Gž-380/2013-2 · Županijski sud u Rijeci



Poslovni broj 7 Gž-380/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Randić članice vijeća, u pravoj stvari tužitelja-protutuženika CA (dalje tužitelj) vlasnika obrta Građevinski servis CA iz [adresa], zastupanog po privremenom zamjeniku odvjetnika Branislava Brozičevića, Hrvoju Stašeku, odvjetniku iz Crikvenice, protiv tužene-protutužiteljice OA (dalje tužena) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mirku Vujičiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni P-490/2001-29 od 6. travnja 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. studenog 2013. godine,

p r e s u d i o j e

1. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja CA te se p r e i n a č u j e presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-490/2001 od 6. travnja 2012. godine u dijelu točke I. i u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženoj OA da isplati tužitelju CA iznos od 1.328,52 EUR-a (slovima: jednutisućutristodvadesetosam eura i pedesetdva centa) u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju i to na iznos od 2.590,61 DEM (što predstavlja protuvrijednost iznosa od 1.328,52 EUR-a) počev od 23. prosinca 1997. godine do 31. prosinca 2001. godine, a od 1. siječnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine zakonsku zateznu kamatu koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju na navedeni iznos EUR-a, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate kamatu koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 18.953,78 kn, sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e citirana presuda u preostalom dijelu točke I. izreke koja se odnosi na zatraženu kamatu iznad dosuđenih iznosa navedenih u točki 1. izreke ove presude.

3. Odbija se žalba tužene OA kao neosnovana i p o t v r đ u j e citirana presuda u točki II. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 9.637,09 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke odbijen protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da joj tužitelj isplati iznos od 13.400,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, u točki III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati protutužbeni zahtjev tužene.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tužene neosnovana.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke zaključile ugovor o građenju u okviru odredbe čl. 630. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO) te da je čl. 1. ugovora tužena povjerila tužitelju da izvede građevinske radove na stambenoj građevini prema tehničkoj dokumentaciji, sa opisom, količinom i cijenama iz ponude troškovnika tužitelja koji čini sastavni dio ugovora, te da je u čl. 2. ugovorena cijena izvođenja radova u iznosu kunske protuvrijednosti od 60.000,00 tadašnjih DEM-a.

Radi utvrđenja vrijednosti i kvalitete građevinskih radova provedeno je građevinsko vještačenje, pa je utvrđeno da vrijednost izvedenih radova od strane tužitelja iznosi 132.833,59 kn, da su svi radovi izvedeni sukladno pravilima struke, a da tužena nije predložila novo građevinsko vještačenje radi utvrđenja osnovanosti njezinih prigovora.

Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja utvrđuje da se je izvođač-tužitelj obvezao prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, a da se tužena kao naručitelj radova obvezala za to isplatiti određenu cijenu. Ugovor o građenju mora biti zaključen u pisanoj formi, a da je u odredbi čl. 67. st. 2. ZOO-a propisano da i kasnije izmjene ugovora moraju biti zaključene u pismenoj formi, te da su stranke ugovorile primjenu troškovnika tužitelja. Nadalje, u čl. 9. ugovora je ugovoreno da svaka izmjena, dopuna ili ispravak ugovora vrijedi samo ako je ovjerena od stranaka. Stoga sud prvog stupnja utvrđuje da tijekom postupka tužena nije dokazala da su stranke ugovorile primjenu bilo kojeg drugog troškovnika slijedom čega ne prihvaća niti iskaz saslušanog svjedoka ČA, kao niti iskaz tužene smatrajući da isti nisu uvjerljivi. Pri tome u cijelosti prihvaća iskaz i nalaz vještaka Jasminke Lilić koja tvrdi da je troškovnik tvrtka "Jela" ponudbeni troškovnik i da on ne odgovara stvarno izvedenim radovima, jer da objekt nije sagrađen prema projektnoj dokumentaciji koja je bila podloga za izradu ponudbenog troškovnika.

Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da je tužena platila iznos od 118.913,54 kn te da je ostaje razlika od 13.920,05 kn, da su radovi izvršeni kvalitetno te da u tužbi tužitelj traži isplatu iznosa od 9.637,09 kn. Međutim, sud prvog stupnja se poziva na odredbe čl. 370. i čl. 395. ZOO-a u kojim odredbama je propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim a niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, te da je između stranaka u čl. 2. ugovora ugovoreno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 tadašnjih DEM, a da tužbeni zahtjev tužitelja glasi u kunama, pa stoga isti odbija kao neosnovan. U odnosu na postavljeni protutužbeni zahtjev tužene za isplatu vrijednosti građevinskog materijala kojeg je po navodima tužene tužitelj prisvojio, sud prvog stupnja utvrđuje, da je osnovan prigovor zastare koja je istaknut od strane tužitelja. Naime, utvrđuje da je tužena 26. siječnja 2010. godine postavila protutužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj zadržao taj materijal u svibnju mjesecu 1997. godine, pa da je u okviru odredbe čl. 371. ZOO-a protekao rok od pet godina. Iz navedenih razloga odbija i protutužbeni zahtjev. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 307. u svezi čl. 395. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Razlog što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kunama ne sprječava sud prvog stupnja da dosudi kunsku protuvrijednost u eurima, budući da ugovorena valuta između stranaka DEM više ne postoji. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je zaključen ugovor o građenju, da je tužitelj izveo radove kvalitetno, i to u ukupnoj vrijednosti od 132.833,59 kn, da je tužena platila 118.913,54 kn i da tužitelj u tužbi traži iznos od 9.637,89 kn. Budući iz nalaza vještaka Jasminke Lilić proizlazi da je vrijednost ugovorenih radova 62.877,00 DEM-a, a da je tužitelj izveo radove u visini od 36.411,03 DEM-a te da vrijednost izvedenih radova s popustom iznosi 135.468,89 kn, odnosno uzimajući u obzir kasnije popust od 4,58 kn proizlazi da vrijednost marke prema kuni iznosi 3,72, slijedom čega proizlazi da se iznos iz tužbenog zahtjeva od 9.637,09 kn može izračunati u DEM, pa da to iznosi 2.590,61 DEM, odnosno 1.328,52 EUR-a, s obzirom da vrijednost DEM-a u odnosu na EUR podnijeli sa 1,95.

