I Kž-Us-44/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž Us 44/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirne Mavriček, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), opt. M. S. i opt. M. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. listopada 2018. godine, br. K-Us-1/18, u sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi USKOK-a i opt. M. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke te se izriče da je opt. M. S. djelom opisanim u toč. 1. izreke zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. M. S., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet (5) mjeseci, a prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva (2) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/97. te se opt. M. S. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda te se jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen, neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a i opt. M. K. i u ostalom dijelu žalba opt. M. S., te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž Us 44/2019-4

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu presudom od 26. listopada 2018. godine br. K-Us-1/18 proglasio je krivim opt. M. S. i opt. M. K., zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, opt. M. S. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97., za koje mu je na temelju čl. 337. st. 3. uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. b. KZ/97. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci i kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97., za koje mu je na temelju čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. i uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. a. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva (2) mjeseca, pa je opt. M. S., uz primjenu čl. 60. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) mjeseci, a opt. M. K. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. za koje ga je na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. a. KZ/97. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dva (2) mjeseca.

Na temelju čl. 67. KZ/97. prema optuženicima je primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ukoliko optuženici u roku od četiri (4) godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne počine novo kazneno djelo. Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenoj S. H. iz Z., dosuđen je imovinskopravni zahtjev i naloženo opt. M. S. da isplati oštećeniku 14.000,00 kn u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. optuženicima je naloženo nadoknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od po 2.000,00 kn svakome.

Protiv te presude žali se USKOK zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

Optuženik M. S. žali se po branitelju J. D., odvjetniku iz G. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači u smislu žalbenih navoda.

Optuženik M. K. žali se po braniteljici I. B. A., odvjetnici iz G., također iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe uz naknadu troškova kaznenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba opt. M. S. je djelomično osnovana, dok žalbe USKOK-a i opt. M. K. nisu osnovane.

I Kž Us 44/2019-4

Optuženik M. S. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. parafrazirajući zakonski tekst te zakonske odredbe međutim, u žalbenim razlozima ne obrazlaže u čemu se sastoji navedena postupovna povreda.

Osporavanjem činjenice da kroz cijelo vrijeme počinjenja djela navedenog u toč. 2. izreke pobijane presude nije bio gradonačelnik G. G., pa time ni službena osoba, optuženik S. osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

Protivno žalbenim navodima optuženiku nije povrijeđeno niti konfrontacijsko pravo čitanjem iskaza svjedoka G. M. i M. I. V. danim u istrazi pred USKOK-om, čime ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. iako se na nju izričito ne poziva.

Naime, iskazi navedenih svjedoka su pročitani suglasnošću stranaka, kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 18. rujna 2018. godine (list 715 do 718 spisa) i na pročitani iskaz stranke nisu imale primjedbi.

Istina, branitelj opt. S. je nakon provedenih dokaza predložio da se svjedok G. M. ponovno ispita, ali na okolnost o kojoj nije ranije iskazivala, što je prvostupanjski sud odbio kao nevažan prijedlog. Time nije osnažena tvrdnja optuženika o povredi konfrontacijskog prava, jer se radi o prijedlogu za utvrđivanje nove činjenice, što sud ne mora prihvatiti ako ju ne smatra odlučnom, kao u konkretnom slučaju.

Kao nevažan dokazni prijedlog, prvostupanjski sud je odbio i saslušanje svjedoka G. H. međutim, time nije ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kako se to tvrdi u žalbi opt. S., jer prvostupanjski sud nema zakonsku obvezu provođenja svakog dokaznog prijedloga koji predlože stranke. Ocjenjujući navedeni prijedlog u smislu čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08. prvostupanjski sud nije time povrijedio odredbe Zakona o kaznenom postupku.

Iz navedenih razloga nije prihvaćena žalba opt. S. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženik K. iako u uvodu žalbe ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, isti ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nisu utvrđene postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude, opt. S. tvrdi da novčani iznos od 14.000,00 kn s računa G. G. nije isplaćen na njegov privatni račun po njegovom nalogu, već po odluci Gradske organizacije S.- a G. G. i da je taj novac bio namijenjen za podmirenje zaostalih računa gradske organizacije S.-a G. G. kao i za buduću neformalnu kampanju za Gradsku skupštinu i gradonačelnika. U odnosu na tu tvrdnju daje svoju analizu dokaznog postupka.

