15. rujna 2005. do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 37.515,00 kuna, dok se za više zatraženi trošak u iznosu od 6.150,00 kuna zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj u roku od 15 dana i pod naknadi parnični trošak u iznosu od 55.965,00 kuna."

Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu (osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu dijela troškova postupka tužitelja – točka II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istima.

Odgovor na žalbu podnosi tužitelj. Pobija žalbene navode tuženika i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Predmet ovog postupka je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu utuženog iznosa protiv tuženika kao nekadašnjeg direktora trgovačkog društva P. t. d.o.o. I. s naslova naknade štete.

Svoj tužbeni zahtjev tužitelj temelji na odredbi članka 10., 252. i 422. i dr. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, dalje u tekstu: ZTD).

U ovom stadiju postupka nije prijeporno postojanje tražbine tužitelja kao vjerovnika prema trgovačkom društvu P. t. d.o.o. V. G., a sve temeljem ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, da je tuženik bio član uprave navedenog društva – bivši direktor društva te da tužitelj nije namirio potraživanje od navedenog društva.

Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

- da prema ovršnom spisu broj Ovr-2554/99 Općinskog suda u Splitu, rješenje o ovrsi u odnosu na ovršenika P. t. d.o.o. postaje pravomoćno s danom 1. ožujka 2002.,

- da prema vještačenju u ovršnom postupku procijenjena vrijednost pokretnina trgovačkog društva P. t. d.o.o. iznosi 649.000,00 kuna,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 22. travnja 2005. otvoren stečajni postupak nad dužnikom P. t. d.o.o. (VI St-106/04) koji postupak je obustavljen i zaključen dana 13. ožujka 2006.,

- da je navedeno trgovačko društvo brisano iz registra.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj koji nije uspio naplatiti tražbinu u iznosu od 649.000,00 kuna od trgovačkog društva P. t. d.o.o. zbog nedostatka stečajne mase, da kao razlučni vjerovnik ima svoje pravo ostvarivati u parničnom postupku ako tužbom zahtijeva ostvarenje razlučnog prava te da je tuženik svojim propustima kod odugovlačenja s davanjem prokazne izjave u ovršnom postupku doveo do grube povrede glede pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika.

S obzirom na žalbu tuženika da u konkretnom slučaju tuženik kao bivši član trgovačkog društva ne bi bio odgovoran tužitelju, s zaključkom prvostupanjskog suda nije suglasan žalbeni sud i to iz slijedećeg razloga:

U konkretnom slučaju prijeporno je pitanje je li tuženik kao direktor odnosno član uprave nekadašnjeg trgovačkog društva dužan tužitelju naknaditi štetu koju tužitelj trpi zbog toga što svoju tražbinu nije naplatio od navedenog trgovačkog društva.

Naime, prema odredbi članka 430. stavka 1. ZTD-a (prije izmjene iz 2003.) propisano je da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva i da se tu na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 251. i 252. toga Zakona. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju društvu za štetu kao solidarni dužnici te da u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, a odredbom stavka 5. istog članka propisano je da se ako je naknada štete potrebna za to da se podmire vjerovnici društva, član uprave ne oslobađa od odgovornosti time što je djelovao po odluci članova društva.

Odredbom članka 252. ZTD-a, u stavku 1. je propisano da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva, a u stavku 5. propisano je da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoja potraživanja podmiriti od društva i da to vrijedi u slučajevima osim onih u stavku 3. toga članka samo onda, ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Iz spomenutih odredaba proizlazi da članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću za štetu odgovaraju samo društvu, a ne i vjerovnicima društva, dok članovi uprave dioničkog društva odgovaraju za štetu i vjerovnicima društva.

Iako, odredba članka 430. stavka 1. ZTD-a upućuje na odgovarajuću primjenu odredbe članka 252. ZTD-a to se odnosi samo na ona pitanja koja uređuje odredba tog stavka, tj. na dužnost članova uprave da su dužni voditi poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva, a ne i na pitanje ovlaštenja vjerovnika da od članova uprave društva s ograničenom odgovornošću traže naknadu štete zbog nemogućnosti namirenja svoje tražbine od društva. To posebno proizlazi iz odredbe stavka 5. članka 430. ZTD-a koja propisuje odgovornost članova uprave za štetu zbog nenamirenja vjerovnika i koja ovlašćuje i obvezuje društvo da namakne sredstva za namirenje vjerovnika, a da pri tom ne određuje da i vjerovnici društva s ograničenom odgovornošću mogu prema članovima uprave takvog društva postaviti zahtjev za naknadu štete.

