I Kž-572/2015-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 572/2015-8

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih L. M., D. Ć. i M. Ć., zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98.

– ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. - dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika D. Ć. i M. Ć. te oštećenog društva ,,I. D.“ d.o.o. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 25. svibnja 2015. broj K-13/2013, u sjednici održanoj 5. lipnja 2019., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. Ć., branitelja optuženog D. Ć., odvjetnika Željka O., te zamjenika branitelja optuženog M. Ć., odvjetnika F. O.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Ć. i M. Ć., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod točkom I., žalba oštećenog društva ,,I. D.“ d.o.o. je bespredmetna.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda, pod točkom I. izreke, proglašeni su krivima optuženici D. Ć. i M. Ć. zbog počinjenja kaznenih djela opisanih u točki I. 1. izreke i to zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. za koje je, na temelju članka 337. stavak 4. KZ/97., svakom optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine te zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alineja 2. KZ/97. za koje je, na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97., svakom optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine te zbog počinjenja kaznenih djela opisanih u točki I. 2. izreke i to zlouporabe stečaja iz članka 282. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., za koje je, na temelju članka 282. stavka 1. KZ/97., svakom optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine te zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. za koje je, na

I Kž 572/2015-8

temelju članka 337. stavka 4. KZ/97., svakom optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine te su optuženici D. Ć. i M. Ć., na temelju odredaba članka 60. stavka 2. točke c. KZ/97., osuđeni svaki na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po dvije godine i šest mjeseci, u koje kazne im je, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97., uračunato vrijeme lišenja slobode i to optuženom D. Ć. od 18. svibnja do 14. listopada 2005., a optuženom M. Ć. dva dana lišenja slobode i to 6. studenog 2006. i 19. prosinca 2006.

Na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. od optuženika D. Ć. i M. Ć., a na temelju članka 82. stavka 4. KZ/97. (pravilno bi bilo članka 82. stavka 3. KZ/97.) i od N. Ć., oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelima za počinjenje kojih su optuženici D. Ć. i M. Ć. proglašeni krivima pa je, na temelju članka 5. stavka 1. točke a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristiti ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10.), utvrđeno da iznos od 27.097,00 kuna, koji se oduzima od optuženog D. Ć., iznos od 24.404,00 kuna, koji se oduzima od optuženog M. Ć. i iznos od 22.225,60 kuna, koji se oduzima od N. Ć., a koji iznosi su ostvareni počinjenjem kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. opisanog u točki I. 1. izreke te presude te imovinska korist od ukupno 149.211,11 kuna koju su optuženi D. i M. Ć. zajedno pribavili društvima „T.“ d.o.o. M. i „B.“ d.o.o. D. počinjenjem kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alineja 2. KZ/97. opisanog u točki I. 1., kao i korist pribavljena počinjenjem kaznenog djela opisanog u točki I. 2. u iznosu od 5.823.960,35 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženima D. Ć. i M. Ć. te N. Ć. da Republici Hrvatskoj isplate navedene novčane iznose u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Pod točkom II. izreke, a na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), optuženici D. Ć., M. Ć. i L. M. oslobođeni su optužbe da bi počinili produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. opisano u točki 3., a ujedno je optužena L. M. oslobođena optužbe i da bi počinila „kaznena djela činjenično opisana, te pravno opisana i pravno označena kao u točki 1. i 2. izreke“.

Na temelju članka 158. stavaka 3. ZKP/08. trgovačka društva oštećena kaznenim djelom opisanim u točki II. 3. izreke pobijane presude upućena su da svoje imovinskopravne zahtjeve mogu ostvariti u parnici.

Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. ZKP/08. naloženo je optuženima D. Ć. i M. Ć. solidarno naknaditi troškove vještačenja iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 139.989,12 kuna te svakome pojedinačno naknaditi paušalnu svotu iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosima od po 5.000,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. optužena L. M. oslobođena je plaćanja troškova kaznenog postupka te je odlučeno da njeni nužni izdaci, kao i nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava (pravilno bi bilo da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optužene, nagrada i nužni izdaci njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava), a da, na

I Kž 572/2015-8

temelju članka 150. ZKP/08., nagradu i nužne izdatke opunomoćenika zastupanih osoba snose zastupane osobe.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženici D. Ć. i M. Ć. te oštećeno društvo „I. D.“ d.o.o. Z..