Međutim, protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, na temelju provedenih dokaza i obrane optuženika, da je G. G., gdje je optuženik bio gradonačelnik, uplatio 14.000,00 kn na privatni tekući račun optuženika koji je on dao, što ne osporava niti sam optuženik u obrani.

I Kž Us 44/2019-4

Osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu opt. S. da su se na taj način financirale aktivnosti Gradske organizacije S.-a, jer je to u cijelosti protivno iskazu svjedoka G. M., koji je iskazao da su se računi dostavljali u središnjicu Stranke ili bi predsjednik Stranke na zahtjev organizacije dao akreditive za podmirenje točno određenih troškova, sve iz razloga jer gradske organizacije i drugi niži organizacijski oblici nisu imali svoje račune u bankama, što su potvrdili i svjedoci G. M. i M. I. V., a što se u podnesenoj žalbi niti ne osporava.

Osporava se zaključak prvostupanjskog suda da novac nije utrošen za potrebe S.-a na način kako je sud u to pokušao uvjeriti opt. S.. Naime, optuženik je iznos od 14.000,00 kn podigao 26. srpnja 2008. godine, a računi na koje se poziva, da ih je trebalo platiti se odnose na svibanj i lipanj 2009. godine, pa stoga osnovano prvostupanjski sud tu obranu ne prihvaća, već zaključuje da je novac koristio za svoje potrebe. Dajući nalog računovodstvu G. G. za isplatu navedenog iznosa na njegov privatni tekući račun, optuženik je postupao s namjerom da si prisvoji protupravnu imovinsku korist u tom iznosu i takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima.

Optuženik nije dokumentirao na što je uplaćeni i podignuti novac utrošio, dok je s druge strane utvrđeno da je optuženik bio dužan političkoj stranci HDZ iznos od 13.953,23 kn za izgubljeni sudski spor i taj iznos je uplaćen upravo 26. studenog 2008. godine, kada ga je optuženik podigao sa svog računa.

Kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, radi se o indiciju koji optuženik u žalbi nastoji osporiti, ali s obzirom da prvostupanjski sud protupravno postupanje temelji na činjenici da je optuženik raspolagao novcem koji je uplaćen na temelju njegovog naloga na njegov privatni račun, a radi se o novcu namijenjenom za rad S.-a, nije relevantno je li taj iznos potrošio za plaćanje HDZ-u za izgubljeni sudski spor ili za druge vlastite potrebe.

Kako je već ranije rečeno, utvrđeno je da je novac podigao i da isti nije utrošen za potrebe S.-a, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da si je optuženik na taj način pribavio protupravnu imovinsku korist u navedenom iznosu za koji je oštećena politička stranka S..

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2., opt. S. u žalbi navodi da je svjedok I. R. bio taj koji je od opt. M. K., pročelnika i A. M., šefa računovodstva, zatražio da ne postupaju po zaprimljenoj suglasnosti S. o zapljeni plaće opt. S..

Navedeno ne opravdava opt. S., jer da se i prihvati da je svjedok I. R. kao otac kreditne dužnice kojoj je opt. S. bio jamac, nastojao uvjeriti prisutne da će kredit uredno nastaviti otplaćivati, to još nije dovoljno da opravda traženje opt. S. od opt. M. K. da se po suglasnosti ne postupa.

Kako je to utvrđeno u dokaznom postupku, na sastanku opt. S. i opt. K., svjedoka I. R. i njegove kćerke, dogovoreno je da se neće postupiti po zahtjevu S. i plijeniti plaća opt. S., što je opt. K. i potpisao te proslijedio u računovodstvo, bez da bi za to imao zakonsku podlogu, što je potvrdila i svjedok N. V., referent u računovodstvu. Osnovano stoga prvostupanjski sud zaključuje da je opt. K. to učinio na traženje opt. S., a jedino je on to i mogao tražiti, s

I Kž Us 44/2019-4

obzirom na svoj položaj gradonačelnika G. i da se radilo o budućim obustavama na njegovoj plaći.

Žalbeno pozivanje oba optuženika na Zakon o ovrsi i postavljanje hipotetskog pitanja da li bi se po suglasnosti za zapljenu plaće opt. S. postupalo, s obzirom na ranije opterećenje plaće i otplaćivanje kredita je bespredmetno, jer da je takva mogućnost postojala sigurno je da bi ju opt. S. iskoristio i ne bi bilo potrebe da i opt. K. potiče na nedozvoljene radnje.

