Kzz-14/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 14/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, dr. Novoselec Petra, mr. Frančula Rudolfa i mr. Zmajević Branka, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. J.P. zbog krivičnog djela iz čl. 140. KZRH (sada čl. 135. st. 1. prečišćenog teksta zakona - NN 32/93), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti javnog tužitelja Republike Hrvatske od 27. travnja 1993. Ktz-43/93, podignutom protiv pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Splitu od 23. listopada 1990. K-371/90 i presuda Okružnog suda u Splitu od 21. ožujka 1991. Kž-57/91, u sjednici održanoj 12. svibnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda što je čine presuda Općinskog suda u Splitu od 23. listopada 1990. K-371/90 i presuda Okružnog suda u Splitu od 21. ožujka 1991. Kž-57/91 na način da se ukida postavljeni daljnji uvjet u uvjetnoj osudi, tj. da os. J.P. u roku od 15 dana preda općini Split slobodan od osoba i stvari, protupravno zauzeti stan u S.,

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom citiranom u izreci ove presude izrečena je os. J.P. uvjetna osuda zbog krivičnog djela protupravnog zauzimanja nekretnina u društvenom vlasništvu iz čl. 135. prečišćenog teksta KZRH i to na temelju čl. 52. i 53. OKZRH (sada čl. 47. st. 1. i 2. i l. 48. st. 1. OKZRH) tako da joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i ujedno č

određeno da se ta kazna neće izvršiti ako osuđenica u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo i ako u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude ne isprazni protupravno zauzeti stan.

Protiv te pravomoćne presude javni tužitelj Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 5. ZKP (sada čl. 355. toč. 5. prečišćenog teksta ZKP) učinjene na štetu osuđenice.

Kzz 14/93

Javni tužitelj Republike Hrvatske stoji na stajalištu da se na temelju odredbe čl. 52. st. 2. OKZRH nije mogao osuđenici nametnuti i tzv. dvostruki uvjet, tj. da isprazni protupravno zauzeti stan vlasništvo općine Split.

U pravu je javni tužitelj kada smatra da je učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 5. ZKP na štetu osuđenice, pri čemu, međutim, nije prihvatljivo obrazloženje koje je dao javni tužitelj.

Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, naime, pod "nadoknadom štete" u krivičnopravnom smislu i to upravo u kontekstu citirane odredbe čl. 52. st. 2. OKZRH treba razumijeti i vraćanje krivičnim djelom oduzete stvari, kao primarni oblik naknade štete odnosno materijalne restitucije. To neovisno o tome što u imovinskopravnom smislu zahtjev za naknadu štete nije zahtjev za povrat stvari. Povrat stvari traži se posebnom vlasničkom tužbom odnosno tužbom za smetanje posjeda i sl. Međutim, nema sumnje da vlasnik stvari, koja mu je oduzeta krivičnim djelom ne mora podizati vlasničku tužbu pred sudom, već je dovoljno da zahtjev za povrat stvari postavi kao svoj imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku a na temelju čl. 103. st. 2. ZKP (sada čl. 95. st. 2. ZKP). Imovinskopravni zahtjev se, naime, može odnositi kako na naknadu štete tako i na povrat stvari odnosno poništenje pravnog posla. Očito je prema tome da pojam "ne nadoknadi štetu" u smislu krivičnopravne odredbe čl. 52. st. 2. OKZRH treba šire tumačiti od pojma naknade štete u imovinskom pravu. Nema nikakve dvojbe da se počinitelju krivičnog djela može postaviti kao uvjet i da vrati imovinsku korist koju je pribavio počinjenim krivičnim djelom. Smisao, dakle, rečenoga pojma nadoknade štete jeste u tome da se uz postojanje ostalih zakonom propisanih uvjeta pri izricanju uvjetne osude počinitelju kome se samo prijeti kaznom, uz opći uvjet da ne dođe ini novo krivično djelo, dodaje uvjet da ponovno u sukob sa zakonom, odnosno da ne uč

reparira posljedice svoga djela. Bilo bi neprihvatljivo da se primjerice počinitelju krivičnog djela krađe može naložiti naknada štete koju trpi vlasnik ukradene stvari a da mu se ne bi moglo naložiti da tu stvar ukoliko se ona nalazi kod optuženika vrati oštećeniku.

