Croatian Supreme Court dismisses appeals in a child sexual abuse case, upholding the lower court's conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for child sexual abuse and related offenses. The defendant argued for procedural violations and insufficient evidence, while the prosecutor sought a harsher sentence. The court rejected these claims, finding no procedural errors and confirming that the lower court correctly established the facts and applied the Criminal Law provisions regarding the specific crimes.
Legislator headnote
AI generatedčl. 373. st. 1. ZKP; čl. 379. st. 1. ZKP; čl. 387. ZKP: Appeals in criminal proceedings are inadmissible if the first-instance court did not commit significant procedural violations, correctly ascertained the facts, and properly applied the law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-2/01-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S UDA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Josipa Budinskog i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Snježane Mrkoci kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 16. listopada 2000. godine broj K-2/00, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se žalbe opt. I.M. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Šibeniku opt. I.M. proglašen je krivim za kaznena djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. u svezi čl. 188. st. 1. KZ, rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 3. u svezi st. 1. KZ, opisana u toč. 1. izreke, zatim kaznenih djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. u svezi st. 1. KZ činjenično opisanog u toč. 2. izreke, te upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ opisanog u toč. 3. izreke iste presude, pa su mu temeljem čl. 60. st. 1. KZ za navedena djela utvrđene kazne zatvora i to: po čl. 192. st. 2. KZ u trajanju od tri godine i šest mjeseci, po čl. 198. st. 3. KZ u trajanju od jedne godine, po čl. 213. st. 1. KZ u trajanju od šest mjeseci i po čl. 197. st. 1. KZ u trajanju od tri mjeseca, te je primjenom čl. 60. st. 2. toč. c. KZ za sva kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. kolovoza 1998. godine, pa nadalje.
Temeljem čl. 75. KZ prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja koja će se provoditi za vrijeme izvršenja kazne zatvora ali ne dulje od tri godine.
Od optuženika su oduzete kazete pornografskog sadržaja i obvezan je na naknadu troškova kaznenog postupka, dok je oštećenica M.M.1 s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
Protiv te presude podnio je optuženik žalbu vlastoručno napisanu i po braniteljima mr. M.M.2, odvjetniku iz B., i D.C., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke suda o kazni i troškovima kaznenog postupka s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred potpuno izmijenjenim vijećem ili preinači na način da
se optuženika oslobodi od optužbe.
Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku izrekne strožija zatvorska kazna.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
U smislu čl. 373. st. 1. ZKP predmet je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
O sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegovi branitelji mr. M.M.2 i D.C. time da se nije našlo svrsishodnim nazočnost optuženika koji ima branitelje, a nalazi se u pritvoru.
Kako branitelji nisu pristupili, time da se odvjetnik D.C. opravdao bolešću, to je u smislu čl. 374. st. 4. ZKP sjednica održana samo u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
Žalbe nisu osnovane.
Suprotno navodima žalbe optuženika nije ostvarena bitna povreda odredbe iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP jer izreka presude o odlučnim činjenicama nije proturječna razlozima obrazloženja u odnosu na kaznena djela opisana u toč. 1. pobijane presude. Naime, iako je točno da je izreka u činjeničnom opisu ponašanja optuženika užeg sadržaja u opisivanju primjene njegove sile, jer nije obuhvaćeno vezivanje nogu oštećenice nego samo ruku, dok iz obrazloženja presude proizlazi da je optuženik prilikom obljube oštećenice u njenoj sobi vezivao joj i noge konopom za ležaj, taj podatak ne predstavlja odlučnu činjenicu da bi se radilo o povredi iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, budući da su dovoljne za kvalifikaciju kaznenog djela i one okolnosti navedene u činjeničnom opisu izreke, a nije zamjećena niti proturječnost s razlozima, posebno da bi se radilo o proturječnosti znatnije kvalitete.
Osim toga, izreka sadrži u stvari sažete bitne elemente bića kaznenog djela, dok obrazloženje za razliku od izreke sadrži reproducirane dokaze, njihovu analizu i ocjenu, pa je neminovno šireg sadržaja.
