I Kž-404/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 404/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milivoja Mikora, mr. Rudolfa Frančule i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Senke Klarić-Baranović, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.D. zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 1. i 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 18. prosinca 1992.g. br. K 49/92, u sjednici održanoj 15. studenog 1994.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V.,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se djelomično žalba opt. D.D., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o krivičnoj sankciji, pa se izriče da je opt. D.D. djelom opisanom u izreci pobijane presude učinila krivično djelo iz čl. 223. st. 1. KZRH, te joj se na uvjetna osuda tako da joj se za to djelo na temelju čl. 223. temelju čl. 47. st. 1. OKZRH izriče

st. 1. KZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako optuženica za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. D.D. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presude suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Rijeci pobijanom presudom proglasio je krivim opt. D.D. zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 1. i 3. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te joj primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Po čl. 84. i 85. OKZRH odlučeno je da je optuženica dužna platiti na ime stečene imovinske koristi iznos od 77.718 HRD.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Vračajući spis, temeljem čl. 360. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se presuda preinači u pravnoj oznaci djela u krivično djelo iz čl. 229. st. 1. KZRH (čl. 223. st. 1.) dok da se u ostalom dijelu odbije žalba optuženice.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženica kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Žaliteljica pod tim žalbenim osnovom tvrdi da su razlozi pobijane presude u znatnoj mjeri proturječni (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP), a da pri tome ne navodi koji su to razlozi presude u međusobnoj opreci već se taj žalbeni osnov svodi samo paušalnu tvrdnju. Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 366. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Prema tome sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Žaliteljica nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak da je optuženica učinila krivično djelo koje se navodi u izreci pobijane presude, te da je krivično odgovorna. Za svoja činjenična utvrđenja sud prvog stupnja naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim navodima optuženica ne dovodi niti u sumnju pravilnost i đenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude. potpunost utvr

U svezi s ovom žalbenom osnovom žaliteljica u prvom redu ističe da se ocjena izvedenih dokaza ne ukazuje dostatnom za utvrđenje odlučne činjenice, da optuženica nije predavala u blagajnu Medicinskog centra u O. stvarni utržak prodane robe. Optuženica tvrdi da je inventurna komisija utvrdila samo financijsko stanje, a da nije usklađivalo stanje prometa s dokumentima iz centralne blagajne, već je površno pregledana dokumentacija i nepostojanje uplatnica tumačilo se kao prisvajanje dijela ili cijelog iznosa dnevnog utrška. Žaliteljica ukazuje da članica te komisije (svj. M. ) sama iskazuje kako ne zna na koji se način utvrđuje manjak u takvim lokalima. Isti prigovor upućuje optuženica na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, ona tvrdi da iako je vještak moguće pregledao sve uplatnice i pologe te stanje blagajne, postoji mogućnost da nije dobio na uvid sve uplatnice iz blagajničkih blokova. Vještak nije, tvrdi optuženica, mogao sa sigurnošću potvrditi da je imao na uvidu sve blokove.

Međutim, protivno navodima žalbe pravilno je sud prvog stupnja iz suglasnih iskaza svjedoka (V., M. ) članova Inventurne komisije, utvrdio da je ta komisija našla manjak u pologu utrška u iznosu od oko 70.000 HRD u vremenskom periodu u kojem je radila optuženica u Centru. Prema iskazima tih svjedoka, kojima s pravom vjeruje sud, kontrolu je Inventurna komisija vršila putem knjiga i zaključenog stanja uz priložene uplatnice, te

I Kž 404/93

provjeravala da li su uplate izvršene. Iz nalaza komisije proizlazi da su nedostajale pojedine uplatnice utroška, upravo za dane kada je optuženica radila. Utržak prema navodima svjedokinja utvrđen je prema prometu i zaključnom stanju za dane kada je nedostajala uplata. Osnovano već iz iskaza tih svjedoka sud utvrđuje da optuženica nije u blagajnu predavala sav utržak.