Državni odvjetnik žali se u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi strože kazne optuženicima D. Ć. i M. Ć., za kaznena djela iz članka 282. stavka 1. Kaznenog zakona/97. i članka 337. stavak 4. u vezi članka 3. i 1. Kaznenog zakona/97., iz točke I. 2. pobijane presude i osudi ih na primjerenu, strožu jedinstvenu kaznu zatvora, a u oslobađajućem dijelu pobijanu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“.

Optuženi D. Ć. žali se po branitelju, odvjetniku Ž. O. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s žalbenim prijedlogom da se „žalba … usvaja i prvostupna presuda ukida u cijelosti te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovnu odluku“. Ovaj je optuženik i osobno podnio žalbu „zbog pogrešne primjene zakona, pogrešno donesenih zaključaka, ne prihvaćanja zahtjeva obrane za dostavu originalne dokumentacije i sudskih spisa, ne prihvaćanja pozivanja svjedoka koji su bitni za obranu“, predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske „poništi ovu presudu i naloži novo suđenje“. Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog D. Ć..

Optuženi M. Ć. žali se po branitelju, odvjetniku D. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, troškovima postupka i oduzimanju imovinske koristi, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu „u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak“. Optuženi M. Ć. je i osobno podnio žalbu zbog „netočno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešnih zaključaka na iznesene dokaze kao i povredu prava na dostupnost oduzete dokumentacije“, s prijedlogom „da poništite ovu presudu, predmet vratite na ponovni postupak ... i tek na osnovu cjelokupne dokumentacije da ... se ponovno sudi“. Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog M. Ć..

Oštećeno društvo „I. D.“ d.o.o. Z. žali se po opunomoćeniku, odvjetniku K. P. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom drugostupanjskom sudu „da prihvati ovu žalbu, a pobijanu presudu u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.“.

Optuženici D. Ć. i M. Ć. podnijeli su osobno odgovore na žalbu državnog odvjetnika, predlažući njezino odbijanje.

Državni odvjetnik podnio je odgovore na žalbe optuženika D. Ć. i M. Ć., predlažući njihovo odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 572/2015-8

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog D. Ć. i njegovog branitelja, odvjetnika Ž. O. te zamjenika branitelja optuženog M. Ć., odvjetnika F. O., a, u skladu s člankom 475. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženog M. Ć. koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalbe državnog odvjetnika te optuženika D. Ć. i M. Ć. su osnovane, dok je žalba oštećenog trgovačkog društva „I. D.“ d.o.o. bespredmetna.

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda u osuđujućem dijelu, optuženi D. Ć. u žalbi, uz ostalo, tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati „jer je izreka presude potpuno nerazumljiva ... proturječna razlozima, ... o navedenim svojim tvrdnjama koje prvostupna presuda obrazlaže u pobijanoj presudi nema uopće razloga“ te da „nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, ukazujući time na više oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Tvrdnju o nerazumljivosti izreke u osuđujućem dijelu ovaj optuženik u žalbi ne obrazlaže, a ne navodi određeno ni koja utvrđenja prvostupanjskog suda sadržana u izreci pobijane presude bi bila proturječna razlozima, dok u odnosu na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama optuženi D. Ć. u žalbi ističe da „uopće ne znamo odakle prvostupnom sudu tvrdnje o žaliteljevim ciljevima“ i da „o pravu na potpis i o položaju odgovorne osobe u M. nema uopće valjanih razloga“.

Međutim, protivno iznijetim tvrdnjama optuženog D. Ć., izreka pobijane presude u dijelu u kojem je ovaj optuženik pobija jasna je, nije proturječna razlozima, obrazloženje pobijane presude sadrži razloge za svaku točku presude, a za svoja utvrđenja o odlučnim činjenicama (pa tako i u odnosu na zaključak da su optuženi D. Ć. i M. Ć. stvarno vodili poslovanje društva M. D. d.d.) prvostupanjski je sud iznio razloge (od 3. odlomka na 9. stanici do 2. odlomka na 11. stranici). Stoga nisu ostvareni navedeni oblici bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koje u žalbi ukazuje optuženi D. Ć..

