I Kž-543/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 543/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.M. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH, sada čl. 127. st. 1. KZRH odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 15. travnja 1993.g. K 2/93, u sjednici održanoj 15. srpnja 1993.g., saslušavši zamjenika Državnog odvjetnika P.P.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se uvažava žalba opt. J.M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, tako da se optuženi J.M. za kriv. djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZRH, (po novoj numeraciji kriv. djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH), na temelju čl. 127. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u ovu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. prosinca 1992.g. na dalje.

U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. J.M. i nepreinačeni dio presude suda prvog stupnja potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom suda prvog stupnja oglašen je krivim opt. J.M. .kriv. djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZRH i na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, u koju je na temelju čl. 50. OKZRH uračunato vrijeme pritvora od 8. prosinca 1992. na dalje.

Na temelju čl. 65. st. 1. i 2. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana, na temelju čl. 108. st. 2. ZKP naloženo mu je da oštećenici P.S. plati na ime imovinskopravnog zahtjeva iznos od 7.500 HRD, a na temelju čl. 98. st. 4. ZKP oslobođen je dužnosti nadoknade dijela troškova krivičnog postupka i to onih iz čl. 95. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, a naloženo mu je da oštećenici naknadi troškove zastupanja po punomoćniku u iznosu od 75.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju odvj. B.B. iz Š., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna, te "usvoje prigovori u odnosu na činjenična utvrđenja" ili da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta na temelju čl. 360. st. 2. ZKP predlaže da se žalba kao neosnovana odbije.

Žalba je djelomično osnovana.

Žalbom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja se ne osporava da je optuženik na način opisan u izreci presude postupio prema oštećenici (udarivši ju nekoliko puta staklenom pepeljarom po glavi) u namjeri pribavljanja novca, kao ni to da si je pribavio protupravnu imovinsku korist prisvajanjem novca oštećenice, ali se osporava da se inkriminirani događaj desio oko 18,30 sati, kao što je to utvrđeno pobijanom presudom i da je optuženik prisvojio 7.500 HRD, kako je to također utvrđeno, te se tvrdi da je djelo počinjeno znatno ranije, tj. najkasnije oko 17 sati, a najvjerojatnije između 16 i 16,30 sati, te da je optuženik uzeo samo novac koji se nalazio u novčaniku oštećenice i to u iznosu od 2.500 HRD, a ne daljnji iznos od 5.000 HRD, iz štedne knjižice, iz torbice u ormaru.

U prvom redu treba istaći da se prema čl. 356. ZKP (ranije čl. 366. ZKP), presuda može (uspješno) pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja samo ako su odlučne činjenice utvrđene pogrešno. Pobliže vrijeme počinjenja djela u tijeku jednog dana ne samo da nije odlučna činjenica (a što dijelom koncedira i žalitelj kad navodi da njegovi prigovori nisu upućeni u pravcu postojanja djela), jer od sata u danu počinjenja djela ne ovisi primjena ni jedne odredbe zakona, nego je ta činjenica bez ikakvog značaja za procjenu kako težine počinjenog djela, tako i stupnja odgovornosti optuženika. Zato na taj žalbeni prigovor nema daljnjeg osvrta.

Iznos prisvojenog novca mogao bi - kada bi u tom pogledu bilo činjenično stanje utvrđeno pogrešno imati značaj za odluku o imovinskopravnom zahtjevu, a u slučaju značajnije razlike i na procjenu težine učinjenog djela, međutim činjenično stanje u tom pogledu, suprotno tvrdnji žalitelja, nije utvrđeno pogrešno. Na temelju određenog iskaza oštećenice, koja se prema sadržaju zapisnika o njezinom ispitivanju doima razboritom i staloženom osobom, koja je uz to u prvo vrijeme čak štitila optuženika ne htijući ga teretiti, sa potpunom je sigurnošću utvrđeno da je optuženik prisvojio ne samo iznos od 2.500 HRD, iz novčanika oštećenice, nego i daljnji iznos od 5.000 HRD, koji se nalazio u štednoj knjižici, a ova u torbici oštećenice u ormaru. Pored razloga navedenih glede ove osporavane činjenice u pobijanoj presudi, a koje u potpunosti usvaja i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, treba u prilog ispravnosti činjeničnog stanja i u tom segmentu navesti, ponoviti da optuženik ne bi pretraživao stan oštećenice da se zadovoljio prvonavedenim iznosom od 2.500 HRD, a da je on pretraživao stan radi pronalaska i ovog daljnjeg osporavanog iznosa bjelodano proizlazi iz fotografskih snimaka oštećeničinog stana neposredno nakon djela, kako to ispravno cijeni i pobijana presuda. Stoga žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Utvrđena je činjenica da je optuženik ovisnik o narkoticima, te da je djelo počinio kada su njegove sposobnosti upravljanja vlastitim postupcima zbog apstinencijske krize bile bitno smanjene, a mogućnost shvaćanja djela nebitno smanjena. U pravu je žalitelj da ove okolnosti bitno smanjene uračunljivosti optuženika nisu našle dovoljnog odraza pri odmjeravanju kazne od strane suda prvog stupnja. S obzirom na to, te činjenicu izraženog žaljenja i kajanja od strane optuženika, a i priznanje djela, te

I Kž 543/93

raniju neosuđivanost, ovaj sud drži da će se i nešto blažom kaznom i to kaznom zatvora u trajanju od dvije godine moći ostvariti očekivana svrha generalne, a i specijalne prevencije, zbog čega je djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika na temelju čl. 377. st. 1. ZKP (ranije čl. 387. st. 1. ZKP) preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni, dok je žalbu optuženika u ostalom dijelu na temelju čl. 374. ZKP (ranije čl. 384. ZKP) odbio i nepreinačeni dio pobijane presude potvrdio.

U smislu čl. 369. ZKP ovaj sud je ispitao i izrečenu mjeru sigurnosti optuženiku i pritom našao da je ta mjera (sada iz čl. 60. st. 1. i 2. OKZRH) u svemu pravilna i zakonita.

U Zagrebu, 15. srpnja 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

/Štefica Klepac/