Također nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP, budući da je sud prvog stupnja tijekom postupka i pri donošenju pobijane presude pravilno primijenio sve odredbe ZKP, a na glavnoj raspravi nije povrijednio pravo obrane optuženika da bi to utjecalo ili moglo utjecati na izrečenu presudu.
Što se tiče istaknute u žalbi povrede kaznenog zakona u odnosu na djela iz toč. 1. pobijane presude, treba reći, da kada je optuženik s kćerkom M. održavao spolne odnose koje je započeo uporabom sile prije nego što je ona navršila 14 godina života, dakle, dok je bila dijete, a zatim te odnose uz uporabu sile nastavio i poslije toga vremena, kako se radi o jednoj produljenoj radnji i jednom produljenom djelu za to kazneno djelo se odmjerava kazna kao za jedno djelo iz čl. 192. st. 2. u svezi čl. 188. st. 1. KZ. Isto vrijedi i za kazneno djelo iz čl. 198. st. 3. u svezi st. 1. KZ. Kada bi se postupanje optuženika razdvojilo prema dobi oštećenice to bi bilo na njegovu štetu jer bi se utvrđivale posebne kazne za svako kriminalno ponašanje, pa bi i jedinstvena kazna zatvora morala biti veća.
U pogledu djela opisanog u toč. 3. upoznavanja djeteta s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ, precizan podatak o završetku kriminalne djelatnosti optuženika u konkretnom slučaju ne predstavlja odlučnu činjenicu s obzirom da je dovoljno za ostvarenje kaznenog djela i jednokratna djelatnost prikazivanja pornografskog sadržaja, pa se ne radi o povredi kaznenog zakona.
Prema tome, nije utemeljena žalba optuženika zbog bitnih postupovnih povreda i povreda kaznenog zakona na koje se poziva žalitelj, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. utvrdio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ili povredu kaznenog zakona počinjenih na štetu optuženika.
Optuženik neosnovano pobija i pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.
Naime, ocijenjujući s jedne strane iskaz oštećenice M.M.1 koja dosljedno i izričito tereti optuženika za sva inkriminirana mu kaznena djela, te dovodeći taj iskaz u svezu s medicinskim vještačenjem utemeljenim na liječničkim svjedodžbama od 19. kolovoza 1998. godine o ozljedama oštećenice iz kojih proizlazi da je ona zadobila više lakih tjelesnih povreda i nalazu ginekologa od istog datuma prema kojem je razvidno da je oštećenica još ranije deflorirana, a s druge strane kritički analizirajući obranu optuženika koju ovaj djelomično ponavlja i u žalbi poričući da je počinio djela koja mu se optužnim aktom stavljaju na teret osobito da bi oštećenicu seksualno zlostavljao, sud prvog stupnja osnovano je iskaz oštećenice ocijenio kao vjerodostojan, te joj je u cijelosti povjerovao nasuprot obrani optuženika koju je s pravom otklonio kao neistinitu. Pritom je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje određeno izloživši koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, te savjesno ocijenivši obranu optuženika i sve provedene dokaze, svakog posebno i u međusobnoj relaciji, sud je na temelju takve analize dokaznog materijala pravilno zaključio da su optuženiku dokazane sve kriminalne radnje opisane u toč. 1., 2. i 3. izreke pobijane presude. Za svoja utvrđenja sud je naveo valjane i logične razloge koji nisu uspješno dovedeni u pitanje navodima optuženikove žalbe pa ih je i ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvatio i da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja na te razloge upućuje žalitelja.
