Rev-x-1177/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1177/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz Z., protiv I. tuženika E.-s. d.o.o. iz Z., i II. tuženice M. B. iz Z., zastupane po punomoćniku D. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva, izdavanja tabularne isprave, predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4806/09-2 od 11. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-10444/99 od 4. prosinca 2008., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavku IV. izreke, u odluci kojom je odbijen eventualni tužbeni zahtjev na obvezivanje II. tuženice isplatiti tužitelju 55.272,00 EUR-a, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u stavku I. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine te na obvezivanje II. tuženice izdati tabularnu ispravu i predati tu nekretninu slobodnu od osoba i stvari u nesmetani vlasnički posjed, te u odluci o trošku postupka - sve u odnosu na II. tuženicu, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine koja dolazi upisana u zk.ul.br. 5592 k.o. G. Z., a postoji kat. čest. br. 5420/4 k.o. G. Z., gospodarska zagrada i dvorište na uglu … i … ceste u Z., ukupne površine od 210,4 čhv, u naravi stan oznake E na prvom katu zgrade nalazeće u Z., …, koja u naravi predstavlja stambeno poslovni objekt sagrađen na zk.č.br. 5420/4 k.o. G. Z., po staroj izmjeri, a što odgovara kč.br. 432 k.o. T. po novoj izmjeri, ukupne stambene površine od 39,63 m2 kao i ostavu koja se nalazi u podrumu objekta ukupne površine od 1m2, što su mu tuženi dužni priznati, te mu izdati uknjižbenu ispravu u kojem protivnom slučaju, pravomoćna ova presuda zamijeniti će priznanje i uknjižbenu ispravu, te mu predati nekretninu slobodnu od stvari te osoba u nesmetani vlasnički posjed, kao i naknaditi mu troškove parnice, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

- u stavku II. izreke, naloženo tužitelju naknaditi II. tuženici parnični trošak od 54.595,00 kn,

- u stavku III. izreke, (djelomičnim prihvaćanjem eventualnog tužbenog zahtjeva) I. tuženik E.-s. d.o.o. obvezan isplatiti tužitelju 51.934,47 EUR-a (prije 101.575,00 DEM) s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška od 25.725,00 kn,

- u stavku IV. izreke, odbijen eventualni tužbeni zahtjev na obvezivanje II. tuženice isplatiti tužitelju 55.272,00 EUR-a te na obvezivanje I. tuženika isplatiti tužitelju 3.337,53 EUR-a i zatezne kamate „na dosuđeni iznos glavnice preko stope one kamate koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na devizne štedne uloge građana po viđenju za valutu DEM za razdoblje od 21. 7. 1999.g. pa do 28.2.2002.g., a od 1. 3. 2002.g. pa do 31.12.2007.g., preko stope koju je banka plaćala na devizne štedne uloge građana po viđenju za valutu EUR, a za razdoblje od 1.1.2008.g. pa nadalje, preko stope određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.“

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u „odbijajućem dijelu“, u odluci iz stavaka I., II. i IV. izreke, tužitelj je podnio reviziju "pozivom na čl. 382/1 i 382/2 tč.4 ZPP" jer „opstoji revizioni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385/1 toč. 1. ZPP“ i „revizionog razloga iz čl. 356 ZPP savezno čl. 385/1 tč. 3. istog Zakona“. Prijedlog tužitelja je da se „njegova revizija zajedno sa spisom proslijedi Vrhovnom sudu RH, koji će njezine navode ocijeniti osnovanim, revizijom napadanu presudu i onu koja joj prethodi, ukinuti i predmet vratiti I.stupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje“.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana u dijelu u kojem se odnosi na odluku kojom je odbijen eventualni tužbeni zahtjev na obvezivanje II. tuženice isplatiti tužitelju 55.272,00 EUR-a, a nedopuštena je u dijelu u kojemu se odnosi na odluku kojom je prema II. tuženici odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, na obvezivanje izdavanja tabularne isprave i na predaju nekretnine u nesmetani vlasnički posjed - te odluci o parničnom trošku.