Tužena u žalbi navodi pogrešnu primjenu odredbe čl. 339. ZOO-a uz obrazloženje da je tijekom postupka podnesena protutužba dana 2. kolovoza 2011. godine radi isplate iznosa od 13.400,00 kn na ime vrijednosti materijala kojeg je tužitelj prisvojio a nije uračunao u ukupnu cijenu izvedenih radova. Smatra da je protutužba podnesena u okviru odredbe čl. 189. ZPP-a i da se protutužba može podnijeti sve do zaključenja glavne rasprave. Navodi odredbu čl. 339. st. 1. ZOO-a u kojoj je propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona nije zastarjela u trenutku kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Stoga, smatra tužena da nije nastupila zastara te da je trebalo meritorno odlučiti o protutužbenom zahtjevu pa da je stoga pogrešno primijenjena odredba čl. 371. ZOO-a.

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je odredbom čl. 339. st. 1. ZOO-a propisano da se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem samo ako ovo još nije zastarjelo u trenutku kad su se stekli uvjeti za prijeboj. U stavku 2. je propisano da ako su uvjeti za prijeboj nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastare. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije istakao prigovore radi prebijanja već je podnesena protutužba, pa se stoga u konkretnom slučaju ne primjenjuje navedena odredba čl. 339. st. 1. i 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu iznosa od 9.637,09 kn sa kamatama od dospjelosti počev od 23. prosinca 1997. godine, dok u protutužbenom zahtjevu tužena traži isplatu iznosa od 13.400,00 kn sa kamatama počev od dospjelosti tog iznosa tj. od dana presuđenja 6. travnja 2012. godine. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je potraživanje tužene iz protutužbe zastarjelo, jer je protekao rok od pet godina od dana nastanka tražbine tužene, a to je svibanj 1997. godine, jer tužena navodi da je tužitelj tada zadržao građevinski materijal čiju vrijednost traži u protutužbi, dok je protutužba podnesena 26. siječnja 2010. godine a ne kako to tvrdi protutužena u protutužbi kasnije 2. kolovoza 2011. godine.

Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

Budući da je tužitelj tijekom postupka uspio sa tužbenim zahtjevom a nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva u odnosu na visinu zatražene kamate sukladno odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a dosuđen mu je parnični trošak koji ukupno iznosi 18.953,78 kn.

Troškovi tužitelja odnose se na plaćenu sudsku pristojbu na tužbu 1.600,00 kn i žalbu 900,00 kn, na troškove predujma za vještačenje 4.497,78 kn, na troškove punomoćnika koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09; dalje Tarifa) odnose na sastav tužbe, sastav podneska od 1. prosinca 2000. godine, po 400,00 kn, za pristup na ročišta 14. ožujka 2000. godine, 13. studenog 2000. godine, 15. ožujka 2001. godine, 11. siječnja 2002. godine, 26. veljače 2003. godine i 30. listopada 2003. godine po 200,00 kn, za pristup na ročišta 29. siječnja 2004. godine i 18. siječnja 2011. godine, po 187,50 kn, za pristup na ročišta 22. travnja 2004. godine, 14. srpnja 2004. godine, 21. studenog 2005. godine, 5. ožujka 2008. godine, 17. studenog 2010. godine, 17. listopada 2011. godine i 26. ožujka 2012. godine po 750,00 kn, za pristup na ročišta 29. listopada 2004. godine, 15. lipnja 2005. godine, 27. siječnja 2010. godine, 2. kolovoza 2011. godine i 13. siječnja 2012. godine, po 375,00 kn te troškove PDV-a 2.156,00 kn, tako da ukupan trošak iznosi 18.953,78 kn.

Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja je trebalo djelomično prihvatiti i pobijanu presudu u dijelu točke I. i točki III. izreke preinačiti, pa je stoga primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. U preostalom dijelu žalbu tužitelja u odnosu na zatraženu kamatu iznad dosuđenih iznosa u točki I. izreke je trebalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 3. izreke ove presude.

U Rijeci, 6. studenog 2013. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Svjetlana Pražić

OPĆINSKOM SUDU U CRIKVENICI

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.