Legislator Case Law & Legislation
Rev-480/2001-2 AI generated

Court dismisses appeal against dismissal due to safety risks and medical contraindications, ruling employer must reassign rather than terminate.

Case Number Rev-480/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appeal against a second-instance judgment that had dismissed the plaintiff's claim for reinstatement. The plaintiff argued that his dismissal was illegal because he was assigned to work posing immediate life-threatening risks due to liver disease, and the employer failed to reassign him to a safe position as required by law. The court found the lower court erred by ignoring medical evidence showing the plaintiff could not safely perform his original duties and ordered the case remanded for proper reassignment.

Legislator headnote

AI generated

čl. 37. st. 3. ZOPRO; čl. 53. ZO MIO: Where an employee faces immediate danger to life or health due to occupational hazards or medical contraindications, the employer is obligated to immediately take measures to eliminate the danger and reassign the employee to a safe position rather than terminating the employment relationship.

Keywords

AI generated
occupational safety medical contraindications reassignment of duties termination of employment employer obligations labor law protection immediate danger

Cited Legislation

AI generated
čl. 75. st. 1. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (ZOPRO)
čl. 37. st. 3. ZOPRO
godine, kojom je raspoređen na rad na radnom mjestu KV radnika u proizvodnji, budući mu je neposredno prijetila opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu provedene profesionalne mjere zaštite na radu, pa su se ostvarili uvjeti iz čl. 37. st. 3. ZOPRO.
čl. 52. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (ZO MIO)
čl. 53. ZO MIO
Prema odredbi čl. 53. ZO MIO radnik ima pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto u organizaciji i uz uvjete i na način utvrđen aktima organizacije uzimajući u obzir medicinske kontraindikacije utvrđene rješenjem Fonda za invalidsko i mirovinsko osiguranje.
čl. 128. ZO MIO
čl. 394. st. 1. i 395. st. 2. ZPP-a
Valjalo je stoga temeljem odredbe iz čl. 394. st. 1. i 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-480/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku u S., protiv tuženika “N. C.” d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik V. C., odvjetnica u S., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. rujna 2000. godine, broj: Gž- 1526/00, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 11. siječnja 2000. godine, broj: IV P-1904/94, u sjednici održanoj dana 31. listopada 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana, te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu od 08. rujna 2000. godine, broj: Gž-1526/00 i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništene su kao nezakonite odluke tuženika od 15. srpnja 1993. godine i 27. kolovoza 1993. godine, kojom je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, te je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad i to na poslove koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i preostaloj zdravstvenoj sposobnosti.

Tuženiku je ujedno naloženo isplatiti tužitelju ukupno na ime izgubljene plaće iznos od 89.579,52 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenih u izreci te presude.

Drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Osnov prestanka radnog odnosa tužitelja je neopravdan izostanak s posla i to pet radnih dana uzastopce prema odredbi čl. 75. st. 1. toč. 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, br. 34/91 – ZOPRO).

Prvostupanjski sud na temelju provedenog postupka posebice provedenog vještačenja je zauzeo stajalište da tužitelj nije neopravdano izostao s posla kada je odbio raditi prema rješenju tuženika od 29. lipnja 1993. godine, kojom je raspoređen na rad na radnom mjestu KV radnika u proizvodnji, budući mu je neposredno prijetila opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu provedene profesionalne mjere zaštite na radu, pa su se ostvarili uvjeti iz čl. 37. st. 3. ZOPRO.

Drugostupanjski sud u tumačenju odredbe čl. 37. st. 3. ZOPRO-a polazi od stajališta da je temeljem citirane odredbe tužitelj mogao odbiti raditi, jer nisu provedene mjere zaštite na radu, ali je bio u obvezi dolaziti na posao.

Naime, drugostupanjski sud nalazi, da u takvom slučaju poslodavac je u obvezi odmah poduzeti mjere za otklanjanje neposredne opasnosti za život i zdravlje zaposlenika i ne može prisiliti zaposlenika da obavlja poslove na kojima su njegov život i zdravlje ugroženi, ali može rasporediti zaposlenika da obavlja poslove i radne zadatke koji su identični poslovima i radnim zadacima za koje je zaposlenik zasnovao radni odnos.

Zauzimajući takvo stajalište drugostupanjski sud je propustio ocijeniti druge odlučne činjenice koje je utvrdio prvostupanjsku sud, a na koje je upozorio tužitelj u svojoj reviziji.

Naime, prema rješenju Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika RH od 13. ožujka 1992. godine kod tužitelja (rođenog 1963. godine), je zbog profesionalne bolesti (nastale kod tuženika) nastupila neposredna opasnost od nastanka invalidnosti i to počev od 20. lipnja 1991. godine, pa se tužitelju priznaje pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima uz isključenje rada sa nitro preparatima, a izmijenjenim rješenjem od 31. ožujka 1993. godine proširuju se medicinske kontraindikacije na sve hepatotoksike (zbog bolesti jetre).

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj kao kemijski tehničar zasnovao radni odnos za mjesto proizvođača premaza, a neposredno prije oboljenja radio je na mjestu vođe proizvodne linije.

Također je utvrđeno da je tužitelj od 01. studenog 1991. godine do prestanka radnog odnosa bio izvan procesa rada jer ga tuženik nije bio u mogućnosti rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, pa je tužitelj za cijelo to razdoblje primao naknadu osobnog dohotka, odnosno plaće prema odredbi čl. 52. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.

Prema odredbi čl. 53. ZO MIO radnik ima pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto u organizaciji i uz uvjete i na način utvrđen aktima organizacije uzimajući u obzir medicinske kontraindikacije utvrđene rješenjem Fonda za invalidsko i mirovinsko osiguranje.

Osiguranik gubi pravo na zaposlenje na odgovarajućim poslovima i pravo na odgovarajuće novčane naknade ako ne stupi na odgovarajući posao koji mu je osiguran u roku od osam dana od dana kad je obaviješten da se upućuje na posao ili ako bez opravdanog razloga prekine radni odnos na poslu koji mu je osiguran (čl. 128. ZO MIO-a).

Kako iz obrazloženja drugostupanjske presude nije vidljivo da je sud ocijenio okolnosti i činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud, a u svijetlu gore navedenih odredbi, to se pobijana presuda jer ne sadrži odlučne činjenice u tom dijelu ne može pouzdano ni ispitati, pa je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka uslijed koje je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Valjalo je stoga temeljem odredbe iz čl. 394. st. 1. i 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano u ovoj odluci, te će zatim biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

Ujedno će ocijeniti i ostale žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a na koje je ukazao tužitelj i u reviziji.

U Zagrebu, 31. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.