Optuženi M. Ć., prigovarajući u žalbi nedostatku originalne dokumentacije društva M. D. d.d., ističući pritom da se mišljenje sudskog vještaka za računovodstvo i financije I. T. i utvrđenja prvostupanjskog suda temelje na nedostatnoj poslovnoj dokumentaciji i na preslikama financijskih dokumenata, tvrdi da se ovdje radi „o primjeni nezakonitih dokaza.“ Optuženik očito smatra da su kopije isprava nezakoniti dokazi pa da je korištenjem u dokaznom postupku kopirane dokumentacije društva M. D. d.d. ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Međutim, prema odredbi članka 10. stavka 2. ZKP/08., nezakoniti su oni dokazi koji su pribavljeni na jedan od nedopuštenih načina prikupljanja dokaza, odnosno dokazi za koje se saznalo iz tih, izvorno nezakonitih dokaza. Činjenica da su u postupku korištene kopije umjesto izvornih isprava može biti od značaja za ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza, ali ta okolnost isprave koje su, kao u konkretnom slučaju, pribavljene u skladu s odredbom članka 262. stavcima 5. i 6. ZKP/08., ne čini nezakonitim dokazom. Zbog iznijetog, nije osnovana

I Kž 572/2015-8

žalbena tvrdnja kojom optuženi M. Ć. ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Zbog iznesenog, u osuđujućem dijelu pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08. koje u žalbama ističu optuženici D. Ć. i M. Ć., a ni druge takve povrede na koje, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je, u dijelu kojim je optužena L. M. oslobođena optužbe da bi počinila kaznena djela iz točke I. 1. i 2., koji ne sadrži činjenični i zakonski opis tih kaznenih djela, izreka presude nerazumljiva, zbog čega se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati, ukazujući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Naime, u točki II. izreke presude prvostupanjskog suda navedeno je da se, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobađa optužbe i „optužena L. M. da bi počinila kaznena djela činjenično opisana te pravno opisana i pravno označena kao u točki I 1. i 2. izreke ove presude.“

Međutim, u točkama I. 1. i 2. izreke pobijane presude činjenično su opisana kaznena djela zbog čijeg počinjenja su proglašeni krivima optuženici D. Ć. i M. Ć., a u njima su, uz opis radnji kojima su ti optuženici ostvarili obilježja predmetnih kaznenih djela, opisane i uloge ovih optuženika u društvu M. D. d.d. te, s tim u vezi, svojstvo u kojem su oni kao supočinitelji, dakle, zajednički i dogovorno, počinili kaznena djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. i članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alineja 2. KZ/97. (točka I. 1. izreke) te kaznena djela iz članka 282. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. (točka I. 2. izreke).

Činjenični opisi ovih kaznenih djela, na koje opise upućuje odluka prvostupanjskog suda kojom je optužena L. M. oslobođena optužbe za njihovo počinjenje, ne samo da ne sadrže opis radnji koje su njoj optužnicom stavljene na teret, nego ne sadrže niti opis uloge te optuženice u oštećenom društvu, ni svojstvo u kojem bi ona, prema tvrdnjama optužbe, počinila predmetna kaznena djela. Dakle, činjenični opisi kaznenih djela na koje upućuje odluka prvostupanjskog suda kojom je optužena L. M. oslobođena optužbe („da bi počinila kaznena djela činjenično opisana te pravno opisana i pravno označena kao u točki I 1. i 2. izreke ove presude“) odnose se isključivo na radnje, uloge i svojstva optuženih D. Ć. i M. Ć. kao odgovornih osoba oštećenog društva čije su poslovanje vodili, bez ikakve naznake radnji, uloge i svojstva optužene L. M. koji su opisani u optužnici, pa upućivanje na činjenične opise tih kaznenih djela izreku pobijane presude u tom dijelu čini nerazumljivom.

Stoga je u pravu državni odvjetnik kada, nalazeći nedostatnim „u izreci presude tek pozvati se na činjenični i zakonski opis te nazive kaznenih djela koji se odnose na druge suoptuženike“ i ukazujući na, u tom dijelu, nerazumljivost izreke, tvrdi da se pobijana presuda, u dijelu u kojem je optužena L. M. oslobođena optužbe da bi počinila kaznena djela iz točke I. 1. i 2. izreke, ne može ispitati.

I Kž 572/2015-8

Pobijajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da su, vodeći poslovanje društva M. D. d.d., prodajom vozila tog trgovačkog društva po cijeni znatno manjoj od njihove tržišne vrijednosti, sebi i N. Ć. te društvima „T.“ d.o.o. i „B.“ d.o.o. pribavili protupravnu imovinsku korist, optuženici D. Ć. i M. Ć. u žalbama tvrde da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet dipl. ing. V. B., na temelju kojega je prvostupanjski sud utvrdio tržišne cijene predmetnih vozila opisanih u točki I. 1. izreke. Ističu da imenovani vještak vozila koja su predmet inkriminacije iz točke 1. izreke nije razgledao i neposrednim opažanjem utvrdio stanje vozila i pojedinih njegovih dijelova, kao i da uz nalaz vještaka dipl. ing. B. ne prileži dokument s podacima o stanju prijeđenih kilometara, koja okolnost je, uz stanje očuvanosti i ispravnosti vozila, od osobitog značaja za utvrđenje njihove tržišne vrijednosti. Osporavajući mišljenje vještaka dipl. ing. V. B., optuženici D. Ć. i M. Ć. u žalbi ističu i da je prije prodaje, na njihov zahtjev, vozila pregledao sudski vještak dipl. ing. S. S. te da je on vrijednost vozila procijenio u iznosima po kojima su predmetna vozila i prodana, a da su u postupcima vođenim pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku radi oštećenja stečajne mase prodajom vozila utvrđeni bitno drugačiji iznosi vrijednosti predmetnih vozila od onih koje je utvrdio sudski vještak za cestovni promet dipl. ing. V. B. u ovom postupku.