Što se tiče prigovora žaliteljice na nalaz vještaka treba reći da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je izvršio pregled svih uplatnica u pologu za sva dane kada je optuženica radila. Vještak je pregledao i stanje blagajne u svezi s uplatnicama koje se odnose na optuženicu, dnevni utržak i izvode službe SDK da bi utvrdio eventualno koju uplatu izvan blagajne pa je njegov nalaz nedvojben u odnosu na to da optuženica za neke dane nije uopće polagala utržak, odnosno da je za neke druge dane postojao polog koji je bio manji od stvarnog.

Osnovano sud na temelju toga nalaza i mišljenja vještaka utvrđuje postojanje manjka od 77.718 HRD koji iznos je optuženica zadržala za sebe. Kako je vještak potvrdio da je imao uvid u sve blagajničke blokove neosnovani su navodi žaliteljice da on nije sa sigurnošću mogao utvrditi manjak jer nije imao uvid u sve blokove.

Nadalje nisu osnovani navodi žalitelja koji tvrdi da iz načina prisvajanja, kako ga opisuje vještak, proizlazi da bi optuženica sama pružala podatke o svom protupravnom prisvajanju i da upravo taj način prisvajanja upućuje da postoji mogućnost kako je netko drugi (blagajnik centralne blagajne) mogao zloupotrijebiti svoja ovlaštenja, pa da postoji dvojba o tome da li je djelo počinila optuženica, kao i dvojba o tome da li je manjak rezultat objektivnih okolnosti. Naime, kako to pravilno navodi sud prvog stupnja, manjak je utvrdila najprije inventurna komisija i to za dane kada je radila optuženica i u iznosu koji je gotovo identičan nalazu knjigovodstvenog vještaka, taj nalaz komisije u cijelosti uz dodatna pojašnjenja potvrđuje i knjigovodstveni vještak, ne postoji dakle nikakva dvojba o odlučnim činjenicama, kako u pogledu postojanja, tako i u pogledu visine manjka, te u pogledu toga da je novac upravo optuženica zadržala za sebe.

Iz svega izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li predmetno krivično djelo počinjeno i je li optuženica krivično odgovorna.

Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žaliteljica je u pravu kada ističe da sada krivično djelo optuženice treba pravno kvalificirati kao krivično djelo iz čl. 223. st. 1. KZRH zbog izmjena Zakona u pogledu iznosa pribavljene imovinske koristi, pa je zbog toga pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela u krivično djelo iz čl. 223. st. 1. KZRH.

Međutim, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da se radi o djelu koje je neznatno društveno opasno zbog malog značaja i nepostojanja štetnih posljedica (čl. 6. st. 2. OKZRH). Naime, krivično djelo pronevjere predstavlja djelo koje imade veći stupanj društvene opasnosti, jer sa sobom nosi određeni kvantum društvene opasnosti u smislu određenog stupnja povrede zaštićenog dobra, konkretno čistoće u vođenju službenog poslovanja i imovine. Ne radi se nikako, kako tvrdi žaliteljica, o neznatnoj povredi zaštićenog dobra, jer

I Kž 404/93

za ono što je u vrijeme izvršenja djela učinjeno, kada se materijalno vrednuje, ne može se reći da je sitno, neznatno, gotovo beznačajno i da je zbog svog kvantiteta za krivično pravo irelevantno, te da krivično djelo koje je počinila optuženica nestaje, gubi svoj smisao. Optuženica je u pravu kada se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji, jer utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost, majka troje djece, suprug nezaposlen, dobrovoljac HVO), a i preinačenje pobijane presude u pravnoj oznaci djela upućuju da nije nužno zbog krivično- pravne zaštite optuženici izreči kaznu zatvora, budući se može očekivati da će i samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na nju da više ne čini krivična djela. Radi toga joj je izrečena uvjetna osuda.

Budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi (čl. 369. ZKP) ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja pravilno obvezao optuženicu da platu oduzetu imovinsku korist u iznosu navedenom u izreci prvostupanjske presude.

Zbog svega navedenog odlučeno je temeljem odredbe čl. 374. i čl. 377. ZKP kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. studenog 1994.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Senka Klarić-Baranović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica

Klepac/