Prema odredbi čl. 212. toč. 4. ZPP-a postupak se prekida „kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati“, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a „postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članku 212. toč. 1. do 5. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni slijednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.“

Drugostupanjska odluka donesena je u odnosu na I. tuženika E.-s. d.o.o. i II. tuženicu M. B. Međutim, budući da je 5. rujna 2012., dakle nakon donošenja drugostupanjske presude, I. tuženik E.-s. d.o.o. prestao postojati upisom brisanja u sudskom registru, zbog čega je u odnosu na I. tuženika postupak prekinut - što je utvrđeno rješenjem prvostupanjskog suda od 4. rujna 2013., a postupak u odnosu na njega nije nastavljen, predmetom razmatranja po reviziji tužitelja je samo osporena odluka u dijelu u kojem se odnosi na II. tuženicu - M. B.: pravni položaj (ili sudbina) I. tuženika ne sprečava (budući da su tuženici samo obični suparničari) da se odluči o reviziji tužitelja protiv osporene odluke u dijelu u kojemu se odnosi na II. tuženicu.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je na utvrđenje da je tužitelj „s osnova kupoprodaje“ stekao pravo vlasništva nekretnine upisane u z.k.ul.br. 5592, z.k.č.br. 5420/4, k.o. G. Z., u naravi stana površine 39,63 m2 i ostave površine 1 m2, pa da se II. tuženica obveže izdati mu ispravu podobnu za upis toga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i predati mu tu nekretninu u posjed, odnosno eventualno istaknuti tužbeni zahtjev (kojeg tužitelj predlaže prihvatiti ako se neosnovanim utvrdi zahtjev da je vlasnik predmetne nekretnine i da je II. tuženica u obvezi predati mu ovu u posjed) na obvezivanje II. tuženice isplatiti tužitelju 55.272,00 EUR-a. Tužitelj drži da je vlasništvo prijeporne nekretnine stekao kao nasljednik sada pokojnog G. Š., koji je tu nekretninu stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 13. svibnja 1999., pa da ju stoga II. tuženica nije mogla steći na temelju drugog pravnog posla. Tvrdi i da mu kao takvom vlasniku pripada i pravo da nekretninu posjeduje - s time da je II. tuženica, ako se već i utvrdi vlasnicom te nekretnine, u obvezi (jer je za stjecanje nekretnine isplatio kupoprodajnu cijenu) isplatiti mu njezinu vrijednost.

A/ o dijelu revizije koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, te na obvezivanje II. tuženice izdati tabularnu ispravu i predati tu nekretninu u posjed.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. svibnja 2010., dakle prije nego što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Predmet spora je (prema navedenom):

- tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik prijeporne nekretnine, kumuliran s zahtjevima: na izdavanje tabularne isprave te predaju nekretnine u posjed,

- eventualno kumuliran tužbeni zahtjev na isplatu.

Radi se na strani tužitelja o objektivnoj kumulaciji više tužbenih nenovčanih zahtjeva koji proizlaze iz različitih pravnih osnova, te samostalnom novčanom zahtjevu: tužitelj zahtjeva da se prihvati jedan od njih.

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, u slučaju kakav je i ovdje, za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije u odnosu na osporenu presudu o tužbenim zahtjevima koji se ne odnose na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Tužitelj je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačio na 20.000,00 kuna, i ta se vrijednost tijekom postupka nije mijenjala - pa je ona mjerodavna za ocjenu dopuštenosti revizije u odnosu na odluku o nenovčanim zahtjevima po vrijednosnom kriteriju: i za ocjenu dopuštenosti revizije u odnosu na odluku o isplati novčane svote mjerodavna je vrijednost predmeta spora - ali ovu čini visina novčane svote.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Slijedom toga, kako se u konkretnom slučaju u tužbi označena vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjeve koji se ne odnose na novčanu svotu dijeli (u smislu navedene odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a) s brojem zahtjeva, dakle s tri (na utvrđenje vlasnika te na obvezivanje izdati tabularnu ispravu i predati posjed) - tako da vrijednost predmeta spora pobijane drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni nenovčani tužbeni zahtjevi po svakome zahtjevu pojedinačno (stvarnopravnom i obveznopravnim) ne prelazi 100.000,00 kn, revizija koju je tužitelj izjavio protiv osporene presude u tome dijelu po vrijednosnom kriteriju (kao redovna) nije dopuštena.