Naime, prvostupanjski je sud, polazeći od nespornih iznosa cijena po kojima su predmetna vozila prodana, a koje cijene su naznačene na izdanim računima te mišljenja vještaka za cestovni promet dipl. ing. V. B. o tržišnoj vrijednosti tih vozila u vrijeme njihove prodaje, utvrdio da su optuženici D. Ć. i M. Ć. sebi, N. Ć. i društvima „T.“ d.o.o. i „B.“ d.o.o. pribavili imovinsku korist u visini razlike između tako utvrđenih tržišnih vrijednosti prodanih vozila i cijena po kojima su vozila prodana. Na taj je način (očigledno smatrajući da pribavljanje imovinske koristi drugoj pravnoj osobi nije obuhvaćeno zakonskim opisom kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97., koji Zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela) prvostupanjski sud zaključio da su optuženici D. Ć. i M. Ć., znajući da je tržišna vrijednost predmetnih vozila znatno veća, prodajom vozila društva M. D. d.d. po cijenama navedenim u točki I. 1. izreke pribavili imovinsku korist sebi i N. Ć. i time počinili kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. te pribavili imovinsku korist društvima „T.“ d.o.o. i „B.“ d.o.o i time počinili kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alineja 2. KZ/97.

Ocjenjujući vjerodostojnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet dipl. ing. V. B. prvostupanjski je sud imao na umu da ovaj vještak vozila nije razgledao, ali je, ocjenjujući da je vještak „vrlo stručno obrazložio da je imao sasvim dovoljno relevantnih podataka, iako vozila nije vidio ... jer je imao podatak o godini proizvodnje vozila, broju prijeđenih kilometara i podatke o općem stanju vozila“, nalaz i mišljenje vještaka B. u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ga vjerodostojnim. Međutim, takvu ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka za cestovni promet dipl. ing. V. B. te, posljedično tome, i utvrđenje prvostupanjskog suda o tržišnoj vrijednosti prodanih vozila, za sada ozbiljno dovode u sumnju izneseni žalbeni progovori optuženih D. Ć. i M. Ć..

Naime, iako je vještak dipl. ing. B. kod procjene tržišne vrijednosti vozila krenuo od pretpostavke da su vozila djelomično oštećena te je „svakom vozilu dodavao ili povećavao 10% na ime amortizacije ... te još po 5% povećavao vrijednost na ime ponude i potražnje, tj. opet je išao kao najpovoljnije za optuženike“, činjenica da su iste ove odlučne činjenice u

I Kž 572/2015-8

drugom sudskom postupku drugačije utvrđene, u iznosima koji su povoljniji za optuženike, uz činjenicu da vještak podatke o stanju i ispravnosti vozila nije utvrdio neposrednim opažanjem, dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o iznosima tržišnih vrijednosti vozila koje se temelji na nalazu i mišljenju imenovanog vještaka.

Prvostupanjski je sud tijekom dokaznog postupka, smatrajući da „cilj i svrha iz tih predmeta i postupaka ne može biti isti kao i u ovom kaznenom postupku“ odbio prijedlog optuženika da se, radi utvrđenja tržišne vrijednosti prodanih vozila društva M. D. d.d., od Trgovačkog suda u Dubrovniku pribave i pročitaju spisi koji su vođeni protiv njih i N. Ć. kao tuženika zbog oštećenja stečajne mase. Međutim, iako kazneni sud, prema odredbi članka 18. stavka 2. ZKP/08., nije vezan odlukom suda u nekom drugom postupku, u pravu je optuženi M. Ć. kada tvrdi da činjenica da vještak dipl. ing. B. vozila nije razgledao, a njihova je vrijednost u drugom sudskom postupku utvrđena u iznosima povoljnijim za optuženike, ukazuje prije svega na potrebu da se, radi otklanjanja sumnje o činjenici o kojoj ovisi odluka o kaznenoj odgovornosti optuženika, razmotre i, po potrebi, predoče vještaku dipl. ing. B., podaci na temelju kojih su u parničnim postupcima Trgovačkog suda u Dubrovniku utvrđene niže tržišne vrijednosti vozila.