U odnosu na osnovni žalbeni prigovor što je prihvaćen iskaz oštećenice za koji se tvrdi da je izmišljen valja reći, da je taj iskaz okolnostan, uvjerljiv i dosljedan u pogledu svih odlučnih činjenica, te je sud prvog stupnja ispravno ga interpretirajući poklonio mu vjeru. Oštećenica je u detalje i kronološki opisivala događaje ističući da je seksualno zlostavljanje počelo u drugom polugodištu sedmog razreda osnovne škole negdje u svibnju 1997. godine kada je ona navršila 13 godina, te trajalo sve do sredine kolovoza 1998. godine kada je zbog batina pobjegla od kuće. Pokraj takvog iskaza oštećenice i u posvemašnoj nemogućnosti da se u bilo kojoj mjeri prihvati obrana optuženika kojom on negira bilo kakav seksualni kontakt s oštećenicom kao i ostalo svoje kriminalno postupanje nazivajući sve to njenim izmišljotinama i lažima, sud prvog stupnja nije imao razloga nepokloniti vjeru oštećenice samo zato što je različito iskazivala u istrazi tereteći majku da je za sve znala, a što je na glavnoj raspravi porekla. Sud prvog stupnja je ispravno ocijenio da takvo različito iskazivanje nebitnih detalja i nije odlučno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza s obzirom da se radi o zlostavljanom djetetu koje je bilo ljuto i na majku što je nije branila u prilikama kada ju je otac tukao, a kako je to objasnila i sama oštećenica. To tim više što iz objektivnog psihijatrijskog nalaza dr. V.N. koja je vještačila u suradnji s vještakom psihologom proizlazi, da je djevojčica jednostavno strukturirana osoba uočenih smetnji kod čitanja, kod koje ne postoje znakovi psihičkog poremećaja, te da nije sklona izmišljanju i laganju, a koji vještački nalaz sud nije imao razloga ne prihvatiti.
Glede ostalih žalbenih prigovora valja dodati, da optuženik u žalbi u stvari iznosi svoju ocjenu dokaznog materijala i to isključivo sa stajališta koncepcije obrane, da mu djelo nije dokazano, iskrivljujući pri tome utvrđene činjenice da bi ih prilagodio svojoj tezi, pa je takova ocjena subjektivna i zbog toga neprihvatljiva. Iznošenjem zaključaka i neargumentiranih tvrdnji, polemiziranjem s obrazloženjem prvostupanjske presude, pobijanjem rezultata provedenih vještačenja, nastoji se izazavati hipotetična dilema o činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja, a čime žalitelj ne ukazuje na neke bitno nove elemente za ocjenu odlučujućih činjenica. Međutim, suprotno pokušaju optuženika da učini dvojbenim zaključke suda, da su mu sva inkriminirana kaznena djela dokazana, sud prvog stupnja je s potpunom sigurnošću utvrdio da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela na način i uz okolnosti opisane u toč. 1., 2. i 3. izreke pobijane presude.
Uz takvo stanje stvari, a budući da zaključci suda ne ostavljaju nikakove dvojbe ukazuje se posve nepotrebnim provođenje novih vještačenja, ne samo psihijatrijskog nego i vještačenja medicinske dokumentacije o bolesti i spolnoj nesposobnosti u vrijeme događaja optuženika kao i u pogledu pregleda predmeta, te preslušanju brojnih svjedoka naknadno predloženih, jer bi to sve nepotrebno odugovlačilo postupak i ne bi bolje rasvjetlilo relevantne činjenice.
Usvajanjem, prema tome, pravilnih razloga na kojima je utemeljena pobijana presuda Vrhovni sud je našao da prvostupanjski sud nije ostvario bitne postupovne povrede, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim za kaznena djela iz čl. 192. st. 2. u svezi čl. 188. st. 1., čl. 198. st. 3. u svezi st. 1., čl. 213. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 197. st. 1. KZ.
Konačno nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, kao ni žalba državnog odvjetnika iz iste osnove.
Sud prvog stupnja pravilno je pri utvrđivanju kazne za svako kazneno djelo imao u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, te ja na temelju savjesne ocjene svih tih okolnosti pravilno za sva kaznena djela izrekao primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina koja nije ni prestroga, a niti preblaga, nego adekvatna stupnju krivnje optuženika i pojačanoj društvenoj opasnosti počinjenih djela, te dostatna u konkretnom slučaju za realiziranje svih svrha kažnjavanja predviđenih zakonom.
Razmotrivši odluku o sigurnosnoj mjer iz čl. 75. st. 1. KZ ovaj sud je našao da je na zakonu osnovana, kao i odluka o troškovima kaznenog postupka s obzirom na imovinske prilike optuženika.
Prema tome, kako razlozi iz obje žalbe nisu osnovani, a nisu utvrđene ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP to je temeljem čl. 387. ZKP valjalo žalbe odbiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 31. siječnja 2001. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Snježana Mrkoci, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.