Revr-346/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 346/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. iz P., koju zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u O., protiv tuženika N. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru broj Gžr- 1092/2013-2 od 24. srpnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krapini broj P-122/12-12 od 30. listopada 2012., u sjednici održanoj 13. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1. Nalaže se tuženiku N. d.o.o. P., ..., da tužiteljici J. G., P., ..., isplati na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2011. god. bruto iznos od 8.631,40 kn (slovima: osamtisućašestotridesetjednakunaičetrdesetlipa), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 21. rujna 2011. god. pa do isplate, kao i da naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 614,20 kn, sve u roku 8 dana.

2. Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime jednokratnog dodatka na plaću neto iznos od 1.800,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. rujna 2011. god. pa do isplate.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Krapini, posl. br. P-122/12-12 od 30. listopada 2012. godine pod točkom I/ izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. G. kao neosnovan, a koji glasi:

„Nalaže se tuženiku N. d.o.o. P., ..., da tužiteljici J. G., P., ..., isplati na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2011. godinu bruto iznos od 8.631,40 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 21. rujna 2011. godine pa do isplate, kao i da naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 614,20 kn, sve u roku 8 dana.

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.512,50 kuna.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku i predložila Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovan postupak. U odgovoru na reviju tuženik je osporio navode tužiteljice iznesene u reviziji te je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora za 2011. te za isplatu jednokratnog dodatka na plaću („regresa“).

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora za 2011. primjenom odredbe čl. 61. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) ocijenivši da tužiteljica nije iskoristila godišnji odmor za 2011., dok je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu jednokratnog dodatka na plaću („regresa“) odbijen budući da tužiteljica godišnji odmor nije koristila pa joj ne pripada niti pravo na isplatu tog dodatka.

Drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora za 2011. jer tuženik tužiteljici nije uskratio korištenje godišnjeg odmora, a radni odnos je tužiteljici na njezin zahtjev prestao prije nego što je iskoristila godišnji odmor zbog čega joj ne pripada pravo na isplatu tog dodatka.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revidentica u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude navodi da reviziju podnosi zbog pravnog pitanja: „Da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima pravo na isplatu godišnjeg odmora kojeg nije iskoristila, u slučaju kada je njezin radni odnos prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu kojeg je dala sama tužiteljica?“.

Odlučujući o dopuštenosti podnesene izvanredne revizije vijeće ovoga suda ocijenilo je da revizija tužiteljice nije dopuštena. To stoga jer tužiteljica u reviziji nije izložila razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica u reviziji navodi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o ovom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, jer se radi o primjeni relativno nove pravne norme o kojoj nema sudske prakse jer je Zakonom o radu uvedena 2009. i koja u praksi i teoriji često izaziva dvojbe.

Ovakvi navodi tužiteljice u reviziji bez pozivanja na konkretne različite odluke drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda ne predstavljaju razloge važne za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Ovdje također treba reći da bi revizija tužiteljice bila nedopuštena i u slučaju da je tužiteljica u reviziji navela razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u tom slučaju postavljeno pravno pitanje ne bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda zauzeto u pobijanoj odluci podudarno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud o postavljenom pravnom pitanju zauzeo u odluci ovoga suda broj Rev-2437/95 od 8. travnja 1999.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Zbog navedenog je temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 13. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Gordana Jalšovečki, v.r.