Budući da je revident reviziju podnio i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP-a ali nije u njoj određeno naznačio niti jedno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje (po kojemu se redovna revizija razlikuje od izvanredne) važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana - a o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, revizijski sud podnesenu reviziju protiv osporene presude kojom su odbijeni nenovčani tužbeni zahtjevi ne može razmatrati u smislu te odredbe.

S time u svezi, revizijski sud ukazuje:

- da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga revident obrazlaže, odnosno (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana,

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo ukazujući na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP-a: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a sve kako bi revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, a sve budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki.

Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o nenovčanim zahtjevima valjalo odbaciti odlukom iz izreke, u rješenju (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. i odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

B/ o dijelu revizije koji se odnosi na odluku o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu na isplatu.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na odluku o novčanom zahtjevu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnjama revidenta:

- osporena presuda u tome dijelu sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a),

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju Predugovora ugovora o prodaji sklopljenog između tvrtke E.-s. d.o.o. i tvrtke G. „G.“ d.o.o., te „fiktivnog sporazumnog raskida“ istog, sve uz tvrdnju da „nikako ne opstoji tvrdnja II. stupanjskog suda kako je tužitelj po predniku, kupio stan od nevlasnika“ te da „nije legitiman svaki idući ugovor oko tog stana prema trećima...jer počiva na simuliranom pravnom poslu“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o sadržaju odnosa s tuženicima - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je I. tuženik (E.-s. d.o.o.) kao prodavatelj 13. svibnja 1999. sklopio s prednikom tužitelja kao kupcem Ugovor o kupoprodaji nekretnina i to stana oznake E na prvom katu zgrade u Z., …, koja u naravi predstavlja stambeno poslovni objekt sagrađen na z.k.č.br. 5420/4 k.o. G. Z. po staroj izmjeri, a što odgovara z.k.č.br. 432 k.o. T. po novoj izmjeri, ukupne površine 39,63 m2, kao i ostave koja se nalazi u podrumu objekta ukupne površine 1,00 m2,

- da je prednik tužitelja isplatio I. tuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu predmetne nekretnine od 101.575,00 DEM, odnosno 51.934,47 EUR-a, i to na sam dan sklapanja ugovora, ali se po tome ugovoru nije u zemljišnim knjigama upisao vlasnikom kupljene nekretnine - pa je nekretnina u ovima ostala upisana kao vlasništvo G. G. d.o.o. iz Z.,

- da se Predugovorom ugovora o prodaji od 17. veljače 1999. G. „G.“ d.o.o. obvezao sa tvrtkom E.-s. d.o.o. sklopiti glavni ugovor o prodaji predmetnog stana, ali je taj Predugovor raskinut na temelju Sporazuma tvrtke „G.“ d.o.o. i tvrtke E.-s. d.o.o. od 24. lipnja 1999.,

- da je Ugovorom o prodaji od 24. lipnja 1999. G. „G.“ d.o.o. prodao II. tuženici predmetni stan i predao joj ga u posjed, pa je na temelju toga ugovora II. tuženica zatražila upis svog prava vlasništva kupljenog stana u zemljišnim knjigama,

- da je u vrijeme sklapanja navedenih pravnih poslova G. „G.“ d.o.o. na nekretnini na kojoj je izgrađena stambeno poslovna zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan bio suvlasnik u 84/100 dijela, dok je iz posjedovnog lista za istu nekretninu vidljivo da je G. „G.“ d.o.o. upisan kao nositelj prava u 366/434 dijela.

Na temelju takvih utvrđenja te činjenica na kojima je tužitelj temeljio eventualno kumuliran tužbeni zahtjev prema II. tuženici za isplatu, a koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja u odnosu na II. tuženicu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

Shvaćanje na kojemu je temeljio svoju odluku o eventualno kumuliranom zahtjevu je pravilno.