Neosnovano se opt. S. u žalbi poziva i na vrijeme počinjenja djela, jer da cijelo inkriminirano vrijeme nije bio gradonačelnik pa nije imao svojstvo službene osove.

Naime, suglasnost S. je zaprimljena 6. kolovoza 2007. godine nakon čega je održan sastanak sa opt. K. od kojeg je opt. S. zatražio da ne postupa po dobivenoj suglasnosti nakon čega je opt. K. potpisao zabranu primjene iste. Tada je opt. S. bio gradonačelnik G., dakle službena osoba, a takvo protupravno stanje je trajalo do 12. siječnja 2010. godine, sve dok se takvo postupanje nije otkrilo, a nakon izbora novog gradonačelnika, što međutim, nije relevantno za zaključak prvostupanjskog suda da je opt. S. djelo počinio kao službena osoba.

Nije osnovana niti žalba opt. K. da kao pročelnik jedinstvenog Upravnog odjela G. G. ne bi imao svojstvo službene osobe, jer nije bio izravno nadređen referentici u računovodstvu, jer je ona imala svog šefa.

Naime, činjenica da je šef računovodstva „preskočen“ i da je opt. K. izravno svjedoku N. V. potpisao dopis o nepostupanju po suglasnosti koji je ona sastavila i dala mu da potpiše, govori sama za sebe, da je opt. K. imao te ovlasti.

Optuženik K. osporava i postojanje namjere na počinjenje djela koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, a ta utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nije sporno da su oba optuženika znala da je to što čine zabranjeno, a opt. K. je naveo i da je potpisao navedeni dopis koji je sastavila referentica u računovodstvu da nju zaštiti, što dodatno govori o njegovoj svijesti o počinjenju kaznenog djela.

S obzirom na sve navedeno, nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik S. se žali zbog povrede kaznenog zakona navodeći da u pobijanoj presudi nije obrazložen pravni kontinuitet, čime ukazuje na žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka u čemu međutim, nije u pravu, jer je prvostupanjski sud dao razloge za utvrđenje pravnog kontinuiteta.

Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je pravilno utvrđen pravni kontinuitet kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. u kaznenom djelu iz čl. 291. st. 1. KZ/11. u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude i da je za optuženike blaže kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97. za koje su optuženici i proglašeni krivima.

Međutim, za kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u svezi st. 1. KZ/97. (toč. 1. izreke pobijane presude), prvostupanjski sud pogrešno nalazi kontinuitet u kaznenom djelu iz čl.

I Kž Us 44/2019-4

291. st. 2. KZ/11., jer je kaznenim djelom pribavljena imovinska korist u iznosu od 14.000,00 kn što ne predstavlja znatnu imovinsku korist koja je prema pravnom shvaćanju Kaznenog djela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. godine br. Su-IV-4/2012 i prema čl. 87. toč. 29. KZ/11. ostvarena ako prelazi 60.000,00 kn.

Stoga se pravni kontinuitet u konkretnom slučaju za kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u svezi st. 1. KZ/97. nalazi u čl. 291. st. 1. KZ/11. koji je za optuženika blaži, s obzirom na zapriječene kazne.

Za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97. zapriječena kazna zatvora je od jedne (1) godine do pet (5) godina, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. kazna zatvora od šest (6) mjeseci do pet (5) godina, pa je s obzirom na navedeno pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, kao u toč. I. izreke ove presude.

Zbog povrede kaznenog zakona žali se i opt. K. tvrdeći da je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona.

U navedenom optuženik nije u pravu budući da za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97. apsolutna zastara nastupa nakon proteka šest (6) godina od njegova počinjenja i zastarni rok, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, nije protekao do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2011. godine (1. siječnja 2013. godine) pa se zastarni rokovi računaju po KZ/11.. S obzirom da je prema zapriječenoj kazni zastarni rok sada 10 godina i imajući u vidu odredbu čl. 81. st. 3. KZ/11. te činjenicu da je prvostupanjski sud presudu u ovom kaznenom predmetu donio 15. svibnja 2017. godine, zastara kaznenog progona još nije nastupila, pa stoga nije osnovana žalba opt. K. zbog povrede kaznenog zakona.

Zbog odluke o kazni žali se USKOK, ne osporavajući primjenu uvjetne osude, već samo traži izricanje strožih kazni bez primjene zakonskih odredbi o ublažavanju kazne.