Proizlazi, dakle, da su, iz razloga koje opravdano u žalbama ističu optuženi D. Ć. i M. Ć., odlučne činjenice o tržišnoj vrijednosti prodanih vozila, barem za sada, pogrešno utvrđene i da je, posljedično tome, za sada pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda o pribavljanju imovinske koristi, odnosno visini te koristi, osnovana je žalba optuženika D. Ć. i M. Ć. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela opisana u točki I. 1. izreke.

U pravu su optuženi D. Ć. i M. Ć. i kada u žalbi tvrde da su i u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97., opisano u točki I. 2. izreke pobijane presude, pojedine odlučne činjenice pogrešno utvrđene, zbog čega se žalba optuženika po osnovi iz članka 470. ZKP/08. i u odnosu na to kazneno djelu ukazuje osnovanom.

Naime, prema činjeničnom opisu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. iz točke I. 2. izreke, optuženi D. Ć. i M. Ć. su, kao odgovorne osobe društva M. D. d.d., čije su poslovanje stvarno vodili, nakon što su prethodno, u cilju umanjenja imovine tog trgovačkog društva, prenijeli robu kojom je društvo raspolagalo na društva „B.“ d.o.o., „T.“ d.o.o. i P. zadrugu „K.“, osmislili da se prihod ostvaren prodajom robe doznači njima pa su ugovorima o cesiji sklopljenim između društva M. D. d.d. kao cesusa i navodnih cesionara – fizičkih osoba koje su tom društvu navodno pozajmile novac – na sebe prenijeli najmanje 5.823.960,35 kuna i time ostvarili nepripadnu imovinsku korist u navedenom iznosu.

Ocjenjujući neuvjerljivim da bi „netko donosio novac ... a da ga ne preda u računovodstvo tvrtke ili na račun u banci“, odnosno da bi novac društvu M. D. d.d. bio pozajmljivan bez evidentiranja tih uplata u korist društva, prvostupanjski je sud, prihvaćajući i iskaz svjedoka A. B. prema kojem su ugovori o pozajmicama sastavljeni naknadno te zapisnik o grafološkom vještačenju prema kojem je vjerojatni skriptor svih potpisa na ugovorima o pozajmicama optuženi M. Ć., zaključio „da je sav taj posao bio fiktivan“ i da su nakon sklapanja ugovora o cesijama odgovorne osobe društava „B.“ d.o.o., „T.“ d.o.o. i

I Kž 572/2015-8

Poljoprivredna zadruga „K.“ „umjesto plaćanja robe M.-u, plaćali povratom pozajmica i to M. Ć., a nešto D. Ć. temeljem ugovora o pozajmicama (vještačenje I. T. 331).“.

Optuženici D. Ć. i M. Ć. su tijekom postupka predlagali da se, na okolnost uplata navodnih pozajmica društvu M. D. d.d., kao i isplata u korist optuženika D. Ć. i M. Ć. po ugovorima o cesijama primljenih novčanih iznosa, kao svjedoci ispitaju osobe koje su u svojstvu cesionara naznačene u ugovorima o cesijama, a poimenično su navedene u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela. Međutim, prvostupanjski je sud ove dokazne prijedloge optuženika odbio te je, na temelju naprijed navedenih okolnosti i ocjenjujući neuvjerljivim da bi, bez pisanih dokaza, bile izvršene uplate pozajmica, zaključio da su ugovori o pozajmicama bili fiktivni, odnosno da te osobe nisu imale potraživanja prema društvu M. D. d.d. koja bi bila osnovom za sklapanje ugovora o cesiji.

Iznijeto utvrđenje prvostupanjskog suda optuženici su s uspjehom doveli u sumnju, ukazujući na potrebu da se osobe, poimenično navedene u činjeničnom opisu kaznenih djela iz točke I. 2., ispitaju na raspravi.

Naime, iako prvostupanjski sud za svoja utvrđenja iznosi citirane razloge koje imaju uporište u pravilima logike i životnog iskustva, činjenica da osobe kojima su, prema tvrdnjama optužbe, po ugovorima o cesijama isplaćeni novčani iznosi i to u iznosu od najmanje 5.823.960,35 kuna i koje novčane iznose su oni, prema utvrđenju prvostupanjskog suda „prenijeli optuženima D. Ć. i M. Ć.“ nisu ispitane na naprijed navedene odlučne činjenice, za sad, dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju potraživanja tih osoba prema društvu M. D. d.d.