Pravilno je prije svega zahtjev tužitelja prema II. tuženici za isplatu ocijeniti neosnovanim ako se o njemu sudi u svijetlu instituta stjecanja bez osnove i prema odredbama čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano: (stavak 1.) "Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.", (stavak 2.) "Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.", (stavak 3.) "Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala."

Te odredbe podrazumijevaju (a da bi se radilo o institutu stjecanja bez osnove) da je osoba od koje se zahtjeva vraćanje nešto stekla od tužitelja, odnosno da je dio imovine jedne osobe (tužitelja) na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe (tuženika) - ili da se ta druga osoba neosnovano okoristila za ono što je stekla i što bi imala vratiti, a kako to ovdje nije slučaj:

- obzirom da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla, a u smislu odredaba čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), prema kojima: (stavak 1.) "Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.", (stavak 2.) "Odredbe ovoga Zakona o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova.", stječe tek upisom u zemljišne knjige,

- pa prednik tužitelja nije (kako tužitelj pogrešno drži) vlasništvo (niti izvanknjižno) kupljenog dijela nekretnine (stana s ostavom) stekao sklapanjem ugovora te plaćanjem ugovorene cijene za ono što je kupio (okolnost sklapanja ugovora davala mu je tek pravnu osnovu za upis vlasništva nekretnine u zemljišne knjige),

ne može se pravilnim prihvatiti shvaćanje da je predniku tužitelja ili tužitelju oduzeta prijeporna nekretnina i s njih prešla u imovinu II. tuženice - ili da se II. tuženica neosnovano na njihov račun okoristila za ono što je stekla.

Konkretno, ovdje ne može biti riječ o stjecanju bez osnove na strani II. tuženice prema tužitelju samo zbog činjenice što je ona kasnije sklopila drugi ugovor za istu nekretninu i predložila da se u zemljišnim knjigama upiše vlasnicom kupljenog, sve na temelju ugovora sklopljenog između nje i treće osobe - tvrtke G. „G.“.

Činjenica što nije, kako tužitelj tvrdi, ostvareno ono što je njegov prednik ugovorio i na ime čega je platio kupoprodajnu cijenu - jer I. tuženik nije ispunio prema njemu preuzetu obvezu, može ukazivati na nezakonit ili nepravilni rad I. tuženika, na povredu po njemu preuzete ugovorne obveze (kao prodavatelja nekretnine) i (time) na njegovu odgovornost za štetne posljedice takvog postupka - ali ne i na slučaj koji se presuđuje primjenom instituta stjecanja bez osnove u odnosu na II. tuženicu: ona je prijepornu nekretninu kupila od u zemljišnim knjigama upisanog vlasnika (suvlasnika) nekretnine - a samo to je u ničemu ne čini odgovornom ili obveznom prema tužitelju.

Valja pritom prihvatiti i da se na povrat onog što je dao (uložio ili isplatio) po osnovi obveznopravnog instituta stjecanja bez osnove ne može s uspjehom pozivati onaj čija je imovina (ili njezin dio) prešla u imovinu druge osobe - ako taj prijelaz ima osnove (uz ostalo) u pravnom poslu, s time da se o stjecanju bez osnove ne radi niti kada je u imovinu tuženika prešla imovina treće osobe - a ne tužitelja, sve i da je ta treća osoba (ovdje tvrtka G. „G.“ d.o.o.) za tu imovinu bila u obvezi (prema pravnom poslu) prema onome (ovdje tvrtki E.-s. d.o.o., koja u trenutku prijeporne isplate nije bila vlasnik stana za koji je kupoprodajna cijena plaćena) koji je nešto stekao od tužitelja.

U konkretnom slučaju imovina tužitelja ili njegova prednika (kupoprodajna cijena) prešla je u imovinu druge osobe (ovdje tvrtke E.-s. d.o.o.) na temelju ugovora sklopljenog s njome, dakle po osnovi pravnog posla, a tužitelj vraćanje te imovine ne može s osnovom zahtijevati od II. tuženice: II. tuženica, sve da je nekretninu i stekla kao „korist“, ovu nije stekla od tužitelja - već od tvrtke G. „G.“ d.o.o., a okolnost što povrat onog što je isplatio tvrtki E.-s. d.o.o. moguće i ne može ostvariti od te tvrtke, tužitelj ne može koristiti za isticanje zahtjeva za isplatu prema II. tuženici.