U odnosu na opt. M. S., USKOK navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio da je u konkretnom slučaju objekt kaznenopravne zaštite zakonito obavljanje službenih i drugih ovlasti službenih osoba te interes cjelokupnog društva i svakog pojedinca za moralnošću, ispravnošću i zakonitošću u djelovanju državnih i drugih službi od javnog interesa, pa tako i u tijelima jedinica lokalne samouprave, jer samo tako one ispunjavaju svoju društvenu zadaću i interes građana da osobe koje obnašaju vlast, a koje su izabrane od samih građana, pravilno i zakonito djeluju. Ukazuje na posljedice korupcije zbog koje građani gube povjerenje u državna tijela, što se negativno odražava na cjelokupni razvoj društva.

U odnosu na opt. K. smatra da utvrđene olakotne okolnosti ne opravdavaju blaže kažnjavanje i da se ne mogu cijeniti kao naročito izražene olakotne okolnosti.

Optuženik S. u žalbi iz istog žalbenog osnova nalazi izrečenu kaznu prestrogom, kao i opt. K. koji smatra da se radi o bagatelnom kaznenom djelu.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste kaznenopravne sankcije, cijeneći opt. S. kao olakotno da se radi o niskom stupnju povrede zaštićenog dobra, da se radi o nekažnjavanoj osobi i da ovo

I Kž Us 44/2019-4

predstavlja samo eksces u njegovom inače urednom životu, te visoku životnu dob, dok mu je kao otegotno cijenio da je postupao s najvišim stupnjem krivnje, kao i pobude iz kojih je djelo počinjeno, a to je popravljanje svoje materijalne situacije, iako je kao gradonačelnik imao iznadprosječne prihode.

Navedene okolnosti su i adekvatno cijenjene međutim, s obzirom da je pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, i da se sada radi o blažem kaznenom djelu, optuženiku je bilo potrebno utvrditi novu kaznu zatvora za ovo kazneno djelo pa je prihvaćena žalba optuženika u tom dijelu i opt. S. je utvrđena kazna zatvora u kraćem trajanju kao u toč. I. izreke ove presude. Prihvaćena je kao utvrđena kazna zatvora u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude, pa je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci.

Optuženiku K. je kao olakotno cijenjeno da postupajući na inkriminirani način nije želio sebi pribaviti korist, već drugoj osobi, da je ranije nekažnjavan, pa je sud zaključio da se radi o ekscesu u njegovom inače urednom životu, dok mu je kao otegotno cijenio da je postupao s najvišim stupnjem krivnje.

S obzirom na brojnost i kvalitetu olakotnih okolnosti, bilo je osnova za primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne u odnosu na oba optuženika, kao i za primjenu uvjetne osude time da je rok kušnje opt. S., prihvaćanjem njegove žalbe, sada određen u trajanju od dvije (2) godine. Osnovano je prvostupanjski sud zaključio da će se svrha kažnjavanja ostvariti i uvjetnom osudom, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, smatrajući da su takve osude primjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 41. KZ/11.

Uvažavajući sve navode USKOK-a ovaj drugostupanjski sud smatra da s obzirom na životnu dob optuženika, protek vremena od počinjenja djela nije potrebno izricati strože kazne jer USKOK niti ne osporava da će se svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije, ostvariti primijenjenim uvjetnim osudama, već samo smatra da nije bilo uvjeta za primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazni, što nije prihvaćeno. S obzirom na navedeno, nisu prihvaćene žalbe USKOK-a i opt. K. zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, a žalba opt. S. je u tom dijelu prihvaćena u pogledu utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, kao i u pogledu roka kušnje iz uvjetne osude.

Nije osnovana niti žalba opt. K. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka u paušalnom iznosu koje nalazi previsoko odmjerenima.

Troškovi kaznenog postupka u paušalnom iznosu odmjereni su s obzirom na trajanje i složenost provedenog postupka, a imajući u vidu raspon paušalnog iznosa određen Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka ("Narodne novine" broj 145/11.) radi se o iznosu koji je bliži donjoj granici određenog iznosa, pa je očigledno da je prvostupanjski sud uvažio upravo navode koji se sada ističu u žalbi opt. K..

I Kž Us 44/2019-4

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. svibnja 2019.

Zapisničar

Predsjednik vijeća

Mirna Mavriček, v.r.

Žarko Dundović, v.r.