Legislator Case Law & Legislation
I Kž-408/1997-5 AI generated

I Kž-408/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number I Kž-408/1997-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. K. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 22. svibnja 1997. godine, br. K- 12/97., u sjednici održanoj dana 31. svibnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

Legislator headnote

AI generated

I Kž-408/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Po čl. 64. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a po čl. 90. st. 1. ZKP obvezan je na naknadu troškova kaznenog postupka i paušalne svote.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-408/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. K. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 22. svibnja 1997. godine, br. K- 12/97., u sjednici održanoj dana 31. svibnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. Ž.K. za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po istom zakonskom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju mu se, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. srpnja 1995. do 19. srpnja 1995. godine.

Žalba opt. Ž.K. odbija se kao neosnovana i u ostalom pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku oglasio je krivim opt. Ž.K. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, pa je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je po čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. srpnja 1995. do 19. srpnja 1995. godine.

Po čl. 64. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a po čl. 90. st. 1. ZKP obvezan je na naknadu troškova kaznenog postupka i paušalne svote.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik je podnio žalbu putem svoga branitelja M.M., odvjetnika iz O., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači glede pravne kvalifikacije djela i izrekne blaža kazna, odnosno da se presuda ukine

i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vračajući spis u svom dopisu od 24. rujna 1997. godine, br. Ktž-859/97. predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda, a žalba branitelja optuženika odbije kao neosnovana.

Nakon razmatranja žalbi ovaj sud je žalbu državnog odvjetnika našao osnovanom, zbog odluke o kazni, dok je žalba optuženika ocijenjena kao neutemeljena.

Na žalbu opt. Ž.K. (osim zbog odluke o kazni)

Iako su u uvodu žalbe optuženika označene sve žalbene osnove, pa je bitna povreda odredaba kaznenog postupka, iz sadržaja te žalbe nedvojbeno prizlazi da optuženik pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga pobijana presuda ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija obrazloženom žalbom kao i u odnosu na one povrede zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Ispitujući žalbeni osnov zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, po službenoj dužnosti, sud je ispitao da li postoje povrede odredaba kazneno postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP/93., je li glavna rasprava protivno odredabama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja najprije istaći da žalitelj, prema sadržaju žalbe, pobija presudu suda prvog stupnja samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se protivi samom zaključku suda, da je počinio kazneno djelo ubojstva racionalno i umišljajno što je strano okrivljenikovoj ličnosti i psihološkom profilu, a ne i utvrđivanju drugih odlučnih činjenica, te ne iznosi nikakve nove činjenice koje bi bile odlučne ili bar dokazno važne, a o kojima sud nije raspravljao i ne navodi nove dokaze koji u postupku suda prvog stupnja već ne bi bili izvedeni, već naprotiv, navodi da je sud trebao prihvatiti obranu optuženika te njegovo ponašanje pravno označiti kao kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 35. st. 1. KZRH.

Žalitelj u suštini smatra neosnovanim zaključak suda prvog stupnja koji je izveo iz provedenih dokaza, smatrajući da je optuženik od oštećenika trpio svakodnevne uvrede, kroz dulji vremenski period, pa je njegovo ponašanje bilo posljedica skupljenog afekta ljutne i bjesa, po tipu "kapi preko ruba čaše", a ne bi se radilo o umišljajnom ubojstvu, kako to utvrđuje prvostupanjski sud i u obrazloženju svoje presude navodi da su provokacije i uvrede koje oštećenik uputio optuženiku bile "uobičajne", a reakcija osuđenika nesrazmjerna provokaciji.

U prilog takvog viđenja stvari u žalbi se polemizira sa razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude, međutim, ako se izostave oni dijelovi žalbe u kojima se prepričava obrazloženje presude suda prvog stupnja ili ponavlja obrana optuženika koju je dao u tijeku postupka, odnosno reproduciraju iskazi svjedoka i vještaka sadržaj žalbe u dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se u stvari na to da je optuženik postupao na mah, jer se kod njega radilo o kumulaciji afekta, pa se ne može prihvatiti tvrdnja suda da je preveliki vremenski razmak između provokacije od strane oštećenika i reakcije optuženika u vidu ispaljenja osam hitaca u smjeru prsnog koša oštećenika, optuženikovog oca, koji je u to vrijeme ležao na kauču.