Osim toga, zaključak prvostupanjskog suda o „prijenosu“ iznosa od najmanje 5.823.960,35 kuna u korist tih optuženika D. Ć. i M. Ć., kako to s pravom u žalbama ističu optuženici, nema uporišta u raspoloživoj financijskoj dokumentaciji, uslijed čega se činjenično stanje u odnosu na odlučnu činjenicu stjecanja nepripadne imovinske koristi u navedenom iznosu, za sad, ukazuje pogrešno utvrđenim.

Naime, u situaciji kada je prvostupanjski sud, s jedne strane, odbio dokazne prijedloge optuženika da se na okolnost isplate novčanih iznosa temeljem ugovora o cesiji ispitaju u svojstvu svjedoka osobe koje su stranke tih ugovora, a, s druge strane, priležeća materijalna dokumentacija iz spisa ne potvrđuje ovu odlučnu činjenicu, pa zaključak o isplati iznosa ostvarenih prodajom robe prenesene na tzv. povezana društva u korist optuženih D. Ć. i M. Ć. prvostupanjski sud temelji na uvjerenju da su ovi pravni poslovi bili fiktivni i da je „novac zapravo bio uplaćen na račun D. i M. Ć.“, s pravom optuženici u žalbama ističu da je činjenično stanje u tom dijelu za sada pogrešno utvrđeno.

Stoga je, u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. opisano u točki I. 2. izreke pobijane presude, osnovana žalba optuženih D. Ć. i M. Ć. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.), a budući da je predmet inkriminacije tog kaznenog djela suštinski povezan uz okolnosti počinjenja kaznenog djela zlouporabe stečaja iz članka 282. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., koje je također opisano u točki I. 2. izreke, pa se pojedini dijelovi presude ne mogu izdvojiti bez štete za pravilno raspravljanje, trebalo je, u skladu s odredbom članka 484. stavka 2. ZKP/08.-17., presudu prvostupanjskog suda, osim u odnosu na kazneno djelo iz

I Kž 572/2015-8

članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97., prihvaćanjem žalbe optuženika, ukinuti i u odnosu na kazneno djelo iz članka 282. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.

U pravu je državni odvjetnik kada, obrazlažući žalbenu osnovu iz članka 470. stavka 2. ZKP/08., u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, ukazuje na, za sada, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da bi optuženici L. M., D. Ć. i M. Ć. počinili produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., opisano u točki II. 3. izreke pobijane presude.

Naime, prema činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela, optuženicima L. M., D. Ć. i M. Ć. stavljeno je na teret da su od druge polovice 2002. do 27. siječnja 2004., kao odgovorne osobe društva M. D. d.d., sami ili putem zaposlenika, u ime tog društva naručivali robu, lažno obećavajući da će robu platiti, iako su unaprijed odlučili da isporučenu robu neće platiti, svjesni da zbog nedostatka sredstava naplata neće biti moguća putem izdanih instrumenata osiguranja plaćanja, kao ni preuzimanjem robe zbog prijenosa te robe na druge poslovne subjekte, pa da su neplaćanjem naručene i od oštećenih trgovačkih društava isporučene robe, na štetu tih društava za trgovačko društvo M. D. d.d. ostvarili nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 2.075.850,46 kuna.

Prvostupanjski je sud, prihvaćajući činjenicu ranije uspješne poslovne suradnje oštećenih društava s trgovačkim društvom M. D. d.d., smatrajući da je za ostvarenje bića predmetnog kaznenog djela prijevarna namjera kod počinitelja trebala biti formirana „u samom početku sklapanja poslovnog odnosa“ te pogrešno smatrajući da je ovdje inkriminirano dovođenje u zabludu „plasiranjem nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja“, zaključio da nema dokaza da bi optuženici počinili predmetno kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.

Međutim, iz naprijed izloženog činjeničnog opisa kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. proizlazi da je radnja počinjenja djela opisana kao dovođenje drugoga u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica da će naručenu i isporučenu robu uredno platiti. Nenaplativi instrumenti osiguranja plaćanja u činjeničnom se opisu navode u kontekstu svijesti počinitelja da se ni prisilnim putem, zbog nedostatka sredstava na računu, naplata potraživanja vjerovnika neće moći izvršiti.

