Revr-821/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 821/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. S. iz B., koju zastupaju punomoćnici R. V. i S. B., odvjetnici iz O., protiv tuženice Osnovne škole D., koju zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik iz O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-1822/07-2 od 24. svibnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-62/06-34 od 26. veljače 2007., u sjednici održanoj 24. siječnja 2008.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-1822/07-2 od 24. svibnja 2007. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-62/06-34 od 26. veljače 2007. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđuje da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 1. rujna 2003. i da je tuženica temeljem ugovora o radu obvezna priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa i po osnovi rada.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga koji su određeno navedeni u reviziji u smislu odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. i 177/03. – dalje: ZPP) ovaj sud nalazi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju je revidentica određeno upozorila.

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tuženica tužiteljici, zaposlenoj na poslovima razredne nastave, odlukom od 1. rujna 2003. otkazala ugovor o radu, uz obrazloženje da je odlukom Školskog odbora na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. proglašena tehnološkim viškom,

- da je tužiteljica od školske godine 1997/1998 do školske godine 2000/2001 bila raspoređena u nastavi kao učiteljica razredne nastave u razrednim odjeljenjima u kojima se nastava izvodila na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine.

- da je razrednih odjeljenja u kojima se nastava odvijala na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine bilo 10 školske godine 1997/1998, ali se broj takvih odjeljenja smanjivao tako da ih školske godine 2001/2002 više nije bilo,

- da tužiteljica od školske godine 2000/2001 nije imala zaduženja u nastavi (neraspoređena),

- da je tuženica u razdoblju od školske godine 2000/2001 pa do otkaza ugovora o radu tužiteljici (1. 9. 2003.) zasnovala radni odnos s tri učitelja razredne nastave sklopivši s njima ugovore o radu na određeno vrijeme.

Sudovi nižeg stupnja zauzeli su stav da je tuženica redovito otkazala ugovor o radu tužiteljici sukladno odredbama čl. 106. Zakona o radu («Narodne novine» broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03. – dalje: ZR). Osnovano se u reviziji ukazuje da u presudama sudova nižeg stupnja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a dio razloga i zaključaka sudova nižeg stupnja u suprotnosti su s izvedenim dokazima.

Za primjenu odredbe čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR, temeljem koje je tužiteljici otkazan ugovor o radu relevantna je činjenica je li prestala potreba za obavljanjem posla kojeg je obavljala tužiteljica, te, ako bi se utvrdilo da je prestala potreba za obavljanjem posla, je li do toga (prestanka potrebe) došlo zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. O tim odlučnim činjenicama u obrazloženju sudova nižeg stupnja nisu navedeni jasni razlozi.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da je postojanje tehnološkog viška utvrđeno izvješćem o inspekcijskom nadzoru te na sjednici Školskog odbora održanoj 14. srpnja 2003 zbog toga što je došlo do smanjenja broja djece i time «do smanjivanja i broja razrednih odjeljenja». Takvo utvrđenje je, međutim, u suprotnosti sa sadržajem Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 24. svibnja 2004. (list 21 do 29) iz kojeg proizlazi da je broj razrednih odjeljenja od školske godine 1998/1999 do školske godine 2001/2002 bio isti, tj. bilo je 12 razrednih odjeljenja, a školske godine 2002/2003 broj razrednih odjeljenja je 13. U Zapisniku Školskog odbora od 14. srpnja 2003. navedeno je samo to da je tužiteljica tehnološki višak, uz navođenje podataka da ima 28 godina staža, 57 godina života i da je odbila potpisati umirovljenje (sporazum o prestanku ugovora o radu), a nisu navedeni podaci iz kojih bi se moglo zaključiti da je prestala potreba za njezinim radom. Imajući na umu i nespornu činjenicu da je tuženica u razdoblju od školske godine 2000/2001 pa do otkaza ugovora o radu tužiteljici primila u radni odnos tri učitelja razredne nastave, za sada se ne može prihvatiti ni ispitati zaključak sudova nižeg stupnja da je tužiteljica postala tehnološki višak.