Konačno, predmet spora treba sagledati i u svijetlu shvaćanja da II. tuženica nije bila subjekt građanskopravnog odnosa u kojemu je tužitelj isplatio prijepornu kupoprodajnu cijenu, pa dakle niti nositelj prava i obveza iz tog pravnog odnosa (budući da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 13. svibnja 1999. sklopljen između prednika tužitelja kao kupca i tvrtke E.-s. d.o.o. kao prodavatelja), tako da ni po tome odnosu nije u utuženoj obvezi prema tužitelju.

Revizijski sud pritom samo ukazuje:

1) da je zaštita prava u slučaju višestrukog otuđenja iste nekretnine - o kojem slučaju je ovdje (bar prema navodima tužitelja: ako se prihvati da je G. „G.“ d.o.o. dva puta otuđio istu nekretninu, prvi put tvrtki E.-s. d.o.o., a potom i II. tuženici) riječ, uređena:

- odredbama čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP-a) kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva“, (stavak 2.) „Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva“, (stavak 3.) „Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila“,

- odredbama čl. 122. ZVDSP-a, kojima je uređeno pitanje zaštite stjecanja nekretnine prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i prema kojima: (stavak 1.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „ Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

- odnosno odredbama čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01), kojima je propisano: (stavak 1.), „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“, (stavak 2.), „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“, (stavak 3.), „Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“.

2) da je, sukladno tome, tužitelj, a tek da bi uspio ostvariti tu zaštitu (dakle: ne i zaštitu isplatom) prema II. tuženici, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da II. tuženica nije postupila u dobroj vjeri, dakle kao savjestan ili pošteni stjecatelj, prema pravnom standardu te savjesnosti: jer da „je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed“, odnosno da je znala da kupuje ono što je prethodno već prodano drugome,

3) da je ovako (ako svoj položaj temelji na slučaju višestrukog otuđenja nekretnine: sve budući da ničime ne određuje nedvosmisleno pravnu osnovu svoga zahtjeva za isplatu, pa su nižestupanjski sudovi po službenoj dužnosti ovu morali "tražiti") tužitelj odabrao pogrešan put pravne zaštite - zahtijevajući vraćanje od II. tuženice onog što je platio I. tuženiku, s time što ionako (kako to utvrđuje prvostupanjski sud, a prihvaća drugostupanjski) nije dokazao izloženu i odlučnu činjenicu - da je II. tuženica bila nesavjesna (nepoštena) stjecateljica u istaknutom sadržaju toga pravnog standarda, odnosno da je prilikom sklapanja ugovora kojim je kupila prijepornu nekretninu i u vrijeme predaje zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu znala ili mogla znati za ugovor sklopljen između tužitelja i I. tuženika te za ugovor I. tuženika i G. „G.“ d.o.o..

Stoga, a jer se nižestupanjske presude u revizijom osporenom dijelu na isplatu u bitnome i temelje na takvom (pravilnom) pravnom shvaćanju (da ne postoji pravna osnova na kojoj tužitelj temelji eventualno kumuliran tužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj nije dokazao postojanje razloga koji bi prema okolnostima konkretnog slučaja njegov zahtjev za povrat isplaćenog ili isplatu činili osnovanim) i (time) ne postoje razlozi na kojima je revizija temeljena, to je reviziju tužitelja u odnosu na osporenu odluku o zahtjevu za isplatu prema II. tuženici valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi.

C/ o dijelu revizije koji se odnosi na odluku o parničnom trošku.

U konkretnom slučaju tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga je izrekom ove odluke, u rješenju, valjalo kao nedopuštenu odbaciti i reviziju tužitelja u dijelu koji se odnosi na osporenu odluku o parničnom trošku.

Zagreb, 3. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.