Uslijed pogrešnog poimanja radnje počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., prvostupanjski je sud razmatrao je li u vrijeme izdavanja instrumenata osiguranja plaćanja kod optuženih D. Ć. i M. Ć., za koje nalazi da su, za razliku od optužene L. M., stvarno vodili poslovanje društva M. D. d.d., postojala prijevarna namjera pa je, zbog ranije uspješne poslovne suradnje s oštećenim društvima, zaključio da nema „dovoljno čvrstih i kvalitetnih dokaza“ o prijevarnom postupanju optuženika.

Pravilan je stav prvostupanjskog suda da kod kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju prijevarna namjera mora biti formirana već u vrijeme sklapanja pravnog posla. Međutim, sklapanje konkretnih pravnih poslova s oštećenim trgovačkim društvima iniciralo je društvo M. D. d.d. slanjem narudžbi za isporuku robe, a pravni su poslovi sklopljeni prihvatom te ponude od strane oštećenih društava, odnosno isporukom

I Kž 572/2015-8

naručene robe. Stoga je, za ocjenu postojanja prijevarne namjere kod optuženika L. M., D. Ć. i M. Ć., u odnosu na svaki pojedini pravni posao sklopljen s oštećenim društvima odlučno vrijeme kada je neplaćena roba naručena i preuzeta.

Budući da je prvostupanjski sud postojanje prijevarne namjere utvrđivao s obzirom na vrijeme kada je uspostavljena poslovna suradnja i kada su izdani instrumenti osiguranja plaćanja, a to je bilo čak i više godina prije nego li su sklopljeni konkretni pravni poslovi, proizlazi da je, barem za sada, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza o postojanju prijevarne namjere kod optuženih D. Ć. i M. Ć.. Naime, polazeći od navedenih pogrešnih stavova, prvostupanjski je sud propustio razmotriti kakve su bile financijske prilike društva M. D. d.d. u vrijeme kada je sporna roba naručena i je li, s obzirom na stanje na žiro računima društva i druge obveze koje su dospijevale na naplatu, bilo realno očekivati da će roba, naručena u kritično vrijeme, biti plaćena.

Ujedno, na što također s pravom ukazuje žalba državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud propustio analizirati iskaze svjedoka – ovlaštenih osoba oštećenih trgovačkih društava koji su iskazivali o obećanjima optuženih D. Ć. i M. Ć. da će isporučena roba biti plaćena, zaticanju te robe u poslovnim prostorima drugih trgovačkih društava i njihovim bezuspješnim nastojanjima da postignu nagodbu s optuženicima i da zatečenu robu vrate.

Stoga je, za sada, u pravu državni odvjetnik kada, ukazujući na iskaze ispitanih svjedoka i činjenicu da su pojedini svjedoci robu oštećenih društava zatekli u poslovnim prostorima, odnosno pod logom drugih pravnih osoba, a ne društva M. D. d.d. kojem su robu isporučili, kao i na loše financijske prilike tog trgovačkog društva zbog kojih ni naplata prisilnim putem nije bila uspješna, tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza o prijevarnom postupanju optuženih L. M., D. Ć. i M. Ć..

U pravu je državni odvjetnik i kada, ukazujući u žalbi na položaj optužene L. M. kao predsjednice uprave trgovačkog društva M. D. d.d., osporava osnovanost i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da imenovana optuženica „nije bila ta osoba koja je ... i u stvarnom poslovnom životu tvrtke bila ovlaštena raspolagati imovinom društva ... (i) nije mogla iskoristiti svoje ovlasti i ... počiniti kaznena djela iz izreke“.

Naime, prvostupanjski je sud, na temelju činjenice da su optuženi D. Ć. i M. Ć. sudjelovali u osnivanju društva M. D. d.d. 14. srpnja 1992., kasnije i u preoblikovanju društva, a bili su i dio upravljačke strukture tog društva do 26. studenog 2001. kada je predsjednicom uprave imenovana optužena L. M., kao i na temelju iskaza svjedoka koji su o poslovnoj suradnji s društvom M. D. d.d. pregovarali s optuženima D. Ć. ili M. Ć., a optuženu L. M. ne poznaju, zaključio da „osim te tzv. papirnate ili fiktivne uloge ili titule u društvu, L. M. nema nikakvih stvarnih ovlasti ili nadležnosti i kao takva nije imala ili nije donosila nikakve odluke važne za poslovanje društva“. Stoga je prvostupanjski sud, ocijenivši da provedenim dokazima nije utvrđeno da je ta optuženica i stvarno vodila poslovanje društva M. D. d.d., donio presudu kojom je optužena L. M. oslobođena optužbe i za počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisanog u točki II. 3.