Pravilna je konstatacija prvostupanjskog suda da poslodavac ima pravo organizirati proces rada i primati u radni odnos nove radnike i slijedom toga da je tuženica imala pravo zaposliti tri učitelja, ali su ti navodi proturječni s utvrđenjem da je prestala potreba za radom tužiteljice. Naime, ako je tuženica primala nove radnike radi obavljanja poslova razredne nastave (a tužiteljicu držala neraspoređenom), proizlazilo bi da nije prestala potreba za radom tužiteljice.

Osnovano se u reviziji ukazuje i na to da u presudi nisu navedeni jasni razlozi o primjeni odredbe čl. 106. st. 3. ZR, a prema kojoj poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. U osnovi pravilno prvostupanjski sud navodi da poslodavac ima pravo uzeti u obzir i druge kriterije, pri čemu se navodi da je tuženica dala prednost «kriteriju kontinuiteta rada odnosno zaduženja u nastavi». Nejasno je što taj kriterij u konkretnom slučaju znači s obzirom na to da je utvrđeno da tužiteljica ima 28 godina radnog staža i da je s tuženicom sklopila ugovor o radu 11. lipnja 1997., pa je očigledno da je njezin «kontinuitet rada» duži od kontinuiteta rada tri učitelja koji su primljeni u radni odnos u razdoblju od školske godine 2000/2001. pa do dana kada je tuženica tužiteljici otkazala ugovor o radu. Druge kriterije koje je izabrao poslodavac moraju se podjednako odnositi na sve radnike. Izbor dodatnih kriterija ne znači samovolju poslodavca i ne smije imati za posljedicu šikaniranje radnika. Radni odnos traje i onim radnicima koji rade i onima koji ne rade zbog opravdanih razloga. Nije prihvatljivo ponašanje poslodavca koji bi sam spriječio radnika da radi tako što mu ne bi dao posao (kršeći time svoju temeljnu obvezu iz ugovora o radu), a nakon toga donio odluku o otkazu uz obrazloženje da nema kontinuitet u radu.

Drugostupanjski sud je prihvaćajući razloge suda prvog stupnja i sam učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Pritom drugostupanjski sud uzima kao odlučne činjenice koje nisu raspravljene u postupku pred prvostupanjskim sudom i koje sud prvog stupnja nije ocijenio kao relevantne za ishod spora (da je tužiteljici bilo ponuđeno da vodi nastavu njegovanja srpskog jezika s nepunim radnim vremenom što je ona odbila, da je upućena «da se može javiti u OŠ R. kako bi tamo započela s radom a nije poznato je li to učinila ili nije»), a ne navodi kako se na temelju tih činjenica može zaključiti da je prestala potreba za radom tužiteljice. Zapravo ono što je navedeno u obrazloženju drugostupanjske presude ne predstavlja ocjenu žalbenih razloga koji su od odlučnog značaja u smislu čl. 375. st. 1. ZPP.

Nejasan je zaključak drugostupanjskog suda da je obim posla smanjen time što se nastava izvodi na hrvatskom, a ne više na srpskom jeziku, jer ta činjenica sama po sebi nije mogla dovesti do smanjenja obima posla. Ne vidi se zbog čega je relevantna činjenica da se nastava više ne izvodi na jeziku srpske nacionalne manjine, a s obzirom na to da tužiteljici nije otkazan ugovor o radu zbog njezinog skrivljenog ponašanja (zbog odbijanja izvođenja nastave na hrvatskom jeziku) ili zbog toga što nije osposobljena za izvođenje nastave na hrvatskom jeziku.

Zbog tih razloga je revizija tužiteljice prihvaćena te je temeljem čl. 394. st. 1. ZPP pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s tim da je potrebno raspraviti sporna pravna pitanja na koja je ukazano, pri čemu treba imati na umu da je tuženica dužna dokazati da je prestala potreba za radom tužiteljice.

U Zagrebu, 24. siječnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.