Rev-2277/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2277/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V., vlasnika T. građevinskog obrta iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K. i B. R. iz O., protiv tuženika T. V. iz O., kojeg zastupa punomoćnica J. Č.-D., odvjetnica iz O., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja T. V. iz O., kojeg zastupa punomoćnica J. Č.-D., odvjetnica iz O., protiv protutuženika M. V., vlasnika T. građevinskog obrta iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K. i B. R. iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1918/10-2 od 19. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2031/08-36 od 1. travnja 2010., u sjednici održanoj 3. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika ujedno i protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. P.-M. iz O. broj Ovrv-88/07 od 24. rujna 2007. "za iznos od 137.187,39 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 26. kolovoza 2007. do isplate te naknadom troška postupka od 6.654,76 kn, dok je "u preostalom dijelu" isti ukinut.

- u stavku II. izreke, odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju 135.067,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 17. ožujka 2010. do isplate i naknadom troška postupka,

- u stavku III. izreke, naloženo tuženiku ujedno i protutužitelju naknaditi tužitelju ujedno i protutuženiku parnični trošak od 17.034,34 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik ujedno i protutužitelj podnio je reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj ujedno i protutuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno shvaćanju revidenta, osporena presuda sadrži sve razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati - a ti razlozi nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se revident poziva.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o sadržaju njegovih odnosa s tužiteljem (o radovima koje je ovaj izveo na njegovom objektu i učinjenim isplatama za te radove - i nedostacima u radovima) i tvrdi da je drugačije trebalo cijeniti "dvojbene iskaze tužitelja-protutuženika" i da se morao provesti dokaz saslušanjem po njemu predloženih svjedoka, odnosno da je prema provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom njegov protutužbeni zahtjev valjalo ocijeniti osnovanim, u biti su samo prigovori činjenične naravi (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) kojima iznosi svoja shvaćanja činjeničnih zaključaka drugostupanjskog suda - koja su različita od shvaćanja na kojima je osporena odluka zasnovana i prihvaćanje kojih shvaćanja sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Revident pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za provođenje i drugih dokaza, a da je i time što je takvog odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

U odnosu na to za odgovoriti je da je u konkretnom slučaju revidentu raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i što je time nezadovoljan ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

Treba kod toga cijeniti i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema tim ovlastima i time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je trebalo provesti i druge dokaze i da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegov zahtjev i prihvatiti tužbeni zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 137.187,39 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 26. kolovoza 2007. do isplate - sve na ime cijene ugovorenih građevinskih radova koje je (kako tužitelj tvrdi) izvršio na gradnji objekta (kuće) tuženika, kao i protutužbeni zahtjev protutužitelja da se protutuženik obveže isplatiti mu 135.067,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 17. ožujka 2010. do isplate - na ime štete koju trpi zbog nedostataka u radovima koje je protutuženik prema ugovoru obavio.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tijekom 2006. tužitelj kao vlasnik građevinskog obrta T. (dalje tužitelj) sklopio s tuženikom usmeni ugovor kojim se kao izvođač obvezao izvesti radove na objektu tuženika kao naručitelja radova, a tuženik se obvezao da će po izvršenju ugovorenih radova tužitelju platiti njihovu vrijednost,

- da je tužitelj ispunio obveze koje je preuzeo ugovorom (pa je radeći od studenoga 2006. do travnja 2007. obavio i naknadno ugovorene radove, one koji su utvrđeni potrebnim tijekom izvršenja prvotno ugovorenih radova),

- da je za obavljene radove tužitelj ispostavio tuženiku račun broj 11/2007 od 12. srpnja 2007. na 204.472,96 kn, kojim je iznosom ocijenio vrijednost tih radova - zahtijevajući da mu prema tome računu ovaj izvrši plaćanje,

- da tuženik nije izvršio plaćanje prema ispostavljenom mu računu, ali je na ime cijene ugovorenih radova propustio (dao) tužitelju u vlasništvo hidraulički kompresor (kojim se tužitelj koristio pri obavljanju radova) - vrijedan 38.000,00 kn,

- da stvarna vrijednost po tužitelju ugovorenih i izvedenih radova na objektu tuženika (onih za koje je izdao račun) iznosi 175.187,39 kn,

- da tuženik nije dokazao da je tužitelj ugovorene (pa i one naknadno dogovorene) radove izvršio s nedostacima niti da je radove (makar i u dijelu) platio. Na temelju takvog (utvrđenog) činjeničnog stanja drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - uz osnovno i odlučno pravno shvaćanje da je tuženik dužan izvršiti ono što se ugovorom obvezao: isplatiti tužitelju cijenu (protuvrijednost) radova koje je ovaj izvršio prema s njime sklopljenom ugovoru - umanjeno (opet prema postignutom dogovoru) za protuvrijednost propuštenog mu (u vlasništvo) stroja, dok je protutužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i odbio - jer (da) protutužitelj nije dokazao ono na čemu protutužbeni zahtjev temelji: da je protutuženik radove izvršio s nedostacima.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Predmet spora valja raspraviti primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO-a), i to:

- odredaba čl. 620., prema kojima: (stavak 1.) "Ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.", (stavak 2.) "Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku.",

- odredbe čl. 625., prema kojoj: "Cijena radova može se odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) ili u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena).".