Razmotrivši izložene žalbe navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik nije naveo u svojoj obrani tijekom postupka što nije bilo predmetom raspravaljanja i ocjena od strane suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koji se odnose na subjektivnu stranu kaznenog djela, a koji se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje u obrazloženju svoje presude naveo veoma uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Suprotno žalbenim navodima, koji nemaju uporišta u rezultatima dokaznog postupka, sud prvog stupnja sva utvrđenja i zaključke utemeljio je na svestranoj analizi obrane optuženika, iskazima preslušanih svjedoka J.K., I.M., Z.Č., te nalaza i mišljenja vještaka dr. I.P., te na takvoj ocjeni dokaznog materijala izveo pravilan zaključak o činjenicama odlučnim za postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika.

S obzirom na navedeno, kao i na razloge koji u pogledu subjektivne strane kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim u obrazloženju presude izložio sud prvog stupnja, a što je ovaj sud kao pravilno prihvaća, žalbena tvrdnja da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da je optuženik bez svoje krivnje doveden u afektivno stanje, pokazuje se posve promašenom, jer je prvostupanjski sud utvrdio postojanje afektivnog stanja na strani optuženika, što je rezultiralo i bitno smanjenom ubrojivošću koja je verificirano utvrđena, no, prvostupanjski sud potpuno je opravdano zaključio da se u konkretnom slučaju ne može raditi o ubojstvu na mah, jer je verbalni sukob između optuženika i oštećenika u kritično vrijeme prestao. Optuženik i oštećenik su se sukobljavali kroz duži vremenski period, i to uglavnom krivnjom oštećenika, kao što proizlazi iz iskaza preslušanih svjedoka, no, nakon kritičnog sukoba optuženik je uzeo biciklo i odvezao se u pravcu V., prešao biciklom oko 1 km, te tada odlučio da se vrati i razjasni sa ocem, a između provokacije koja je od oštećenika očito postojala, i ponašanja optuženika koji je u povratku u svoga oca ispalio osam projektila u prsni koš dok je ovaj ležao na kauču, je sasma dovoljan vremenski razmak da optuženik trezverno razmisli o svojim postupcima i o postupcima svog pokojnog oca, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena pravne kvalifikacije po čl. 35. KZRH kako to žalitelj pledira, odnosno, ne može se raditi o kaznenom djelu ubojstva na mah, a između provokacije i postupka optuženika ne postoji vremenski kontinuitet, već je prvostupanjski sud provokacije i uvrede koje je oštećenik uputio optuženiku pravilno ocijenio kao olakšavajuću okolnost na njegovoj strani.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, te se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogršeno utvrđeno činjenično stanje.

No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja, suprotno žalbi, smatra da je sud prvog stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu kazneni zakon pravilno primijenjen, pa povreda kaznenog zakona nije ostvarena.

Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je utemeljena, dok žalba optuženika ni u tome dijelu nije osnovana.

Obrazlažući žalbeni osnov zbog izrečene kazne optuženik navodi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani, no, smatra da izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine prestroga, čak bez obzira na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela.

Suprotno žalbi optuženika, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora neadekvatna težini počinjenog djela, načinu njegovog izvršenja, navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakšavajuće okolnosti koje postoje na strani optuženika, izrečenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine po mišljenju državnog odvjetnika neće se postići svrha generalne prevencije, pa predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Sud prvog stupnja ispravno je optuženiku cijenio veći broj olakotnih okolnosti, kako se u prvostupanjskoj presudi navodi, ali je točna tvrdnja državnog odvjetnika da je pocijenio otegotne okolnosti koje se odnose na težinu kaznenog djela, način njegovog počinjenja i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno.

Zbog iznijetih razloga, ovaj sud nalazi, da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, a ne žalba optuženika, pa je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti, a optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od pet godina, koja kazna je primjerena težini počinjenog djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika i podobna za ostvarivanje zakonske svrhe kažnjavanja kako u odnosu na optuženika tako i u odnosu na druge potencionalne počinitelje ovako teških kaznenih djela, u pravcu generalne prevencije. Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog izrečene sigurnosne mjere oduzimanja predmeta, jednog pištolja marke "TT" call 7,62 mm, kojim je počinjeno kazneno djelo, koji će prema prvostupanjskoj presudi biti predan Hrvatskoj vojsci na daljnju uporabu, jer se radi o službenom pištolju koji je optuženik uporabio.

Zbog svega naprijed iznešenog, a ne nalazeći povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93. trebalo je o žalbama stranaka, na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97. postupiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 31. svibnja 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.