Iz spisa proizlazi da ugovor o međusobnom poslovnom odnosu zaključuje tužitelj s trgovačkim društvom P. t. d.o.o. I. zastupanom po direktoru I. J. s tim da je trgovačko društvo dalo zalog za iznos od 2.000.000,00 DEM, na pokretninama navedenim u popisu pokretnina od 28. listopada 1998. koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika 28. listopada 1998.

Prema tome, žalbeni sud je mišljenja da sud prvog stupnja pogrešno primjenjuje navedene zakonske odredbe.

Naime, kako je naprijed navedeno odredba članka 430. ZTD-a (prije Novele iz 2003.) glasila je: "Članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu. Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima."

Iz navedene odredbe Zakona o trgovačkim društvima koja je bila na snazi u vrijeme kada prema navodima tužbe tuženik nije vodio poslove urednog i savjesnog gospodarstvenika proizlazi da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba članka 252. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima na temelju koje vjerovnici društva mogu postaviti zahtjev za naknade štete protiv članova uprave ako svoja potraživanja ne mogu podmiriti od društva, ako član uprave grubo povrijedi pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Naime, iz sadržaja (tadašnje) odredbe članka 430. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima proizlazi da vjerovnik nema pravo zahtijevati naknade štete protiv članova uprave društva s ograničenom odgovornošću, ako su oni povrijedili dužnost da vode poslove urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, za razliku od odredbi za dioničko društvo, vjerovnici društva s ograničenom odgovornošću prije posljednje Novele Zakona o trgovačkim društvima nisu mogli pokrenuti postupak za naknade štete protiv članova uprave društva s ograničenom odgovornošću zbog nemogućnosti namirenja svog potraživanja od tog društva (Vrhovni sud Republike Hrvatske u Gzz-367/01 od 7. svibnja 2003.). Članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću koji su povrijedili svoje obveze za štetu su do posljednje Novele Zakona o trgovačkim društvima odgovarali isključivo društvu (članak 430. stavak 2-5 tadašnjeg Zakona o trgovačkim društvima), s time da se u slučaju kada je član uprave morao naknaditi štetu društvu da bi društvo moglo podmiriti obveze prema svojim vjerovnicima član uprave se nije mogao osloboditi svoje odgovornosti pozivajući se na to da je djelovao po odluci članova društva (stavak 5.). Stoga tužitelj kao vjerovnik nije aktivno legitimiran za vođenje postupka radi naknade štete protiv tuženika kao bivšeg direktora trgovačkog društva.

Slijedom naprijed navedenog, propisi na koje se poziva tužitelj u konkretnom slučaju ne govore o odgovornosti za štetu člana uprave društva s ograničenom odgovornošću (što je u skladu i sa sudskom praksom), a s obzirom na činjenično stanje utvrđeno tijekom dokaznog postupka.

Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje, ali pogrešno primijenio materijalno pravo valjalo je odlučiti kao u izreci sukladno odredbi članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje u tekstu: ZPP).

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je valjalo temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka tako da je tuženiku priznat slijedeći trošak: sastav odgovora na tužbu, pristup na ročištima od 9. travnja 2010., 2. rujna 2011., 13. listopada 2011., 28. studenog 2011. i 22. veljače 2012. u pojedinačnom iznosu od 6.490,00 kuna (što ukupno daje 38.940,00 kuna) za pristup na ročištu od 18. siječnja 2010. (50%) iznos od 3.245,00 kuna što ukupno daje iznos od 42.185,00 kuna, a uvećano za PDV (23%) daje iznos od 51.887, 55 kuna.

Tuženik ima pravo i na žalbu u iznosu od 8.112,50 kuna što uvećano za PDV (25%) daje iznos od 10.140,62 kune na što treba dodati i trošak pristojbe žalbe (koja je plaćena) u iznosu od 5.000,00 kuna, pa u konačnici je tuženiku priznat trošak od 67.028,17 kuna.

U Splitu 18. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Dragica Samardžić