Sasvim drugi smisao imaju druge obaveze u smislu čl. 52. st. 2. OKZRH. Ni jedna od propisanih obaveza u pojedinim materijalno-pravnim odredbama KZRH i OKZRH nije u funkciji "nadoknade štete" već ima sasvim drugi cilj i smisao. Tako se primjerice u odredbama čl. 65. st. 3., 66. st. 3., 67. st. 3. i 68. st. 5. OKZRH radi o obavezama čija je funkcija postizanje smisla i svrhe izricanja mjera sigurnosti kao posebnih krivičnih sankcija. I sve ostale "druge obveze" propisane u materijalno-pravnim odredbama imaju sasvim drugi smisao. Tako se u smislu čl. 73. st. 2. KZRH počinitelju može nametnuti obaveza da u određenom roku postupi po propisima o mjerama zaštite na radu, u čl. 95. st. 3. istog Zakona da u buduće uredno ispunjava svoje porodične obveze, koje svakako ne predstavljaju štetu u imovinskopravnom smislu, neovisno o tome kako široko tumačili taj pojam. U čl. 96. st. 3. KZRH propisuje se obveza isplate dospjelih alimentacionih obaveza kod krivičnog djela povrede dužnosti uzdržavanja. Konačno, u odredbi čl. 169. st. 4. KZRH propisana je kao posebna obveza koju je moguće nametnuti u uvjetnoj osudi da počinitelj u određenom roku poduzme zakonom određene mjere zaštite i unapređenja čovjekove okoline. Prema tome, priroda svih tih drugih nametnutih obaveza ima sasvim drugu intenciju vezanu uz prirodu sasvim određenih krivičnih djela čiji zaštitni objekt nije imovina. Te su obaveze više u funkciji otklanjanja opasnih stanja odnosno neprihvatljivih ponašanja.

U konkretnom je slučaju ipak ostvarena istaknuta povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 5. ZKP, jer se zahtjev za povrat uzurpirane nekretnine ne može postaviti u parnici pred redovnim sudom, dakle ni dosuditi na temelju čl. 108. st. 2. ZKP. Kako imovinskopravni zahtjev mora biti dosuđen u krivičnom postupku na temelju čl. 108. st. 2. ZKP da bi se počinitelju krivičnog djela mogla nametnuti obveza naknade štete, odnosno povrata stvari mora se raditi o zahtjevu za čije je rješavanje nadležan redovni sud (čl. 104. st. 1, 105. st. 1. i 108. i dr. ZKP).

Isto tako kad je riječ o oduzimanju protupravno stečene imovinske koristi ta korist mora biti dosuđena u krivičnom postupku da bi se mogla nametnuti kao obaveza u smislu čl. 52. st. 2. OKZRH.

Vraćanje uzurpirane nekretnine u nadležnosti je i to isključivoj upravnih organa, a ne redovnih sudova. To proizlazi iz izričite odredbe čl. 94. st. 6. Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86 i 37/87). Iako bi se odredba čl. 94. st. 6. Zakona o stambenim odnosima teoretski mogla dovoditi u pitanje Ustavni sud Republike Hrvatske se u više svojih odluka u povodu sukoba nadležnosti između redovnog suda i upravnih organa nedvojbeno izjasnio da se, kad je riječ o vraćanju uzurpiranih nekretnina, radi o isključivoj nadležnosti stambenih odnosno upravnih organa (primjerice odluka br. U/IV-54/91 od 4. VII. 1991.; U/IV-183/89 od 8. ožujka 1990.; U/IV-95/90 od 18. listopada 1990. i dr. - NN 14 i 46/90 i NN 35/91). Ista je situacija i kad je riječ o poslovnom prostoru. Naime, u čl. 23. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (zakon je preuzet kao republički propis Zakonom o preuzimanju Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, NN 53/91). S tim u vezi prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske od 21. ožujak 1991. Us-574/90 za vraćanje uzurpiranog stambenog prostora nadležan je stambeni, a ne drugi upravni organ.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je uvažiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao u izreci, a na temelju čl. 422. st. 1. ZKP (sada čl. 409. st. 1. Zakona o krivičnom postupku).

U Zagrebu, 12. svibnja 1993.

ća:

Zapisničar:

Predsjednik vije

Vinja Ileana v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)