Međutim, prvostupanjski je sud pri tome zanemario činjenicu da je optužena L. M., kao članica, odnosno predsjednica uprave društva M. D. d.d., prema odredbi članka 252.

I Kž 572/2015-8

stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00. i 118/03.) bila dužna voditi poslovanje društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, njezina je odgovornost za zakonito vođenje poslova u interesu društva koje zastupa određena zakonom. Takvu odgovornost nije moguće otkloniti prepuštanjem poslova zastupanja i vođenja poslovanja društva drugoj osobi, a ako su i pojedini takvi poslovi preneseni na drugog zaposlenika, predsjednik uprave trgovačkog društva je, budući da je i dalje odgovoran za zakonito vođenje poslovima društva, dužan poslovanje društva organizirati na način da ono bude u svim segmentima zakonito. Kraj takvog stanja stvari, neuvjerljivo je da bi optužena L. M. prepustila vođenje poslovanja društva drugima bez da je sama imala uvid i utjecaj na poslovanje društva.

U pravu je državni odvjetnik i kada u žalbi ističe da opseg poduzetih pravnih poslova koji su predmet inkriminacije u ovom kaznenom postupku, a tiču se prodaje imovine društva M. D. d.d. – voznog parka i zaliha robe koji su se u značajnoj mjeri odrazili na mogućnost poslovanja tog trgovačkog društva, pa tako i zaduživanje društva naručivanjem značajnih količina robe od oštećenih trgovačkih društva u uvjetima otežanog financijskog poslovanja društva M. D. d.d. i prijeteće blokade žiro računa, za sad, upućuju na zaključak da su, s obzirom na njezinu poziciju predsjednice uprave, predmetni poslovi poduzeti uz znanje i sudjelovanje optužene L. M..

Nadalje, okolnosti koje je u svom iskazu iznijela svjedokinja F. H., da joj je optužena L. M. naređivala i davala upute za rad, protivno zaključku prvostupanjskog suda prema kojem je „opt. L. M. imala više radnog staža ... od F. H., pa je možda nastupala sa te pozicije“, upućuju na zaključak da je ova optuženica i stvarno vodila poslove društva, na što s pravom ukazuje državni odvjetnik u žalbi. Naime, prema podacima iz spisa, F. H. je u društvu M. D. d.d. bila zadužena za komercijalne poslove, dakle poslove koji obuhvaćaju nabavu i prodaju roba i usluga (koji poslovi predstavljaju suštinu registrirane poslovne djelatnosti društva M. D. d.d. – trgovine na veliko), pa činjenica da joj je optužena L. M. davala naredbe i upute za rad dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da je ova optuženica i stvarno vodila poslovanje društva M. D. d.d.

Budući da je, u odnosu na kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. prvostupanjski sud propustio razmotriti naprijed navedene okolnosti na koje s pravom ukazuje državni odvjetnik u žalbi, proizlazi da je utvrđenje prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da bi u ponašanju optuženih L. M., D. Ć. i M. Ć. bila ispunjena obilježje predmetnog kaznenog djela žalbom državnog odvjetnika, za sada ozbiljno dovedeno u sumnju.

Stoga je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude iz točke II. 3. osnovana.

Slijedom svega izloženog trebalo je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio te prihvaćanjem žalbi optuženih D. Ć. i M. Ć. u odnosu na osuđujući dio, u skladu s odrednom članka 483. stavka 1. ZKP/08.-17., ukinuti prvostupanjsku presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

I Kž 572/2015-8

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud iznova provesti sve do sada pribavljene dokaze, a po potrebi će izvesti i nove dokaze koje eventualno predlože stranke, koji se ukažu potrebnima za pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica, osobito radi utvrđenja tržišne vrijednosti vozila društva M. D. d.d. prodanih pojedinim fizičkim i pravnim osobama, postojanja potraživanja osoba koje su kao cesionari navedene u ugovorima o cesijama prema imenovanom trgovačkom društvu, eventualnog pomirenja tih potraživanja i isplate novčanih sredstava u korist optuženih D. Ć. i M. Ć.. Nadalje, prvostupanjski će sud, imajući na umu nedostatke na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, pomno ocijeniti sve provedene dokaze, svakog pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će i valjano obrazložiti, a nađe li utvrđenim da su optuženici poduzeli radnje činjenično opisane u točki 1. i to s nakanom da sebi te drugim fizičkim i pravnim osobama pribave imovinsku korist, prvostupanjski će sud imati na umu da je i stjecanje imovinske koristi drugoj pravnoj osobi obuhvaćeno zakonskim opisom kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97.

Zagreb, 5. lipnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.