Rev-1233/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1233/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. F. iz B., koga zastupaju punomoćnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G. i dr. iz B., protiv tuženika Č. d.d. Č., koga zastupa punomoćnik M. D., dipl. pravnik, radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tuženika, izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. studenoga 1997. br. Gž 1546/97-2, kojim je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 21. lipnja 1997. godine br. P 119/94-52, u sjednici održanoj 27. listopada 1998. godine

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. studenoga 1997. br. Gž 1546/97-2 i Općinskog suda u Bjelovaru od 21. lipnja 1997. godine br. P 119/94-52, pa se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je poništena odluka disciplinske komisije za zaštitu prava (kojim je tužitelju prestao radni odnos), te da se tužitelj vraća na rad u poduzeće - sada dioničko društvo, da je tuženik dužan platiti tužitelju na ime plaće iznos od 25.814,47 kn sa kamatom, na ime regresa za godišnji odmor i božićnice 909,68 kn sa kamatom i parnični trošak u iznosu od 9.507,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka i predlaže da se presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Sudovi nižega stupnja prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke disciplinskih tijela tuženika o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti, i obvezali da tužitelju isplati naknadu za plaću, regres za godišnji odmor te božićnicu, utvrdivši da je tuženi povredio odredbe čl. 67. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZOPRO) budući je zastarjelo vođenje disciplinskog postupka. Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka ovlaštena osoba podnijela 5.

8. 1991. godine, a disciplinska povreda nastala je u razdoblju

od 1. siječnja do 31. prosinca 1990. godine, pa je objektivni rok za pokretanje disciplinskog postupka počeo teči 1. siječnja 1991., a istekao 30. lipnja 1991. godine.

U povodu navoda tuženika da je u postupanju tužitelja za koji je disciplinski kažnjen bilo elemenata krivičnog djela, pa da se zastara određuje prema odredbi čl. 67. st. 2. ZOPRO (šest mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja) sudovi su utvrdili da je protiv tužitelja vođen krivični postupak zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 1. i dr. KZRH (u predmetu Općinskog suda u Čazmi br. K 97/94), ali da je on (kao i drugi okrivljeni) bio oslobođen od optužbe na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP (djelo nije dokazano), ali su ocjenili (pravilno) da je krivični postupak vođen za drugo i drugačije djelo (od disciplinskog postupka) pa da se u konkretnom slučaju ne može uzeti da povrede radne obveze sadrže obilježja krivičnog djela. Stoga su primjenili odredbu iz čl. 67. st. 1. ZOPRO, tj. da je nastupila zastara disciplinskog gonjenja iz opisanog razloga.

Tuženik u reviziji ukazuje da je činjenični opis krivičnog djela (za koje je izrečena oslobađajuća presuda) u stvari isti i vrlo sličan opisu disciplinske povrede i da se radi o istom postupanju i činjenicama, pa da postupak tužitelja ima obilježja krivičnog djela, zbog čega treba postupati po odredbi čl. 67. st. 2. i 3. ZOPRO.

Čitanjem i analizom činjeničnog opisa krivičnog djela iz disciplinske povrede zaključuje se - a to je pravilno utvrdio i drugostupanjski sud - da je opis krivičnog djela (pronevjere iz čl. 223. st. 1. KZRH) različit od činjeničnog opisa disciplinskog djela. No, to nije razlog da se - kako to pogrešno čine nižestupanjski sudovi - uzima da je nastupila zastara disciplinskog gonjenja, da nema mjesta primjeni odredbe čl. 67. st. 2. ZOPRO, za što pledira tuženik.

Sudovi su dužni ispitati da li činjenični opis disciplinske povrede sadrži u sebi obilježja krivičnog djela u smislu čl. 67. st. 2. ZORPO.

Tek ako se utvrdi da postupanje tužitelja, za koje je disciplinski kažnjen, nema obilježja krivičnog djela može se ocijeniti da li je zastarjelo pokretanje disciplinske povrede po odredbi čl. 67. st. 1. ZOPRO. A to su nižestupanjski sudovi propustili učiniti, pa je zbog njihovog pogrešnog pravnog pristupa ostalo činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, te se ukazuje potreba postupati u smislu čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku i ukinuti presude.

Ovaj sud nalazi, da bi prema opisu disciplinsko djelo moglo imati obilježja, u kritično vrijeme važeće odredbe čl. 99. (103.) Krivičnog zakona RH - nesavjesno gospodarsko poslovanje - u vezi odredbe Zakona o izmjenama KZRH ("Narodne novine", broj 43/89 i 8/90) koji govore o visini imovinske štete, o čemu zavisi postojanje tog krivičnog djela.

U nastavku postupku će sudovi ispitati da li disciplinsko djelo zbog kojega je izrečena disciplinska mjera tužitelju ima obilježja krivičnog djela, u smislu navedenoga, te da li je to djelo tužitelj počinio (on je za krivično djelo oslobođen u postupku) pa će, ovisno o rezultatu donijeti novu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 27. listopada 1998.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.