Tužitelj je, prema utvrđenom činjeničnom stanju - koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati (prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a), sklopio s tuženikom ugovor o građenju (u smislu odredbe čl. 620. st. 1. ZOO-a) - i to u usmenom obliku, kojim se obvezao na postojećoj građevini tuženika izvesti građevinske radove i (potom) prijeporni objekt sagraditi, a obzirom da je takav ugovor po tužitelju kao ugovornoj strani i izvođaču radova u cijelosti ispunjen, ugovor je valjan i obvezuje svojim sadržajem - iako nije sklopljen u pisanom obliku (u smislu odredbe čl. 620. st. 2. u svezi s odredbom čl. 294. ZOO-a).

Konkretno, obzirom da su se stranke suglasile o sadržaju ugovora i tužitelj je u cijelosti izvršio svoju ugovorom preuzetu obvezu, to je (kako su osnovano zaključili i nižestupanjski sudovi) ugovor koji je između stranaka sklopljen valjan - iako mu nedostaje propisana pisana forma.

Nadalje, upravo stoga što je ispunio obvezu iz ugovora i izveo ugovorene radove, tužitelju pripada pravo (prema odredbi čl. 620. st. 1. ZOO-a) zahtijevati od tuženika kao druge ugovorne stranke da ispuni svoju obvezu iz istoga ugovora - i isplati mu ugovorenu cijenu za obavljene radove u novčanoj protuvrijednosti tih radova, a ovaj je u obvezi to i učiniti.

Polazeći od prethodno navedenog i činjeničnog utvrđenja da tuženik ničime nije dokazao da je izvršio isplate ugovorene cijene na koje se poziva - one na koje se ugovorom obvezao, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu čl. 620. st. 1. ZOO-a) kada je (osporenom presudom) tuženika kao naručitelja radova obvezao isplatiti tužitelju tu (ugovorenu) cijenu - i to (budući da je tužitelj kao obrtnik u sustavu PDV-a) s javnim davanjem (PDV-om).

Okolnost što je u usmenom ugovoru prema tuženiku kao izvođač radova nastupao obrt tužitelja, za prijepornu obvezu tuženika nije pravno odlučna jer obrt nije osoba i ne može biti sudionik obveznih odnosa niti nositelj prava i obveza iz takvog odnosa, odnosno jer obrt predstavlja „samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba“ (odredba čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu - "Narodne novine", broj 77/93, 42/95, 88/95, 34/96, 82/96, 90/96, 102/98, 64/01, 714/01, 49/03 i 68/07 - dalje: ZO-a), tako da je stranka ugovora mogao biti (sukladno odredbi čl. 1. st. 3. ZO-a) samo tužitelj (kao obrtnik, fizička osoba).

U odnosu na osporenu presudu o protutužbenom zahtjevu na obvezivanje protutuženika isplatiti protutužitelju naknadu za nedostatke u radovima, za odgovoriti je da je protutužitelj, obzirom na naznačeni predmet spora, da bi uopće nastali razlozi za ispitivanje postojanja pretpostavki za to obvezivanje i uspio s postavljenim protutužbenim zahtjevom, trebao prije svega dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljio, onih na koje se nastavno poziva i u reviziji: da je ugovorene radove protutuženik izveo nekvalitetno i s nedostacima posla.

Međutim, kako je drugostupanjski sud ocjenom dokaza na koje se protutužitelj pozvao, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može s sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da protutužitelj (prema pravilu o teretu dokazivanja, a obzirom da je i svojom pasivnošću, time što niti jednim pismenom nije tužitelju dao prigovor na kvalitetu izvedenih radova - i dostupnim učinio dokaze na temelju kojih bi se moglo provesti građevinsko vještačenje i iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj prijeporne radove izveo nekvalitetno i s nedostacima) nije dokazao istaknute činjenice, odnosno da se ocjenom provedenih dokaza - te samo iz navedenih utvrđenja, ne može prihvatiti dokazanim da je protutuženik radove na objektu protutužitelja izvršio s nedostacima, nije imao razloga njegov zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je taj zahtjev odbio. Uostalom revident u odnosu na izloženo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već u bitnome osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu, a iz tog se razloga revizija s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga je o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tako je valjalo odlučiti i o dijelu revizije podnesene protiv odluke o troškovima postupka, a sve obzirom da su parnični troškovi pravilno utvrđeni - sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09) i uspjehu stranaka te cijeneći vrijednost predmeta spora i troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

Zagreb, 3. ožujka 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.